Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-365/10 (S. A.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-365/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 365/10, rješavajući apelaciju Salkana Agića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salkana Agića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 002986 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 002986 08 Gž od 4. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 002986 07 P od 27. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salkan Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Nefiza Mešić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 002986 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 002986 08 Gž od 4. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 002986 07 P od 27. marta 2008. godine.
2. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak kod Općinskog suda protiv RMU «Đurđevik» iz Đurđevika (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je stekao stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u Živinicama (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je stekao pravo na otkup predmetnog stana.
3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio Presudu, broj 33 0 P 002986 07 P od 27. marta 2008. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta, sve preciznije u izreci osporene presude. Na temelju činjeničnog utvrđenja do kojeg je Općinski sud došao uvidom u materijalne dokaze utvrđeno je da je apelantu rješenjem broj 347/2000 od 27. aprila 2000. godine, koje je postalo pravosnažno 15. maja 2000. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan u koji je apelant uselio 8. avgusta 2002.godine, te da apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana.
4. Na temelju naprijed navedenog Općinski sud je zaključio da je apelant u predmetni stan uselio zakonito na temelju rješenja tuženog, tako da je apelant stekao zakonit osnov za useljenje, te je u smislu odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakona o prodaji stanova) stekao pravo na otkup predmetnog stana, u smislu odredbe člana 7. navedenog zakona. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, zahtjev za otkup stana apelant je mogao podnijeti do 27. aprila 2004. godine, odnosno u roku od dvije godina od dana stupanja na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, a što je apelant propustio da uradi, podnoseći prvi zahtjev za otkup predmetnog stana tek 27. maja 2005. godine, neblagovremeno. Navode apelanta da je zahtjev za otkup stana predao zapravo 13. aprila 2000. godine Općinski sud nije mogao prihvatiti iz razloga što je apelantu predmetni stan dodijeljen rješenjem od 27. aprila 2000. godine, dakle nakon što je podnesen zahtjev za otkup stana. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelant prije svega trebao blagovremeno podnijeti zahtjev tuženom za otkup pa je, ukoliko tuženi u zakonskom roku odbije zahtjev, tek tada mogao svoja prava zaštititi putem suda. Uz to, kako je navedeno, apelant nije imao zaključen ni ugovor o korištenju predmetnog stana, niti je sudu ičim dokazao da nije mogao ranije izdejstvovati ovakav ugovor, a što je bio dužan u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 P 002986 08 Gž od 4. jula 2008. godine kojom je žalbu odbio potvrđujući prvostepenu presudu uz istovremeno odbijanje apelanta da mu se naknade troškovi žalbenog postupka u iznosu od 900,00 KM. Kantonalni sud je pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava našao da je ocjena prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o prodaji stanova jer je apelant propustio da u skladu sa odredbom člana 7. stav 2. navedenog zakona podnese zahtjev za otkup predmetnog stana. Kantonalni sud je pojasnio da je citiranom odredbom propisano da se takav zahtjev može podnijeti u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu navedenog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od okončanja eventualnog sudskog postupka, ovisno od toga koji je rok kasniji, a ugovor o otkupu stana se mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup. Navedeno je da se radi o prekluzivnom zakonskom roku čijim se istekom gubi pravo zahtjevati činidbu ograničenu tim rokom. Osim toga, kako je naveo Kantonalni sud, Odlukom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova («Službene novine FBiH» broj 32/01) koja je stupila na snagu 24. jula 2001. godine, novelirana je odredbe člana 7. stav 2., tako da je rok za podnošenje zahtjev za otkup istekao 24. jula 2003. godine, a ne 24. jula 2004. godine, kako je to pogrešno naveo prvostepeni sud. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da se apelantov zahtjev od 13. aprila 2000. godine ne može vezati za otkup predmetnog stana koji je apelantu dodijeljen 27. aprila 2000. godine i u koji je apelant uselio 8. avgusta 2002. godine. Prema ocjeni drugostepenog suda takav zahtjev je neodređen i podnesen prije nego je izvršena dodjela predmetnog stana apelantu, pa je stoga prvostepeni sud pravilno zaključio da je tako što nemoguće, te da se zahtjev od 13. aprila 2000. godine nije ticao predmetnog stana, pri čemu prvostepeni sud nije izgubio iz vida da se radilo o istim strankama i da je apelant prije useljenja u predmetni stan stanovao u drugom stanu kao privremeni korisnik na kojem je pravo raspolaganja imao tuženi.
6. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je Presudom broj 33 0 P 002986 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da se ne može smatrati zahtjevom za otkup predmetnog stana podnesak u vidu obrasca, naslovljen kao upitnik o podacima za prodaju-kupnju stana u koji je apelant upisao samo svoje lične podatke i tadašnju adresu u Živinicama, sa zaokruženim izjašnjenjem da želi otkupiti stan, koji podnesak je predat tuženom 13. aprila 2000. godine. U vezi s tim Vrhovni sud je još dodao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su utvrdili da takav zahtjev ne predstavlja zahtjev za otkup predmetnog stana jer apelant zahtjev za otkup predmetnog stana nije ni mogao podnijeti prije nego što mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje, niti se zahtjev za otkup uopće može podnijeti bez navođenja preciziranih podataka o stanu koji je predmet otkupa.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant navodi da se kao dugogodišnji radnik tuženog još od 1991. godine nalazi na spisku osoba koje ispunjavaju uslove za rješavanje stambenog pitanje, pa mu je tako tuženi prvo dao drugi stan na privremeno korištenje. Znajući da se radi o privremenom korištenju apelant je podnio zahtjev za dodjelu stana na trajno korištenje kojem je udovoljeno rješenjem od 27. aprila 2000. godine, tako da je apelant, imajući u vidu da će mu tuženi dodijeliti stan na trajno korištenje i podnio zahtjev 13. aprila 2000. godine za kupovinu tog stana. Prilikom popunjavanja zahtjeva apelant je naveo samo svoje lične podatke smatrajući to dovoljnim i da je tuženom jasno o kom stanu se radi, pa kako tuženi o zahtjevu nije odlučio, apelant je podnio još tri zahtjeva za otkup predmetnog stana i to 27. maja 2005. godine, 15. aprila 2007. godine i 13. aprila 2008. godine o kojima tuženi nije odlučio, zbog čega je apelant podnio tužbu. Apelant smatra da su sudovi postupak posmatrali jednostrano donoseći odluke proizvoljno, odnosno nezakonito.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta kojim ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu suštinski zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance bili saglasni u ocjeni da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan imajući u vidu da je zahtjev za otkup stana apelant podnio neblagovremeno istekom zakonskog roka preciziranog izmjenjenom odredbom člana 7. stav 2. Zakona o otkupu stanova koji je istekao 24. aprila 2003. godine. U tok kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi su dovoljno jasno obrazložili iz kog razloga smatraju da se zahtjev apelanta od 13. aprila 2000. godine ne može smatrati zahtjevom za otkup predmetnog stana. Uočljivo je također da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka o kojima su se sudovi dovoljno jasno izjasnili u obrazloženjima osporenih presuda, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu, prema ocjeni Ustavnog suda, nije izostala pravilna primjena materijalnog prava. Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, pravo na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, pravo na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, ne pojasnivši u čemu ogleda navedena povreda. S obzirom da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić