Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2926/10 (M.M.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2926/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2926/10, rješavajući apelaciju M.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 006295 10 Gž od 28.
juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 006295 08 P od 11. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnijela je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 006295 10 Gž od 28. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 006295 08 P od 11. decembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 006295 08 P od 11. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 006295 10 Gž od 28. juna 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime neisplaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora u 2006. godini isplati iznos od 816,34 KM, te na ime naknade razlika toplog obroka za period od 1. januara do 31. decembra 2006. godine iznos od 975,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelantica bila zaposlenik Općinskog suda za prekršaje u Tuzli i da je svoj tužbeni zahtjev zasnovala na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), kao i odredbama čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Tuženi je osporavao primjenu Kolektivnog ugovora iz razloga što je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) kojim je regulisano pitanje potraživanih predmetnih naknada. Tuženi je, također, isticao prigovor zastare potraživanja, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, te je osporavao tužbeni zahtjev zbog neblagovremenosti njegovog podnošenja. Sve prigovore sud je ocijenio neosnovanim. Sporno pitanje koje je sud rješavao u konkretnom slučaju jeste da li je apelantici pripadalo pravo na isplatu potraživanih naknada u visini koju je propisivao Kolektivni ugovor ili prema odredbama kasnije donesenog Općeg kolektivnog ugovora i Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima). Rješavajući ovo pitanje, sud je zaključio da se Kolektivni ugovor primjenjivao kao mjerodavno pravo samo do 8. septembra 2005. godine, kada je na snagu stupio novi Opći kolektivni ugovor. Dalje je navedeno da je 16. augusta 2005. godine stupio na snagu novi Zakon o namještenicima koji je propisao da se taj zakon primjenjuje i na namještenike u organima sudske vlasti, te da namještenici imaju pravo na naknadu za regres i topli obrok u visini koja bude ugovorena kolektivnim ugovorom. Nakon toga je zaključen novi Opći kolektivni ugovor koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, a u kojem je utvrđena visina naknade koja pripada namještenicima po osnovu regresa i toplog obroka. Sud je, s obzirom na navedeno, zaključio da su se do 8. septembra 2005. godine trebale primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, a nakon toga relevantne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora kojima je utvrđena visina ovih naknada. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da joj je nakon 8. septembra 2005. godine izvršena isplata manjeg iznosa regresa ili toplog obroka od onog koji je zagarantovan Općim kolektivnim ugovorom.
4. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalnog suda je navedeno da je prvostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a sve apelantičine žalbene navode taj sud je ocijenio kao neosnovane.
5. Apelantica je navela povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u konkretoj pravnoj stvari. Apelantica tvrdi da činjenica da je na snagu stupio novi Opći kolektivni ugovor nikako ne znači da je prestala primjena Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, apelantica je tražila od Ustavnog suda da utvrdi povredu navedenog prava, te ukine presudu Kantonalnog suda i predmet vrati tom sudu da po hitnom postupku donesene novu odluku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je slična činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (odluka Ustavnog suda od 15. maja 2012. godine, st. 51-59, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se moraju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, a ne odredbe Kolektivnog ugovora koji je zaključen 11. aprila 2000. godine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, i to u odnosu na sve apelacione navode, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 3417/08.
10. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić