Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-326/10 (D. P.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-326/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 326/10, rješavajući apelaciju Davida Ponorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davida Ponorca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 695 od 5. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-07-001 974 od 25. mart 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-1368/01 od 16. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. David Ponorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Priječani kod Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 695 od 5. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-001 974 od 25. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-

1368/01 od 16. maja 2007. godine.

2. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak protiv Dušana Matića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta kao kupca sa jedne strane i Petra Matića (u daljnjem tekstu: otac tuženog) kao prodavca sa druge strane, koji je zaključen 20. avgusta 1982. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da je apelant temeljem spornog ugovor stekao pravo svojine na nekretninama «i to 2/27 dijela koji se nalazi u ukupnoj površini zemljišta od 6.788 m2, upisano u «A» listu z.k. uloška broj 234 k.o. Čifluk i koji dio predstavlja ukupnu površinu zemljišta od 500 m2, u naravi se odnosi na k.č. broj 12/10 voćnjak zv. «Čifluk», što po novom premjeru odgovora k.č. 676 u površini od 500 m2 iz p.l. broj 306 k.č. Čiflu» (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) što je tuženi dužan priznati i trpiti, te dozvoliti da se apelant na temelju presude upiše umjesto tuženog kao vlasnik i korisnik sporne nekretnine, istovremeno tražeći utvrđenje ništavosti upisa prava vlasništva tuženog na spornim nekretninama.

3. Odlučujući o tužbi apelanta Osnovni sud je Presudom broj P-1368/01 od 16. maja 2007. godine tužbu u cijelosti odbio, obavezujući apelanta na naknadu troškova postupka u iznosu od 3.000,00 KM. Temeljem dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da nije sporno da su apelant i otac tuženog (koji je umro 1984. godine) zaključili sporni ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine, da su ugovor potpisali, da potpise nisu ovjerili, da primopredaja sporne nekretnine nikada nije izvršena, da je obračunat porez na promet, te da je ugovorena cijena bila 16.000,00 tadašnjih dinara. Ocjenom provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao niti jednim dokazom da je isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, niti da je stupio u posjed sporne nekretnine. U tom kontekstu Osnovni sud je naveo da je kupoprodajna cijena bitan element ugovora, pa kako apelant, u smislu odredbe člana 516. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima RS (u daljnjem tekstu: ZOO) nije dokazao da je isplatio kupoprodajnu cijenu, sporni ugovor nije pravno valjan i ne proizvodi pravno dejstvo. Prema ocjeni Osnovnog suda da je apelant stvarno isplatio kupoprodajnu cijenu on bi saglasno sa tačkom 5. spornog ugovora primjerak ugovora predao zemljišno knjižnom uredu radi uknjižbe prava vlasništva na spornoj nekretnini. Navode apelanta da ugovor nije ovjerio zbog bolesti i neplaćenog poreza oca tuženog Osnovni sud nije prihvatio iz razloga što je ugovor zaključen 1982. godine, a otac tuženog je umro 1984. godine, pa je apelant imao dovoljno vremena da sporni ugovor ovjeri, a osim toga apelant je to mogao učiniti i kasnije, što nije učinio sve do pokretanja predmetnog postupka. S obzirom na navedeno Osnovni suda jezaključio da nema osnova za sticanja prava svojine na spornoj nekretnini, u smislu odredbe člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

4. Odlučujući o žalbi apelanta Okružni sud u vijeću sastavljenom od sudija: Bundalo Tanje, kao predsjednika vijeća, te sudija Svjetlane Knežević i Božane Vulić kao članova vijeća donio Presudu, broj 11-0-Gž-07-001 974 od 25. marta 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio istovremeno odbivši zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. Okružni sud je na temelju analize žalbenih razloga odlučio da u predmetnoj pravnoj stvari otvori raspravu, te da se pred drugostepenim sudom ponovo saslušaju svjedoci i parnične stranke. Međutim, Okružni sud je naknadno odlučio da u smislu odredbe člana 218. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) raspravu neće održati uz obrazloženje da je prvo zakazano ročište pred tim sudom odloženo na traženje zamjenskog advokata apelanta, a da se na drugo zakazano ročište, bez blagovremenog opravdanja, nije pojavio ni apelant niti njegov advokat. Naknadno dostavljeni podnesak apelantovog advokata sud nije mogao prihvatiti jer je dostavljen neblagovremeno i bez bilo kakvog dokaza.

5. Prihvativši u cijelosti činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao pravilno i potpuno utvrđeno Okružni sud je prihvatio i zaključke prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U tom kontekstu Okružni sud je naveo da je, s obzirom da je teret dokazivanja činjenice isplate kupoprodajne cijene i izvršenje spornog ugovora na apelantu, a dokaze o tome apelant tokom postupka nije pružio, i prvostepeni sud ispravno zaključio da sporni ugovor nije pravno valjan, u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te da se na temelju spornog ugovora apelant ne može uknjižiti u javne evidencije kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine, odnosno da nije stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini temeljem odredbe člana 33. Zakona o osnovama svojinsko-pravnim odnosima. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da u ugovoru stoji da je kupoprodajna cijena isplaćena, jer takvo što nije zabilježeno u spornom ugovoru, jer je u spornom ugovoru samo navedeno da je kupovina ugovorena po ukupnoj cijeni od 16.000 dinara, da ugovorne strane prihvataju prava i obaveze iz ugovora, a da će apelant kao kupac jedan primjerak spornog ugovora predati ZK uredu i katastru radi provođenja. Prema ocjeni Okružnog suda neosnovan je žalbeni navod da je apelant kao kupac i vlasnik sporne nekretnine ulagao u infrastrukturu toga kraja po zaključenju spornog ugovora, jer da je to zaista bio, ne bi punih 19 godina čekao sa podnošenjem ovakve tužbe, budući da je u pitanju nekretnina koja se ne kupuje i ne plaća «olako», bez garancija, sudske ovjere i legalnog prenosa prava vlasništva u javnim knjigama. Osim toga Okružni sud je još naveo da apelant tokom postupka nije uspio ni dokazati koju je nekretninu zapravo kupio jer se podaci koje je apelant naveo ne slažu sa izvodima iz službenih evidencija, pa se ta nepreciznost u identifikaciji sporne nekretnine mogla razjasniti samo provođenjem dokaza vještačenjem, a što apelant tokom postupka nije zahtijevao.

6. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud u vijeću sastavljenom od sudija Biljane Tomić, kao predsjednika vijeća, Rose Obradović i Senade Tice, kao članova vijeća donio Presudu, broj 118-0-

Rev-08-000 695 od 5. novembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili provedene dokaze, da su revizioni navodi da je u postupku donošenja osporene presude povrijeđena odredba člana 8. ZPP-a ne mogu prihvatiti osnovanim. Vrhovni sud je naveo da su bez ikakvog značaja tvrdnje apelanta da su nižestepeni sudovi površno analizirali sporni ugovor, te da su ga trebali tumačiti «pažnjivo, ciljano i sistematski» jer u konkretnom slučaju nije sporna sadržina ugovora, što bi bilo bitno za njegovo pravilno tumačenje, nego je, kod nesporne činjenice da potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda i da ugovor nije sačinjen pred svjedocima, za odluku o sporu bitna činjenica da li je sporni ugovor realizovan u cjelini ili u pretežnom dijelu, a tu odlučnu činjenicu apelant tokom postupka nije dokazao. Ovakav zaključak sudova, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje postojanja klauzule na spornom ugovoru nadležnog poreskog organa i obračuna poreza na promet kojim se ne može «sanirati» nedostatak zakonom propisane forme spornog ugovora.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da su osporene presude rezultat nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Navodi da je tokom postupka uzalud ukazivao da je prvostepeni sud potpuno zanemario činjenicu da se iz spornog ugovora sa sigurnošću može zaključiti da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, da je apelant smatrajući se vlasnik sporne nekretnine, uplaćivao doprinose za infrastrukturu tog naselja. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje i po drugim osnovama ukazujući da je pred Vrhovnim sudom u donošenju sporne odluke učestvovala i sudija Rosa Obradović kao sudija izvjestilac, ali da je imenovana učestvovala i u suđenju u predmetu drugostepenog suda gdje je bila također sudija izvjestilac, pa apelant smatra da nije mogla učestvovati u donošenju revizijske odluke, pa je i na taj način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje. Osim toga, apelantu je pred drugostepenim sudom onemogućeno pravo na raspravu, budući da je drugostepeni sud u smislu člana 218. stav 2. ZPP-a odlučio da ne održi raspravu što je prema mišljenju apelanta potpuno neprihvatljivo.

8. Vrhovni sud je u podnesku koji je dostavio 13. oktobra 2010. godine odgovarajući na navode apelaciju, između ostalog, naveo da su neosnovani navodi apelanta o povredi odredaba parničnog postupku učestvovanjem postupajućeg sudije navedenog suda u predmetnoj pravnoj stvari (kao sudije izvjestilac) u donošenju nižestepenih presuda jer imenovana (sudija Rosa Obradović) u konkretnom predmetu nije učestvovala u donošenju odluke nižestepenih sudova, a pravni stav kao sudija je izrazila tek u osporenoj presudi donoseći istu u sudećem vijeću.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje pravne valjanosti spornog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa navodima apelanta da je sutkinja Rosa Obradović učestvovala u vijeću drugostepenog suda prilikom odlučivanja o žalbi apelanta Ustavni sud zapaža da su ovi navodi očigledno prima facie neosnovani budući da iz osporenih presuda. a što potvrđuje i Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju, proizilazi da je ova sutkinja bila član sudskog vijeća samo u revizionom postupku i da nije učestvovala u donošenju presude Okružnog suda. U vezi sa navodima apelanta da mu je zbog neodržavanja rasprave pred drugostepenim sudom povrijeđeno pravo na raspravu Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud odlučio da, u smislu odredbe člana 218. stav 2. ZPP-a ne održi raspravu isključivo zbog neporavdanog nedolaska apelanta o čemu se Okružni sud u obrazloženju presude dovoljno jasno izjasnio, a dana obrazloženja, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-326/10 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio