Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3857/11 (K.V., B.V., M.V., U.V. i L.V.; M.B., D.B., J.B. i M.B.; N.I., M.I., B.I. i I.I., te P.T., S.T. i G.T.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3857/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 3857/11, rješavajući apelacije K.V. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije K.V., B.V., M.V., U.V. i L.V.; M.B., D.B., J.B. i M.B.; N.I., M.I., B.I. i I.I., te P.T., S.T. i G.T. podnesene protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 111527 11 Gž od 30. juna 2011. godine, broj 71 0 I 111893 11 Gž od 16. marta 2012. godine, broj 71 0 I 111039 11 Gž od 19. marta 2012. godine i broj 71 0 I 111843 12 Gž od 9. oktobra 2012. godine, te rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 111527 11 I od 10. marta 2011. godine, broj 71 0 I 111893 11 I od 26. septembra 2011. godine, broj 71 0 I 111039 11 I od 14. oktobra 2011. godine i broj 71 0 I 111843 11 I od 27. jula 2012. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. K.V., B.V., M.V., U.V. i L.V.; M.B., D.B., J.B. i M.B.; N.I., M.I., B.I. i I.I., te P.T., S.T. i G.T. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su u periodu od 30. septembra 2011. godine do 8. novembra 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 3857/11, AP 1523/12, AP 1524/12 i AP 3872/12. Dakle, ukupno su podnesene četiri apelacije, ali, s obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3857/11.
3. Apelanti su prvo, posredstvom punomoćnika, Osnovnom sudu podnijeli prijedloge za izvršenje u konkretnim predmetima, navodeći da je pravosnažnim i izvršnim presudama tog suda, koje su potvrđene presudama Okružnog suda, obavezana Republika Srpska kao izvršenik da im na ime naknade štete isplati iznose navedene u izrekama predmetnih sudskih odluka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na troškove parničnih postupaka. Kako izvršenik nije u određenim rokovima izvršio svoje obaveze, to je Osnovni sud donio rješenja o izvršenju kojima je naložio izvršeniku da apelantima plati glavni dug i troškove parničnih postupaka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i troškove izvršnih postupaka koje su apelanti iskazali putem troškovnika njihovog punomoćnika.
4. Nakon toga, apelanti su podnijeli prijedloge za dozvolu izvršenja radi naplate zakonskih zateznih kamata na troškove izvršnih postupaka koji su određeni navedenim rješenjima o izvršenju, i to od dana donošenja tih rješenja o izvršenju pa do isplate. Apelanti su istakli da u prethodnim prijedlozima za dozvolu izvršenja nisu tražili da im se dosude zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka iako im, po njihovom mišljenju, to pravo pripada na osnovu člana 20.a) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prethodnih rješenja o izvršenju, odnosno člana 28. ZIP-a koji je na snazi u vrijeme podnošenja predmetnih prijedloga za izvršenje.
5. Odlučujući o prijedlozima apelanata, Osnovni sud je donio rješenja, navedena u izreci ove odluke, kojima je odbio prijedloge apelanata za izvršenje. U obrazloženjima rješenja Osnovni sud je, između ostalog, konstatovao da je odredbom člana 22. ZIP-a propisano da sud određuje izvršenje na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave ako tim zakonom nije drugačije određeno, a da je odredbom člana 23. ZIP-a propisano šta se smatra izvršnom ispravom, dok je članom 25. ZIP-a propisano kad se odluka smatra izvršnom. Također, prvostepeni sud je istakao da se rješenjem o izvršenju određuje izvršenje samo u granicama izvršne isprave i prema pravnim pravilima izvršnog postupka dozvola izvršenja mora u svemu biti identična sa tekstom izvršnog naslova, odnosno rješenje o izvršenju mora biti identično sa obavezom dužnika kako ona proizlazi iz izvršne isprave i rješenjem o izvršenju sud izvršeniku ne može naložiti da ispuni ni drugo niti više od onog što je izvršenik dužan ispuniti na temelju izvršne isprave. Dalje, Osnovni sud je naveo da se prijedlogom za izvršenje ne može tražiti više od onog što je određeno u izvršnoj ispravi, što ne znači da prijedlog za izvršenje ne može biti postavljen na način da se njime traži izvršenje u manjem obimu nego je to obaveza određena izvršnom ispravom, kao i da u smislu citirane odredbe člana 22. ZIP-a, o saglasnosti izvršne isprave i prijedloga za izvršenje sud u postupku određivanja izvršenja vodi računa po službenoj dužnosti. Isto tako, sud je ukazao da je članom 27. stav 1. ZIP-a propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
6. Osnovni sud je istakao da pomenuta rješenja o izvršenju na osnovu kojih je predloženo izvršenje u konkretnim predmetima nisu izvršne isprave na osnovu kojih se može predložiti izvršenje u izvršnom postupku, a shodno članu 23. ZIP-a, niti su vjerodostojne isprave u smislu člana 29. ZIP-a. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da treba istaći da su apelanti propustili da traže isplatu zakonske zatezne kamate u prethodnim predmetima, a na utvrđene troškove izvršenja. Dalje, Osnovni sud je konstatovao da se rješenjem o izvršenju određuje i provodi izvršenje, te da ono nije izvršna isprava na osnovu koje se može predložiti izvršenje. Naime, sud je istakao da je rješenje o izvršenju završni akt stadija odlučivanja o izvršenju (može se nastaviti po pravnim lijekovima) i osnovni akt za otpočinjanje stadija provođenja izvršenja, te da sud u tom stadiju izvršnog postupka odlučuje da li tražitelju izvršenja pripada pravo da traži prinudno ostvarivanje potraživanja utvrđenog u izvršnoj ili vjerodostojnoj ispravi prema određenom izvršeniku, na predloženim sredstvima i na predmetima izvršenja. Zatim, prvostepeni sud je ukazao da je u izvršnom postupku decidirano propisano članom 23. ZIP-a šta su izvršne isprave u izvršnom postupku, kao i vrste izvršnih isprava. Također je navedeno da sud u izvršnom postupku donosi i takva rješenja koja sama za sebe imaju kvalitet izvršne isprave (rješenje kao izvršna isprava-rješenjem o izvršenju se određuje i provodi izvršenje), ali ta rješenja se donose u pojedinim sektorima izvršnog postupka koji čine uže, više ili manje samostalne cjeline izvršnog postupka kao npr., rješenje o dosudi nekretnine, rješenje o plaćanju sudskih penala, rješenje o protivizvršenju i drugo. Konačno, Osnovni sud je konstatovao da su tačni navodi apelanata da je članom 20.a) ranijeg ZIP-a, koja odredba je identična članu 28. stav 2. ZIP-a, koji je nakon toga stupio na snagu, propisano da, ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno u izvršnoj ispravi, sud će na prijedlog tražitelja izvršenja u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate, ali da je smisao navedene zakonske odredbe da tražitelj izvršenja može u izvršnom postupku zahtijevati isplatu zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka utvrđene u izvršnoj ispravi iako iste kamate nije zahtijevao u parničnom postupku od dana donošenja izvršne isprave, te ih može zahtijevati u izvršnom postupku od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate.
7. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenih rješenja, navedenih u izreci ove odluke, Okružni sud je donio osporena rješenja, navedena u izreci ove odluke, kojima je žalbe apelanata odbio kao neosnovane i potvrdio u cijelosti prvostepena rješenja.
8. Okružni sud je u obrazloženjima rješenja, između ostalog, naveo da su prvostepena rješenja pravilna, da je dispozitiv osporenih rješenja, suprotno navodima žalbi, jasan i razumljiv, te da su obrazloženja pravilna i u skladu sa članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Dalje, drugostepeni sud je istakao da iz sadržaja navedene odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a proizlazi da će sud, ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno u izvršnoj ispravi, na prijedlog tražitelja izvršenja u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata. Isto tako, sud je konstatovao da se, prema navedenoj odredbi, kamate dosuđuju na troškove postupka koji su prethodili donošenju izvršne isprave, i to na troškove određene u izvršnoj ispravi kada na njih nije dosuđena zatezna kamata. Slijedom navedenog, Okružni sud je konstatovao da, saglasno navedenoj odredbi zakona, sud može odrediti zakonsku zateznu kamatu na troškove parničnog postupka ukoliko ta kamata nije dosuđena izvršnom ispravom, jer su ti troškovi prethodili donošenju izvršne isprave. U vezi s tim, sud je naveo da se primjena odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a odnosi na pravo naplate zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka, a ne na pravo kamate na troškove izvršnog postupka koje tražitelji izvršenja, tj. apelanti u prethodno provedenim izvršnim postupcima prijedlozima za izvršenje nisu tražili, kao što je to ovdje slučaj. Na kraju, Okružni sud je konstatovao da su zato pravilni zaključci prvostepenog suda da rješenja o izvršenju nisu izvršne isprave na osnovu kojih se može odrediti izvršenje.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti ističu da je ključno pitanje u konkretnim predmetima, po njihovom mišljenju, proizvoljna primjena člana 28. stav 2. ZIP-a, jer se iz osporenih rješenja jasno vidi da su redovni sudovi zauzeli pravni stav da je odredbama člana 28. stav 2. ZIP-a određeno plaćanje zatezne kamate na troškove parničnog postupka koji su nastali u postupku donošenja izvršne isprave, u skladu sa odredbom člana 23. stav 1. ZIP-a, a da apelantima ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na troškove izvršnih postupaka. Slijedom navedenog, apelanti ističu da su, imajući u vidu jasne odredbe člana 28. ZIP-a, redovni sudovi očigledno pogrešno protumačili i primijenili član 28. stav 2. ZIP-a na njihovu štetu, tako da su osporena rješenja zasnovana na očigledno proizvoljnoj primjeni prava. Konačno, apelanti traže naknadu nematerijalne štete zbog donošenja nezakonitih odluka redovnih sudova, kao i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanata da nisu imali pravično suđenje, jer su osporena rješenja zasnovana na, po njihovom mišljenju, proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da je o ovom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP 1011/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/12 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelacionih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo sljedeći stav: Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja, očitujući se na navode apelanata iz prijedloga za dozvolu izvršenja, odnosno iz žalbi na prvostepena rješenja, koji se tiču primjene odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a, ukazali da je nesporno da iz sadržaja te odredbe proizlazi da će sud, ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno u izvršnoj ispravi, na prijedlog tražitelja izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate. Pri tome redovni sudovi su zauzeli stav da je smisao navedene zakonske odredbe da tražitelj izvršenja može u izvršnom postupku zahtijevati isplatu zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka utvrđene u izvršnoj ispravi, iako iste kamate nije zahtijevao u parničnom postupku od dana donošenja izvršne isprave, i iste može zahtijevati u izvršnom postupku od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate. Isto tako je ukazano da rješenje o izvršenju nije izvršna isprava na osnovu koje se može odrediti izvršenje, a da su apelanti propustili da traže zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka u prethodnim postupcima, vođenim po njihovim prijedlozima za izvršenje pravosnažnih sudskih odluka kao izvršnih naslova. Prema tome, redovni sudovi su jasno obrazložili svoj stav da apelantima, u konkretnim slučajevima, ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na troškove izvršnih postupaka, koje su oni prijedlogom za dozvolu izvršenja tražili na osnovu prethodno donesenih rješenja o izvršenju kojima su ti troškovi utvrđeni. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa, kojim se, između ostalog, ukazuje da je upravo zadatak redovnih sudova da tumače i primjenjuju pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava, Ustavni sud smatra da odluke Okružnog suda i Osnovnog suda ne krše ustavna prava apelanata, nego upravo suprotno, da sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto su prijedlozi za izvršenje kojim su apelanti tražili zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka neosnovani“ (op. cit. AP 1011/12, tačka 26).
13. Na osnovu navedenog, Ustavni sud primjećuje da su Okružni sud i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti posebno ne obrazlažu povredu ovih prava, već svoje navode zasnivaju na proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U pogledu zahtjeva apelanata za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako su u konkretnom slučaju apelacije odbijene kao neosnovane, to apelantima ne pripada pravo na kompenzaciju.
16. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija isključivo snose apelanti.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić