Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2906/10 („Elektroprijenos BiH“ d.d. Banja Luka – Operativno područje Mostar)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2906/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2906/10, rješavajući apelaciju „Elektroprijenosa BiH“ d.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Elektroprijenosa BiH“ d.d. Banja Luka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 V 005257 10 Rev od 2. juna 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 005257 09 Gž od 15. oktobra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 005257 07 V od 6. jula 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Elektroprijenos BiH“ d.d. Banja Luka – Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 8. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 V 005257 10 Rev od 2. juna 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 V 005257 09 Gž od 15. oktobra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 V 005257 07 V od 6. jula 2009. godine.

2. Pred Općinskim sudom je po službenoj dužnosti pokrenut vanparnični postupak radi određivanja naknade za nepotpuno eksproprisano zemljište, nakon što je pravomoćnim Rješenjem Službe za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-31-82/05 od 11. jula 2005. godine usvojen apelantov prijedlog za nepotpunu eksproprijaciju – ustanovljenje prava služnosti za potrebe izgradnje i trajnog održavanja dalekovoda 2 x 220 kV Rama-Posušje, prema planu i uvjetima za uređenje prostora za izgradnju navedenog dalekovoda na dijelu zemljišta, označenom kao k.č. broj 2319, njiva, III klase, površine 207 m2, upisana u p.l. broj 359 k.o. Bešlići, vlasništvo Petra Mandurića, jer stranke u roku od dva mjeseca po pravomoćnosti navedenog rješenja Službe nisu pred tijelom uprave postigle nagodbu o visini naknade za nepotpuno izvlaštene nekretnine.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 V 005257 07 V od 6. jula 2009. godine, na ime umanjenja tržišne vrijednosti nepotpuno eksproprisane nekretnine vlasnika Petra Mandurića (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja) - eksproprisane pravomoćnim Rješenjem Službe od 11. jula 2005. godine, određena je naknada u ukupnom iznosu od 3.933,00 KM, odnosno u iznosu od 19 KM po m2 eksproprisanog zemljišta površine 207 m2. U preostalom dijelu zahtjev protivnika predlagatelja je odbijen, te je određeno da je apelant, kao predlagatelj, dužan protivniku predlagatelja isplatiti troškove postupka u iznosu od 1.752,00 KM.

4. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u materijalne dokaze, te vještačenjem vještaka građevinske i elektro-struke), te imajući u vidu odredbe Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07 i 36/10), odredio naknadu za nepotpuno eksproprisane nekretnine protivnika predlagatelja na kojima je utvrđeno pravo služnosti u apelantovu korist, na način opisan u dispozitivu rješenja. Prilikom određivanja naknade za nepotpuno eksproprisanu nekretninu u konkretnom slučaju sud je naveo da je ocijenio u prvom redu činjenicu da se radi o građevinskom zemljištu preko koga prelaze vodovi dalekovoda, što potvrđuje u prvom redu nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te podaci Općine Posušje prema kojima je na navedenom dijelu zemljišta dozvoljena gradnja, na koji način je otklonjena dvojba o kakvom se zemljištu radi, pa stoga sud nije mogao prihvatiti navode apelantovog punomoćnika koji su isticani tokom cijelog postupka da se radi o poljoprivrednom zemljištu. Isto tako, sud je ocijenio da je na predmetnom zemljištu ustanovljena služnost u apelantovu korist koja se ogleda u prelasku vodova dalekovoda preko nekretnine protivnika predlagatelja, da je uslijed ustanovljenja služnosti došlo do umanjenja tržišne vrijednosti zemljišta, što su potvrdili vještaci, zatim, da se i pored toga zemljište može koristiti na dosadašnji način, da se može koristiti i za gradnju objekata na dijelu izvan vodova dalekovoda, dok se dio zemljišta ispod vodova može koristiti za pomoćno građenje, te činjenicu da ista nekretnina graniči sa magistralnom cestom Posušje-Mostar, kao i da predmetna nekretnina ostaje u svojini vlasnika, a u prvom redu ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke koji je utvrdio umanjenje tržišne vrijednosti zemljišta, ali samo na dijelu preko koga prelaze vodovi (10% umanjenje vrijednosti), te da je vještak utvrdio da nema direktne štete na predmetnom zemljištu. Sud je nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke ocijenio u cijelosti stručnim i datim u skladu sa pravilima i vještini struke, navodeći da je taj vještak, na temelju svih nužnih pokazatelja, utvrdio tržišnu vrijednost nekretnine, kao građevinskog zemljišta, i njeno umanjenje uslijed ustanovljenja služnosti. Sud je, također, naveo da je iz potvrde Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Općine Posušje broj 04-23-286/09 od 16. marta 2009. godine utvrdio da se dio predmetne nekretnine nalazi u dubini od 100 m od putnog pravca Posušje-Mostar, te da je prema članu 1. tačka 2. Odluke o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Općine Posušje“ br. 3/04, 11/05 i 4/08) definisan kao ostalo građevinsko zemljište gdje je dozvoljena gradnja, dok preostali dio navedene parcele (prema prostorno-planskoj dokumentaciji Općine Posušje) nije definisan kao lokalitet na kome je dozvoljena gradnja, odnosno da se ne radi o građevinskom, nego o poljoprivrednom zemljištu. S tim u vezi je navedeno da je u prilogu ove potvrde dostavljen i grafički prikaz predmetne nekretnine iz koje je vidljivo koji dio nekretnine predstavlja građevinsko, a koji poljoprivredno zemljište.

5. Analizirajući nalaz i mišljenje vještaka elektro-struke, sud ih je prihvatio u dijelu prema kome je, uslijed prelaska vodova, došlo do umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine, koja odgovara utvrđenoj vrijednosti od vještaka građevinske struke, ali nije mogao prihvatiti navod prema kome bi vlasniku pripadala naknada za sve vrijeme postojanja vodova, zbog velike štetnosti i opasnosti postavljenog dalekovoda, s obzirom na to da je ove navode sud ocijenio kao paušalne. Isto tako, sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelantove navode da predmetno zemljište nije građevinsko s obzirom na to da nalaz vještaka građevinske struke i podaci Službe prostornog uređenja Općine Posušje, koji se temelje na postojećem planu, potvrđuju da dio sporne nekretnine (preko kojeg prelaze vodovi) dijelom predstavlja građevinsko zemljište. U prilog ovakvom stavu sud se pozvao na odredbe člana 12. Zakona o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 25/03), kojima je propisano da gradsko građevinsko zemljište određuje Općinsko vijeće, a stavom 2. istog člana je propisano da se zemljište može odrediti kao gradsko građevinsko zemljište samo ako je za to područje donesen prostorni plan, prema kome će se izgradnja i uređenje zemljišta izvršiti u roku od pet godina. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja u pogledu dosuđene predmetne naknade temeljem odredbi člana 64. u vezi sa članom 53. stav 1. i članom 56. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, dok je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbi člana 66. istog zakona.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 V 005257 09 Gž od 15. oktobra 2009. godine odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda od 6. jula 2009. godine. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 66. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, pravilno utvrdio i dosudio troškove postupka, pa su stoga neosnovani navodi apelantove žalbe u pogledu troškova postupka, a pogotovu navodi da je vještačenje vještaka elektro-struke bilo nepotrebno. Kako drugostepeni sud, ispitujući prvostepenu odluku, nije našao da postoje razlozi zbog kojih se ona pobija žalbama, kao ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Rješenjem broj 64 0 V 005257 10 Rev od 2. juna 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda od 15. oktobra 2009. godine.

8. U obrazloženju revizionog rješenja je navedeno da prigovorima u reviziji apelant, kao korisnik eksproprijacije nekretnina na kojoj je ustanovljena služnost, ukazuje na pogrešno utvrđenu naknadu za nepotpuno eksproprisanu nekretninu, osporavajući pritom utvrđenje nižestepenih sudova da je predmetna parcela građevinsko zemljište u smislu Zakona o građevinskom zemljištu, te da potvrda Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Općine Posušje ne može biti dokaz o tome. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je predmetna parcela, koja je djelimično eksproprisana, građevinsko zemljište u smislu odredbe člana 12. Zakona o građevinskom zemljište, a što jasno proizlazi iz potvrde koju je izdao nadležni organ. Navodeći da je vezan za činjenična utvrđenja nižestepenih sudova (iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti - član 240. stav 2. ZPP), Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 53, 56. i 64. Zakona o eksproprijaciji) kada su, prema procjeni vještaka građevinske struke, utvrdili naknadu za predmetnu nepotpuno eksproprisanu nekretninu. Stoga, po ocjeni revizionog suda, ne stoje kao osnovani navodi revizije da je drugostepenim rješenjem povrijeđeno materijalno pravo, kao i apelantovo pravo na pravično suđenje. Na kraju je navedeno da je odredbom člana 62. Zakona o eksproprijaciji propisan postupak za određivanje naknade, te da se on pokreće po službenoj dužnosti, pa slijedom toga nije od značaja da li će korisnik eksproprijacije ili raniji vlasnik nekretnine biti predlagatelj ili protivnik predlagatelja. U tom smislu je Vrhovni sud konstatovao da ne stoji apelantov prigovor da je u ovom postupku on trebalo da bude protivnik predlagatelja. Zbog navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu revizionog rješenja na osnovu odredbe člana 248. a u vezi sa odredbom člana 254. stav 4. ZPP.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant, prvenstveno, smatra da u predmetnom postupku nisu pravilno određene strane u smislu Zakona o vanparničnom postupku, te da osnov za određivanje stranaka u postupku ne može biti Zakon o eksproprijaciji kako su to zaključili sudovi. Zatim je apelant istakao da sudovi, također, nisu pravilno primijenili ni relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu prilikom utvrđivanja naravi predmetnog zemljišta. S tim u vezi, apelant je naveo da se narav spornog zemljišta može utvrditi samo na osnovu pravnovaljane dokumentacije, a ne na osnovu potvrde Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša, kako su to sudovi učinili u konkretnom slučaju. Također, apelant je naveo da je neprihvatljiv zaključak Vrhovnog suda da je taj sud vezan za činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih razloga se ne može izjaviti revizija, jer je, prema apelantovom mišljenju, upravo pogrešnom primjenom materijalnog prava u predmetnom postupku došlo do pogrešnog i nepotpunog utvrđenja činjeničnog stanja, zbog čega se revizija može izjaviti. U tom smislu je apelant konstatovao da se ni naknada nije mogla temeljiti na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju usvoji, a osporene odluke ukine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava, a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U odnosu na navode apelacije koji se tiču navodne povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2906/10 („Elektroprijenos BiH“ d.d. Banja… | Sudska praksa | Aktio