Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2525/10 (M. S.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2525/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2525/10, rješavajući apelaciju Mire Sekulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Sekulović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 000222 10 U od 31. maja 2010. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Banjaluka-Odjeljenje za upravne poslove Bileća broj 03/4-560-27-1/03 od 28. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miro Sekulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koga zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 23. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000222 10 U od 31. maja 2010. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Banjaluka-Odjeljenje za upravne poslove Bileća (u daljnjem tekstu: Ministarstvo-Odjeljenje Bileća) broj 03/4-560-27-1/03 od 28. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 04-

560-17/00 od 4. septembra 2008. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida I kategorije sa 100% invaliditeta trajnog karaktera po osnovu bolesti i određeno da ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu 130% od osnovice, dodataka za njegu i pomoć I stepena u mjesečnom iznosu 100% od osnovice, ortopedski dodatak I stepena u mjesečnom iznosu 29% od osnovice, dopunsko materijalno obezbjeđenje u visini od 100% od osnovice. Određeno je da prava po navedenom rješenju teku počev od 1. maja 2008. godine. Apelant je obavezan da Odjeljenju prijavi svaku promjenu koja je od utjecaja na korištenje i prestanak prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene. Određeno je da se predmetnim rješenjem zamjenjuje Rješenje Odjeljenja od 14. septembra 2004. godine. Također je određeno da navedeno rješenje podliježe reviziji, a da žalba i revizija ne odlažu izvršenje rješenja.

3. U postupku revizije prvostepenog rješenja Ministarstvo-Odjeljenje Bileća je Rješenjem broj 03/4-560-27-1/03 od 28. decembra 2009. godine prvostepeno rješenje ukinulo i riješilo da se apelantu priznaje status ratnog vojnog invalida sedme kategorije sa 50% invaliditeta, trajno, po osnovu oboljenja i da ima pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 18% od osnovice. Apelant je obavezan da prvostepenom organu prijavi svaku promjenu od utjecaja na korištenje i prestanak prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene.

4. Protiv rješenja Ministarstva-Odjeljenje Bileća apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 15 0 U 000222 10 U od 31. maja 2010. godine odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude se navodi da je Ministarstvo-Odjeljenje Bileća u vršenju revizije prvostepenog rješenja postupilo pravilno kada je predmet po službenoj dužnosti dostavilo drugostepenoj ljekarskoj komisiji, budući da se radilo o priznatom vojnom invaliditetu po osnovu bolesti. Istaknuto je da je odredbom člana 96. stav 4. Zakona o pravima boraca propisano da je u postupku revizije nadležni organ dužan pribaviti mišljenje drugostepene ljekarske komisije kada je u pitanju utvrđivanje uzročno-posljedične veze između bolesti i smrti, utvrđivanje invaliditeta po osnovu bolesti i utvrđivanje stepena oštećenja organizma na osnovu koga se stječe pravo na dodatak za njegu i pomoć, a u ostalim slučajevima ako ocijeni potrebnim. Po mišljenju suda, drugostepena komisija je dala jasan, potpun i dovoljno obrazložen nalaz koji zadovoljava standard propisan u odredbi člana 93. stav 1. Zakona o pravima boraca i člana 179. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/02). Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o vještačenju koje je određeno zakonom, te u slučaju kada je nadležna komisija dala svoj nalaz i mišljenje u skladu sa odredbom člana 93. stav 1. Zakona o pravima boraca i člana 179. Zakona o opštem upravnom postupku, drugostepeni organ nije ovlašten da negira mišljenje stručne komisije i da zaključi suprotno tom mišljenju. Okružni sud je naveo da je utvrđivanje procenta invaliditeta izvršila ljekarska komisija sastavljena od ljekara specijalista koja je na osnovu davanja mogućnosti kliničkog pregleda i uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju dala svoj nalaz i mišljenje. Istaknuto je da je u nalazu i mišljenju ljekarska komisija uzela u obzir sve relevantne okolnosti koje su bile od utjecaja na nastanak oboljenja apelanta (dužina vojnog angažovanja u Vojsci RS i godine života apelanta) i utvrdila procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ukupno oštećenje apelantovog organizma rukovodeći se i „iskustvima medicinske nauke“ a kako se navodi u nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 12. novembra 2009. godine.

6. Okružni sud je naveo da, u smislu člana 29. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, sud rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, te da sudu ostaje samo da prihvati kao valjane dokaze o utvrđenoj apelantovoj invalidnosti uzrokovanoj njegovim angažovanjem u Vojsci RS. Po mišljenju Okružnog suda, obrazloženje koje je dato u navedenom nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije je jasno i potpuno. Istaknuto je da je u navedenom nalazu i mišljenju konstatovano da se radi o posljedici oboljenja iz člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), esencijalna hipertenzija, koja se ispoljila za vrijeme vršenja vojne službe a da je, prema iskustvima medicinske nauke, učešće vojnog faktora 50%, te vojni invaliditet kod apelanta iznosi 50% trajno. Konstatovano je da je odredbom člana 16. Pravilnika propisano da, ako oštećenje organizma nije predviđeno navedenim pravilnikom (u konkretnom slučaju upravo se o tome radi), procenat vojnog invaliditeat se utvrđuje prema načelima medicinske struke i analognom primjenom odredaba Pravilnika koje se odnose na slična oštećenja organizma s tim da se može utvrditi i manji procenat vojnog invaliditeta od onog predviđenog na listi. Prema tome, po mišljenju suda, apelant neosnovano u tužbi ukazuje da se u konkretnom slučaju nije mogao utvrditi manji procenat od onog koji je bio ranije utvrđen.

7. Dalje, po mišljenju Okružnog suda, nije od značaja što pored imena i prezimena članova drugostepene ljekarske komisije nije naznačena njihova uža medicinska specijalnost. Također, po mišljenju suda, nije značajno ni što su dva člana navedene komisije bili članovi i ranije drugostepene ljekarske komisije koja je sačinila nalaz 13. maja 2003. godine, jer je ljekarska komisija sastavljena od još tri člana.

8. Također, po mišljenju Okružnog suda, nije došlo do povrede postupka ukoliko apelant nije bio prisutan pregledu (iz nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije od 12. novembra 2009. godine proizlazi da je komisija pregledala apelanta). Navedeno zbog toga što je članom 13. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 22/93), koji je bio na snazi u vrijeme davanja nalaza i mišljenja ljekarske komisije, propisano da drugostepena ljekarska komisija u drugostepenom postupku daje nalaz i mišljenje po pravilima na osnovu neposrednog pregleda lica iz člana 12. navedenog pravilnika i na osnovu medicinske dokumentacije i druge dokumentacije pribavljene u prvostepenom postupku. Konstatovano je da ta komisja može dati nalaz i mišljenje bez neposrednog pregleda lica ako nađe da takav pregled nije potreban. Po mišljenju suda, netačan je navod u tužbi da je Ministarstvo-Odjeljenje Bileća vršilo reviziju rješenja od 5. juna 2003. godine jer je vršilo reviziju rješenja od 4. septembra 2009. godine a kako proizlazi i iz uvoda osporenog akta. Pri tome, po mišljenju Okružnog suda, treba imati u vidu da odredba člana 10. stav 1. Pravilnika propisuje da se za endogena oboljenja nepoznatog uzroka ne može priznati vojni invaliditet. Stavom 2. navedene odredbe propisano je da se vojni invaliditet može samo izuzetno i djelimično priznati ako su prve pojave bolesti nastale u vršenju službe, ili se zdravstveno stanje u tim okolnostima znatno pogoršalo.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Smatra da nije bilo osnova za donošenje rješenja kojim mu je ukinuto pravo na ličnu invalidninu, te da su drugostepeni organ i Okružni sud morali obrazložiti promjenu ranijeg stava.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Ministarstvo-

Odjeljenje Bileća dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2525/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio