Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-387/10 (Motel "Bazeni" d.d. Vitkovići – Goražde)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-387/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 387/10, rješavajući apelaciju Motela "Bazeni" d.d. Vitkovići – Goražde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Motela "Bazeni" d.d. Vitkovići – Goražde podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 Ps 000438 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Motel "Bazeni" d.d. Vitkovići – Goražde (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 27. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 Ps 000438 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Ps 000438 07 Ps od 31. avgusta 2007. godine obavezan je tuženi Bosansko-podrinjski kanton, Vlada Bosansko-podrinjskog kantona Goražde – Ministarstvo za privredu (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu na ime naknade štete pričinjene na apelantovom objektu iznos od 38.341,63 KM i na ime naknade štete na opremi u objektu iznos od 480,50 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je Ministarstvo za privredu donijelo Rješenje broj UP-1-04-19-31/04 od 30. januara 2004. godine kojim je, po pravu nadzora, poništilo rješenje Agencije za privatizaciju od 17. decembra 2002. godine o odobrenju upisa izvršene privatizacije apelanta kao preduzeća u sudski registar. Općinski sud je naveo da je, nakon toga, Vlada Bosansko-podrinjskog kantona donijela Odluku o mjerama zaštite državne imovine u tom preduzeću od 9. juna 2005. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 2. Odluke naloženo kupcima kapitala u navedenom preduzeću da odmah obustave sve poslovne aktivnosti po osnovu prava zasnovanih na osnovu rješenja Agencije za privatizaciju, koje je poništeno po pravu nadzora, da je članom 3. Odluke određeno da će tuženi obrazovati komisiju za popis imovine u privrednom društvu, te konstatovati stanje imovine i opreme, dok je članom 4. Odluke određeno da će Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova u saradnji sa zaposlenicima osigurati provedbu predmetne odluke na način da se, izuzev licima iz člana 3. Odluke, onemogući ulazak u prostorije privrednog društva bilo kojem licu koje nije zaposlenik privrednog društva. Općinski sud je dalje naveo da je Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Up-597/04 od 23. februara 2005. godine poništeno Rješenje Ministarstva za privredu broj UP-1-04-19-31/04 od 30. januara 2004. godine (kojim je poništeno rješenje Agencije za privatizaciju od 17. decembra 2002. godine). Takođe, Općinski sud je naveo da je Presudom Vrhovnog suda broj Už-157/05 od 30. marta 2006. godine potvrđena navedena presuda Kantonalnog suda, te da je nakon donošenja presude Vrhovnog suda imovina (objekat) vraćena apelantu.

3. Općinski sud je ukazao da je na osnovu provedenih pisanih dokaza – akata Ministarstva za privredu, te iskaza saslušanih svjedoka, utvrdio da je od marta 2004. godine ulazak u apelantov objekat bio strogo kontrolisan i moguć samo u izuzetnim prilikama i to na osnovu odluke navedenog Ministarstva. Takođe, Općinski sud je ukazao da apelant u navedenom periodu nije obavljao svoju djelatnost, te da je razlog za to bila poništena privatizacija apelanta i mjere zaštite državne imovine koje su preduzeli organi tuženog. S obzirom da su organi tuženog u navedenom periodu preuzeli ingerencije uprave nad apelantom, Općinski sud je naveo da su samim tim preuzeli i odgovornost za posljedice tog upravljanja. Općinski sud je naveo da je apelant postavio predmetni tužbeni zahtjev, tvrdeći da je u "navedenom periodu tj. nakon poništenja privatizacije apelanta, došlo do nastupanja materijalne štete na apelantovom objektu". U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na okolnost oštećenja objekta, procjene štete na objektu i opremi proveo vještačenja putem vještaka građevinske struke i ekonomske struke, a na temelju podataka pribavljenih u toku uviđaja od strane tog suda, uz prisustvo stranaka i vještaka, u postupku obezbjeđenja dokaza u predmetu tog suda broj 045-0-V-06-000358. Općinski sud je naveo da je vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju ukazao da je na predmetnom objektu potrebno izvesti radove čija vrijednost ukupno iznosi 38.341,63 KM, dok je vještak ekonomske struke procijenio štetu na opremi u ukupnom iznosu od 480,50 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je rješenjem organa tuženog poništena privatizacija apelanta, te da je uvođenjem mjera zaštite državne svojine tuženi preuzeo ingerencije uprave nad apelantom, kao i da je došlo do štete na apelantovom objektu i opremi, koja je, po ocjeni tog suda, nastala kao posljedica loše uprave. S obzirom da je faktički upravu nad apelantovim objektom vršio tuženi, Općinski sud je zaključio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu, te je stoga odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 45 0 Ps 000438 07 Pzr od 7. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi, kao i toku postupka, isticao da je tuženi, putem svojih organa, donio rješenje od 30. januara 2004. godine kojim je poništio rješenje Agencije za privatizaciju, da je nakon toga donio Odluku kojom je zabranio pristup objektu dioničarima i upravi, te da je u tom periodu zbog nebrige tuženog nastupila šteta na apelantovoj imovini. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku dokazao da je šteta na njegovoj imovini nastupila, te da je stoga prvostepeni sud u tom smislu donio pravilnu odluku. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, pravilno utvrdio da je od marta 2004. godine ulazak u apelantov objekt bio kontrolisan i moguć samo na osnovu odluka Ministarstva za privredu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su mjere zaštite koje je donio tuženi imale za posljedicu prestanaka obavljanja djelatnosti i ovlaštenja apelanta u upravljanju njegovom imovinom. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi, donošenjem Odluke i preuzimanjem apelantove imovine, preuzeo i rizik čuvanja, upravljanja tom imovinom, tako da je na tuženog prešao i rizik oštećenja i propasti stvar, kao i obaveza naknade eventualno prouzrokovane štete. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je apelant u toku postupka dokazao u kakvom stanju je bio objekat kada mu je vraćen 2006. godine, dok, s druge strane, tuženi nije dokazao u kakvom stanju je bio objekat kada ga je tuženi preuzeo, odnosno kada je doneseno rješenje o poništenju rješenja o privatizaciji ili kada je donesena Odluka. Po mišljenju Kantonalnog suda, na tuženom je bio teret dokazivanja da li je do oštećenja objekta, te u kojem obimu, došlo u periodu od obustave rada od strane apelantovih radnika od novembra 2003. godine pa do donošenja odluke tuženog o mjerama zaštite državne imovine. Imajuću u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev shodno relevantnim odredbama ZOO-a.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 45 0 Ps 000438 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine kojom je reviziju uvažio, pa je nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da osnovano tuženi u reviziji prigovora na povredu postupka u pogledu primjene odredaba člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja se odnosi na nastanak štete u periodu od 30. januara 2004. do 30. marta 2006. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je "svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev". Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ukoliko sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant kao tužitelj u predmetnom postupku tvrdio da je šteta nastala u navedenom periodu, dok je tuženi negirao tu tvrdnju, tako da je na apelantu bio teret dokazivanja te sporne činjenice. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud povrijedio citirane zakonske odredbe, kada je, ocjenjujući žalbene prigovore tuženog u tom smislu, zaključio da je na tuženom bio teret dokazivanja da je utvrđena šteta nastala u spornom periodu.

6. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je naveo da se pod štetom, koja podrazumijeva umanjenje nečije imovine u smislu odredaba člana 155. ZOO-a, podrazumijeva postojanje subjekta pravnog odnosa, štetne radnje, krivice, uzročne veze i postojanja štete. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da ukoliko nedostaje jedan od navedenih elemenata, odgovornost za štetu ne može postojati. Vrhovni sud je naveo da šteta koja je utvrđena u konkretnom slučaju predstavlja građevinsku štetu na objektu koja je nastala zbog nedovoljnih aktivnosti da se objekat zaštiti od propadanja i štetu na opremi. S obzirom da je nesporno utvrđeno da apelant kao preduzeće u spornom periodu nije radio, da je zbog štrajka radnika bila obustavljena apelantova djelatnost još od oktobra 2003. godine, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je tuženi vršio upravljanje apelantom kao preduzećem, te da je zbog nemara u upravljanju nastala predmetna šteta. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je organ tuženog, po zakonskom pravu nadzora, rješenjem od 30. januara 2004. godine poništio rješenje Agencije za privatizaciju o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar (koje se odnosilo na postupak transformacije tj. statusnih promjena bivšeg preduzeća HI "Azot" Vitkovići od kojeg su nastala četiri privredna društva, među kojima je i apelant). Vrhovni sud je ukazao da činjenica da je rješenje organa tuženog u daljnjem toku postupka pred sudovima poništeno, sama po sebi ne može predstavljati osnov za odštetnu odgovornost tuženog, budući da je apelant mogao da nastavi svoje aktivnosti na održavanju objekta, s tim da je do prestanka rada apelanta kao preduzeća došlo prije donošenja spornog rješenja organa tuženog. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi donio Odluku kojom je naložio kupcima kapitala da obustave sve poslovne aktivnosti po osnovu prava zasnovanih na rješenju Agencije za privatizaciju (koje je poništeno po pravi nadzora). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je tuženi navedenom odlukom zabranio ulazak u apelantove prostorije bilo kojem licu koje nije apelantov zaposlenik, s tim da je na temelju te odluke, na zahtjev ovlaštenih lica, tuženi davao odobrenja za određene aktivnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi kao raniji vlasnik kapitala društva u kojem su izvršene statusne promjene, u situaciji kada je društvo prestalo sa radom, uveo mjere zaštite apelantove imovine od mogućih nedozvljenih raspolaganja. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da sama činjenica da su se članovi uprave obraćali tuženom sa zahtjevom za odobrenje za ulazak u apelantove prostorije i za druge aktivnosti, ne znači da je postojala izričita zabrana za takve aktivnosti, niti je to bio uzrok prestanka obavljanja djelatnosti apelanta, kao ni ovlaštenja u upravljanju preduzećem. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je apelant kao preduzeće prestao da obavlja svoju djelatnost prije preduzimanja svih navedenih aktivnosti od strane tuženog, tako da te aktivnosti nisu bile uzrok nastanka štete na apelantovom objektu zbog nemara. S obzirom da nema uzročne veze između radnji organa tuženog i nastale štete, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu. Imajući u vidu postojanje povrede postupka u smislu primjene odredaba čl. 123. i 126. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je zaključio da je revizija tuženog osnovana, te je stoga odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u postupku obezbjeđenja dokaza u predmetu Općinskog suda broj 045-0-V-06-000358 utvrđena šteta, uzrok i visina štete, kao i da je do štete došlo usljed nebrige, te da je za nastanak štete bila dovoljan jedna zima. Apelant navodi da je tuženi donio rješenje o poništenju privatizacije, a zatim i Odluku o mjerama zaštite državne imovine kojom je imenovao komisiju za popis apelantove imovine (član 3. Odluke), te zabranio ulazak u apelantove prostorije, osim licima iz člana 3. i apelantovim zaposlenicima. Apelant navodi da je tuženi imenovao nadzorni odbor preko kojeg je ostvarivao upravljačka prava, te u potpunosti raspolagao apelantovom imovinom. Apelant smatra da između radnji tuženog i nastale štete postoji uzročno-posljedična veza, budući da je tuženi, poništavanjem rješenja o privatizaciji i donošenjem Odluke o mjerama zaštite državne imovine, preuzeo i rizik čuvanja i upravljanja apelantovom imovinom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno zaključio da ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji tuženog (tj. Rješenja Ministarstva za privredu broj UP-1-04-19-31/04 od 30. januara 2004. godine kojim je, po pravu nadzora, poništeno rješenje Agencije za privatizaciju od 17. decembra 2002. godine o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar i Odluke o mjerama zaštite državne imovine od 9. juna 2005. godine) i nastale štete. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu nepostojanja uzročno-posljedične veze između radnji tuženog i nastale štete na apelantovoj imovinu, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-387/10 (Motel "Bazeni" d.d. Vitkovići –… | Sudska praksa | Aktio