Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-249/10 (JU «Druga osnovna škola Zavidovići» Zavidovići)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-249/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godineu predmetu broj AP-249/10, rješavajući apelaciju JU «Druga osnovna škola Zavidovići» Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU «Druga osnovna škola Zavidovići» Zavidovići, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-08-001 608 od 22. oktobra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 372 od 3. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-P-06-000184 od 2.
oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU «Druga osnovna škola Zavidovići» Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 20. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0- Rev-08-001 608 od 22. oktobra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0- Gž-07-001 372 od 3. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-P-06-000184 od 2. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 042-0-P-06-000184 od 2. oktobra 2007. godine obavezana je apelantica da tužiteljici Seniji Mahmutović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime razlike plaće, toplog obroka i regresa za period od 1. januara 2005. godine do 31. marta 2007. godine isplati ukupan iznos od 18.297,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće, naknade za topli obrok i regres u ukupnom iznosu od 13.536,63 KM za period od 3. aprila 2003. godine do 1. januara 2005. godine odbijen je kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno da je tužiteljica u spornom periodu obavljala poslove nastavnika razredne nastave za koje joj je apelantica kao njen poslodavac isplaćivala plaću, naknadu za topli obrok i korištenje godišnjeg odmora u skladu s mjerilima Zaključka Vlade Zeničko-dobojskog kantona od 11. decembra 2002. godine. Dalje je utvrđeno da je 20. maja 2005. godine između Vlade Zeničko-dobojskog kantona i Kantonalnog odbora samostalnih sindikata zaposlenika u osnovnom obrazovanju u Zeničko-dobojskom kantonu zaključen Sporazum o utvrđivanju visine osnovice za obračun plaće, visine naknade za ishranu u toku rada i regulisanje drugih prava zaposlenih u organima koji se finansiraju iz budžeta Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Sporazum), te da prava utvrđena Sporazumom proizilaze iz važećeg zakona, a naročito iz odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH iz 2000. godine, te Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) zaključenog 3. oktobra 2000. godine. Tužiteljica je 10. juna 2005. godine potpisala izjavu kojom je prihvatila u cijelosti Sporazum. Općinski sud je zaključio da je tužiteljica prihvativši Sporazum u cijelosti odrekla se, odnosno da je odustala od svojih potraživanja iz radnog odnosa za period od 3. aprila 2003. godine do 1. januara 2005. godine. U odnosu na potraživanja za period od 1. januara 2005. godine do 3. aprila 2006. godine Općinski sud je zaključio da je tužiteljica primila manje iznose od pripadajućih u smislu odredbi člana 69. Zakona o radu, te odredbi člana 31. stav 1, člana 32. stav 2. i čl. 35, 37. i 38. Granskog kolektivnog ugovora pa je saglasno činjenicama proizašlim iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio iznose naknade koji tužiteljici pripadaju.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda žalili su se apelantica i umješač na strani apelantice Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: umješač) kao i tužiteljica. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Gž-07-001 372 od 3. septembra 2008. godine žalbu tužiteljice djelimično uvažio i prvostepenu presudu u cijelosti preinačio tako da je apelantica obavezana da tužiteljici isplati iznos od 31.834,27 KM (umjesto 18.297,64 KM) sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude uz naknadu troškova parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude. Navedenom presudom žalba tužiteljice u preostalom dijelu, te zajednička žalba apelantice i umješača na strani apelantice u cijelosti su odbijene kao neosnovane.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da suprotno mišljenju prvostepenog suda, izjava tužiteljice od 10. juna 2005. godine u formi kako je sačinjena nema obilježja odnosno karakteristike da bi imala pravnu snagu izjave o otpustu duga u smislu člana 344. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je utvrdio da tužiteljici pripadaju sva prava propisana Granskim kolektivnim ugovorom koja se tiču prava na isplatu tzv. osnovne plaće, naknade toplog obroka i regresa. Dalje je navedeno da je tačnu visinu tih potraživanja utvrdio vještak ekonomske struke, da su se parnične stranke saglasile i nisu osporile računski dio nalaza vještaka, te da su apelantica i umješač jedino osporavali pravni osnov tužbenog zahtjeva. S obzirom da je prvostepeni sud, kako je zaključio Kantonalni sud, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo jer je smatrao da je tužiteljica izvršila otpust duga apelantici potpisivanjem navedene pismene izjave, Kantonalni sud je žalbu tužiteljice uvažio u odnosu na glavno potraživanje koje se odnosi na razliku plaće, toplog obroka i regresa.
6. Apelantica i umješač su protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0- Rev-08-001 608 od 22. oktobra 2009. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je između ostalog naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj, odredbe Granskog kolektivnog ugovora, kada je apelanticu obavezao da tužiteljici isplati naknade iz radnog odnosa, jer Granski kolektivni ugovor tužiteljici garantira minimum prava. Vrhovni sud je, također, istakao da je neosnovano pozivanje apelantice na odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine kao mjerodavno materijalno pravo, budući da iz njegovih prelaznih i završnih odredaba ne proizilazi da njegovim stupanjem na snagu prestaju da važe postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora, jer to nije u skladu sa načelom produženog trajanja kolektivnih ugovora, niti u skladu sa načelom povoljnosti. Vrhovni sud je naglasio da, budući da je Granski kolektivni ugovor još na snazi, to su, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine, nižestepeni sudovi na predmetna potraživanja pravilno primijenili odredbe tog granskog kolektivnog ugovora, kao najpovoljnije pravo za tužiteljicu. U pogledu istaknutog prigovora apelantice o zastari potraživanja Vrhovni sud je zaključio da ta revizijska tvrdnja je neosnovana budući da je predmet spora zahtjev za isplatu dospjelih potraživanja iz radnog odnosa u odnosu na koji je u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu apsolutni rok zastare tri godine, pri čemu se, kako je zaključio Vrhovni sud, ne mogu primijeniti rokovi određeni članom 103. istog zakona kako su to neosnovano smatrali revidenti.
8. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica navodi da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. Istakla je da o tužbenom zahtjevu tužiteljice redovni sudovi nisu mogli odlučiti pozivom na odredbe Granskog kolektivnog ugovora, budući da je Odlukom Vlade od 7. jula 2005. godine navedeni ugovor jednostrano raskinut, a osim toga, stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, te zaključenjem Sporazuma iz 2005. - 2007. godine otpao je pravni osnov za primjenu Granskog kolektivnog ugovora, kao i Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine, te su se predmetna potraživanja tužiteljice mogla jedino raspraviti u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Osim toga, apelantica je istakla i da su sudovi neosnovano odbili njen prigovor zastare, jer smatra da su pojedina potraživanja zastarjela, odnosno sudovi su propustili cijeniti blagovremenost i dopuštenost tužbe imajući u vidu subjektivni rok iz člana 103. Zakona o radu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, te prava na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da je prema suštini navoda iz apelacija, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu razlike neisplaćene plaće i drugih prava iz radnog odnosa.
12. Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP- 1678/10 povodom apelacija više osnovnih škola u Zeničko dobojskom kantonu. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao slijedeće: „Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se u konkretnim predmetima moraju primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, a ne ostali propisi na koje apelanti ukazuju. Naime, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka, između ostalog, naveli da, iako je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor, i iako su zaključeni Sporazumi iz 2005.- 2007. godine, u konkretnom slučaju materijalno-pravnu osnovu za potraživanja tužitelja u utuženom periodu predstavlja Granski kolektivni ugovor koji je zaključen na temelju Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, budući da se njime utvrđuje najveći obim prava tužitelja, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava nediskriminaciju, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetima br. AP 2387/08 i AP 1189/09 (odluke o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine i 8. juna 2011. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba), u kojima je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranim odlukama ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedenih odluka br. AP 2387/08 i AP 1189/09 (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-1678/10 od 10. aprila 2013. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić