Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-337/10 (A. Đ.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-337/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 337/10, rješavajući apelaciju Ađula Đerzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ađula Đerzića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-292/08 od 22. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P-
174/05 od 10. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ađul Đerzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 25. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-292/08 od 22. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-174/05 od 10. avgusta 2006. godine. Apelant je 14. oktobra 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-174/05 od 10. avgusta 2006. godine obavezan je apelant da isplati tužitelju Miroslavu Nikoliću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete i to zbog pretrpljenih bolova iznos od 1.000,00 KM i zbog pretrpljenog straha iznos od 500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te na ime naknade materijalne štete (troškovi liječenja) iznos od 264,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz pravosnažne Presude Općinskog suda u Živinicama broj K-330/04 od 6. jula 2005. godine proizlazi da je apelant 14. jula 2004. godine u mjestu Oskovi, opština Banovići, pesnicom udario tužitelja, usljed čega je tužitelj zadobio laku tjelesnu povredu (posjekotine desne polovice gornje usne i prelom korijena prvog desnog gornjeg zuba), čime je apelant počinio krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. KZ FBiH, te kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 400,00 KM. Osnovni sud je naveo da iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, te da je apelant u tom postupku u potpunosti priznao da je učinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant odgovoran za štetu koju je namjerno pričinio tužitelju shodno odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza – krivične presude, nalaza i mišljenja ljekara medicinske struke, te nalaza i miljenja vještaka hirurga saglasno proizlazi da je tužitelj u opisanom štetnom događaju zadobio povrede u vidu posjekotine gornje usne i preloma korijena zuba. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta oko 24 sata, zatim nakon operacije bolove srednjeg intenziteta koji su trajali oko 14 dana, te nakon toga bolove lakog intenziteta koji su trajali oko 10 dana. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da se strah kod tužitelja javio odmah poslije povrede, srednjeg intenziteta, da je tužitelj bio uznemiren, da je imao strah od ponovnog odlaska na mjesto utovara gdje se desio štetni događaj, te da je imao strah od naruženosti, odnosno posljedica povrede. Osnovni sud je naveo da je u cjelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, cijeneći da je dat u skladu sa pravilima struke. Imajući u vidu trajanje i intenzitet trajanja bolova i strah koji je pretrpio tužitelj, te cijeneći okolnosti slučaja pod kojim je tužitelj pretrpio štetu, Osnovni sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je prilikom utvrđivanja visine naknade za oba vida nematerijalne štete imao u vidu i sudsku praksu kod dosuđivanja naknade u takvim i sličnim slučajevima, te da je zaključio da dosuđeni iznosi predstavljaju pravičnu naknadu u smislu odredaba člana 200. ZOO-a. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je tužitelj prema računima specijaliste za oralnu hirurgiju i kupovine lijekova imao troškove u iznosu od 264,60 KM, te je stoga sud obavezao apelantu na isplatu navedenog novčanog iznosa shodno odredbama člana 193. stav 2. ZOO-a. Konačno, u pogledu apelantovog prigovora mjesne nenadležnosti tog suda, Osnovni sud je ukazao da je apelant taj prigovor mogao istaći najkasnije u odgovoru na tužbu u smislu odredaba člana 19. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što apelant nije učinio (već je taj prigovor istakao nakon što je sud zakazao pripremno ročište).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-292/08 od 22. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da, pri tome, nije počinio povrede postupka zbog kojih bi pobijana odluka bila nepravilna i nezakonita. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti koji je istakao apelant, budući da je odredbama člana 19. ZPP propisano da se sud može oglasiti mjesno nenadležnim ako je prigovor podnesen najkasnije u odgovoru na tužbu. Međutim, Okružni sud je ukazao da je apelant istakao prigovor mjesne nenadležnosti poslije podnošenja odgovora na tužbu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je netačan apelantov žalbeni navod da mu nije bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku, budući da iz potvrda o izvršenom dostavljanju (dostavnica) jasno proizlazi da je dostavljanje pismena bilo u skladu sa odredbama člana 351. ZPP, dakle, da je dostavljanje bilo uredno. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelantu poziv za pripremno ročište dostavljen 20. marta 2006. godine, a da apelant nije pristupio na to ročište. Okružni sud je dalje ukazao da je prvostepeni sud 24. aprila 2006. godine dostavio apelantu zapisnik sa pripremnog ročišta, kao i poziv za glavnu raspravu, na koju apelant nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Takođe, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud 4. maja 2006. godine dostavio apelantu nalaz i mišljenje vještaka u vezi kojeg se apelant trebao izjasniti na ročištu zakazanom za 11. maj 2006. godine, na koje apelant ponovo nije pristupio. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je načelo dispozicije stranaka jedno od osnovnih pravila parničnog postupka, kako u pogledu pokretanja postupka, tako i pri preduzimanju daljnjih parničnih radnji u postupku, te da iz navedenog jasno proizlazi da je prvostepeni sud pravilno postupao tokom postupka, dok se apelant ponašao pasivno.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se predmetni postupka vodio pred mjesno nenadležnim sudom, da je postupak vođen bez njegovog znanja, odnosno bez njegovog prisustva i bez prisustva "njegovog branioca". Takođe, apelant navodi da nije on udario tuženog, već da je to učinio drugi čovjek, jer je tuženi pjevao nacionalističke pjesme.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili relevantne odredbe procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda koji se tiču prigovora mjesne nenadležnosti suda, te navoda da mu nije omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić