Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2554/10 (J. G.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2554/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2554/10, rješavajući apelaciju Joze Grebenara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Grebenara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001541 od 30. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Grebenar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, koga zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 24. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001541 od 30. marta 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1859/04 od 22. decembra 2004. godine usvojen je tužbeni zahtjev Investicijske banke Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj), te utvrđeno da je raskinut Ugovor o kreditu broj 10114050 od 26. februara 1997. godine koji je apelant zaključio sa Federalnim ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), dok je apelant obavezan tužitelju isplatiti na ime glavnog duga iznos od 26.387,00 KM sa ugovorenom zatezenom kamatom od 10%, počev od 1. oktobra 2002. godine do isplate, a na ime obračunate ugovorene kamate iznos od 2.856,38 KM. Istom presude je apelant obavezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.888,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant sa Federalnim ministarstvom po projektu urgentne rekonstrukcije farmi zaključio Ugovor o kreditu broj 1061400050 od 26. februara 1997. godine na osnovu kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 26.387,00 DM sa rokom otplate od deset godina, uz godišnju kamatu od 2% i greis periodom od dvije godine, da je korištenje kredita ugovoreno u robnom obliku, da se apelant obavezao vratiti UPI banci (na koju je Federalno ministarstvo prenijelo sva prava kod povrata sredstava), da je ugovoreno da, ako korisnik kredita zaostane sa ratom do datuma navedenog u članu 4. stav 3. ugovora o kreditu, on se smatra raskinutim i ostatak duga se smatra naplativim, te da je shodno navedenom dospjeli saldo po kreditu 1. oktobra 2002. godine iznosio 29.243,38 KM, te da je apelant po osnovu predmetnog kredita isplatio iznos od 610,20 KM. Na ovako utvrđeno činjenično stanje sud je, primjenjujući odredbe čl. 17, 124. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio na način opisan u dispozitivu presude s obzirom na to da apelant nije ispoštovao otplatu kredita po ugovorenoj dinamici. Ocjenjujući apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja u predmetnom parničnom postupku, sud je taj prigovor odbio kao neosnovan, navodeći da je očito da je aktivna legitimacija tužitelja u ovoj pravnoj stvari nesporna, te da ona proizlazi iz Ugovora o komisionim poslovima koji je zaključen u Sarajevu 21. decembra 1998. godine između tužitelja i UPI banke d.d. Sarajevo, kojim je regulisano da vrše komisione poslove po Ugovoru o preuzimanju Projekta hitne rekonstrukcije farmi zaključenim sa Vladom FBiH, a u svrhu financiranja krajnjih korisnika.
4. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000123 od 27. februara 2008. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda Općinskog suda od 22. decembra 2004. godine preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da, umjesto iznosa od 4.888,00 KM, plati iznos od 3.888,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijeni su kao neosnovani zahtjevi apelanta i tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 904,00 KM, odnosno 713,00 KM. U pogledu materijalnopravnog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, koji je apelant isticao u toku postupka pred prvostepenim sudom, a ponavlja ga i u žalbi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je tužitelj aktivno legitimisan u ovom sporu i za to dao valjano i potpuno obrazloženje u svojoj presudi.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001541 od 30. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 27. februara 2008. godine.
6. Po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano se, između ostalog, revizijom prigovora da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili apelantov istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer su, i po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno nižestepeni sudovi ocijenili da je tužitelj aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, a što proizlazi iz ugovora o komisionim poslovima koji je zaključen između tužitelja i UPI banke d.d. od 21. decembra 1998. godine, zaključka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 529/2001 od 5. novembra 2001. godine, te Protokola o preuzimanju pravnih radnji koji je zaključen između tužitelja i UPI banke d.d. od 23. septembra 2002. godine. U tom smislu je Vrhovni sud naveo da iz Ugovora o komisionim poslovima koji je zaključen između Federalnog ministarstva i tužitelja broj 04-028316 02 od 23. septembra 2002. godine proizlazi da je tužitelj aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 771. ZOO. Kako ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredbe iz člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06).
7. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku, zbog raskida ugovora i povrata duga, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je, naime, istakao da su ga sudovi obavezali da isplatu novčanih iznosa tužitelju (Investicijskoj banci Federacije Bosne i Hercegovine) sa kojim nije bio ni u kakvom materijalnopravnom odnosu, a niti postoji njegova (apelantova) saglasnost da prava davatelja kredita ima ta banka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U odnosu na navode apelacije koji se tiču povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu u kontekstu navodne paušalne primjene propisa u predmetnom parničnom postupku (odlučenja sudova o apelantovom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja), Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog, odnosno procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Naime, u vezi sa navodima predmetne apelacije, Ustavni sud zapaža da je isto pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 1858/06 (Odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 10. januara 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. U navedenoj odluci (stav 14) Ustavni sud je zaključio da Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju osporenom Presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je utvrdio da tužilac u predmetnom postupku nije aktivno legitimisan. Pri tome je Vrhovni sud za ovakvu svoju odluku dao jasne i precizne razloge pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud smatra da se odluka Vrhovnog suda ne doima proizvoljnom u smislu primjene materijalnog i procesnog prava. Također se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su odlukom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Naime, u postupku pred Vrhovnim sudom nesporno je utvrđeno da iz ugovora o komisionim poslovima koji je zaključen između Federacije BiH, kao komitenta, i tužioca, kao komisionara, jasno proizlazi da je davalac kredita na tužioca prenio ovlaštenja na preduzimanje svih zakonskih radnji radi naplate potraživanja, a što predstavlja komisioni posao iz člana 771. Zakona o obligacionim odnosima, te da je tužilac, kao komisionar, za komitenta u smislu odredbi člana 305. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima imao pravni osnov da od apelanta zahtijeva ispunjenje njegovih dospjelih obaveza iz zaključenog ugovora o kreditu iz čega proizlazi aktivna legitimacija tužioca. Ustavni sud, također, nalazi da za postojanje aktivne legitimacije na strani tužioca nije bitan interni odnos između komitenta i komisionara u pogledu toga da li su na tužioca prenesena, kao imovina, prava iz ugovora o kreditu, već je relevantna činjenica da je komitent ugovorom o komisionu ovlastio tužioca da za njega preduzima radnje koje su decidirano navedene u tom ugovoru, kao što je preduzimanje pravnih radnji i mjera za poboljšanje naplate potraživanja po plasmanima iz projekta.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci (stav 15) zaključio, u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, da [...] Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu, Ustavni sud je u navedenoj odluci (stav 17) zaključio da smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
14. Stoga, Ustavni sud smatra da se isti zaključci mogu usvojiti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 1858/06.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić