Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-426/10 (S. T., N. L., M. N., N. T., M. P., M. B., P. P., G. M. i S. B.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-426/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 426/10, rješavajući apelaciju Straila Trivunovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Straila Trivunovića, Nedeljka Lukića, Milorada Nedića, Nove Trivunovića, Mihajla Pavlovića, Miroslava Blagojevića, Petra Pejića, Gorana Maksimovića i Stanimira Blagojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 988 od 28. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-
Ž-07-000 141 od 15. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu broj Rs-77/05 od 26. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Strailo Trivunović, Nedeljko Lukić, Milorad Nedić, Novo Trivunović, Mihajlo Pavlović, Miroslav Blagojević, Petar Pejić, Goran Maksimović i Stanimir Blagojević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 28. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 988 od 28. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-
0-Ž-07-000 141 od 15. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-77/05 od 26. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-77/05 od 26. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su nezakoniti otkazi ugovora o radu koje im je dao tuženi "Fagus" d.o.o. Maslovare Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi), te da se ponište rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima od 21. juna 2005. godine, da se naloži tuženom da vrati apelante na posao, da im isplati naknadu štete na ime neisplaćenih plata za period od 1. avgusta 2004. do 21. juna 2005. godine, kao i da im isplati naknadu štete na ime izgubljene zarade počev od 21. juna 2005. godine pa do vraćanja na posao, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti, kao radnici tuženog, u maja 2005. godine stupili u štrajk, te da su, kao to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, ometali ostale radnike da rade. Osnovni sud je naveo da iz Rješenja Republičkog inspektorata rada od 13. juna 2005. godine proizlazi da je republički inspektor rada izvršio inspekcijski nadzor štrajkačkog procesa, te da je naložio štrajkačkom odboru da odmah otkloni određene nedostatke u vezi sa štrajkom tj. da ne sprječavaju ostale radnike koji ne učestvuju u štrajku da rade, te da ne sprječavaju tuženog da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 7. stav 2. Zakona o štrajku propisano da "štrajkački odbor i radnici koji učestvuju u štrajku ne mogu sprječavati radnike koji ne učestvuju u štrajku da rade, niti mogu sprječavati poslodavca da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost". U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju štrajk u kojem su učestvovali apelanti organizovan i proveden protivno odredbama člana 7. stav 2. Zakona o štrajku. S obzirom da su apelanti učestvovali u nezakonito organizovanom i provedenom štrajku, Osnovni sud je naveo da su na taj način počinili teže povrede radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tač. 5, 8 i 9. Zakona o radu. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 115. stav 1. Zakona o radu propisano da "ako poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti". U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelantima ta mogućnost data neposredno prije davanja otkaza ugovora o radu kada su zaposlenici tuženog Saša Blagojević i Aleksandar Kalabić, prema usmenom nalogu zakonskog zastupnika tuženog, pokušali uzeti izjave od štrajkača, ali da su štrajkači odbili saradnju. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tuženi zakonito dao otkaz ugovora o radu apelantima, te da je stoga neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem traže da se ponište rješenja o otkazu ugovora o radu, da se naloži tuženom da vrati apelante na posao, kao i da im isplati naknadu štete na ime izgubljene zarade počev od od 21. juna 2005. godine pa do vraćanja na posao. Takođe, Osnovni sud je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tuženi da im isplati naknadu štete na ime neisplaćenih plata za period od 1. avgusta 2004. do 21. juna 2005. godine, budući da je u toku postupka, na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, utvrđeno da su apelantima isplaćene plate za navedeni period.
4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000 141 od 15. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti bili učesnici štrajka od 20. maja do 21. juna 2005. godine, kada je tuženi donio rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima. Okružni sud je naveo da iz rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima proizlazi da su apelanti počinili teže povrede radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tač. 5, 8. i 9. Zakona o radu. U vezi s povredom radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 5. Zakona o radu, Okružni sud je ukazao da je tuženi dokazao da su apelanti onemogućavali drugim radnicima, koji nisu u štrajku, da rade. Naime, Okružni sud je naveo da je republički inspektor rada, nakon izvršenog inspekcijskog pregleda od 9. juna 2005. godine, konstatovao da su poslovne prostorije tuženog blokirane zatvaranjem i zaključavanjem kapija, te da je tom prilikom ukazao štrajkačkom odboru da ne smiju ometati druge radnike, koji nisu u štrajku, da rade, te da moraju omogućiti tuženom da potpuno i slobodno raspolaže sredstvima. Međutim, Okružni sud je naveo da se navedeno ponašanje štrajkačkog odbora nastavilo do 21. juna 2005. godine, kada je tuženi otkazao ugovore o radu apelantima. S obzirom da je utvrđeno da je štrajk bio nezakonit u smislu odredaba člana 7. Zakona o štrajku, Okružni sud je naveo da se odsustvo apelanata s posla smatra neopravdanim izostankom s posla, koji predstavlja povredu radne obaveze u smislu odredaba člana 91. stav 2. tačka
8. Zakona o radu. Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti kao učesnici štrajka sprječavali utovar robe, koja radnja bez sumnje predstavlja sprječavanje poslodavca da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost što predstavlja povredu radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 9. Zakona o radu. Konačno, Okružni sud je ukazao da odredbe člana 115. Zakona o radu ne znače da tuženi mora saslušati radnike kojima daje otkaz, već da im mora omogućiti da iznesu svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su apelanti imali mogućnost da se izjasne, te da je tuženi, kako je to utvrdio prvostepeni sud, pokušao uzeti izjave od apelanata.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 988 od 28. oktobra 2009. godine kojom je reviziju djelimično uvažio, drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odbijena žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenih plata za period od 1. avgusta 2004. do 21. juna 2005. godine, te je u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu reviziju je odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelanti smatraju da su osporena rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima nezakonita jer im u postupku donošenja tih rješenja nije omogućeno da budu saslušani i da iznesu svoju odbranu u smislu odredaba člana 115. stav 1. Zakona o radu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 115. stav 1. Zakona o radu propisano da "ako poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti". Vrhovni sud je naveo da iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da se obaveza poslodavca sastoji u davanju mogućnosti radniku da bude saslušan na okolnosti teže povrede radnih obaveza, a ne u saslušanju radniku. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u predmetnom postupku utvrđeno da su apelanti učestvovali u nezakonitom štrajku, da su sprječavali druge radnike koji nisu učestvovali u štrajku da rade, te da su sprječavali tuženog da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost, što praktično znači da tuženi kao poslodavac za vrijeme trajanja štrajka zbog ovih radnji apelanata nije ni mogao obavljati nikakve poslove. Dakle, po mišljenju Vrhovnog suda, nemogućnost tuženog da uredno pozove apelante da se izjasne o okolnostima teže povrede radnih obaveza i da iznesu svoju odbranu je posljedica radnji samih apelanata, a ne tuženog. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da tuženi i u takvim okolnostima nije ignorisao obavezu iz člana 115. stav 1. Zakona o radu, budući da je ipak pokušao omogućiti apelantima da se izjasne davanjem pisanih izjava radnicima koje je za to ovlastio zakonski zastupnik tuženog u krugu pilane gdje su štrajkovali. Po mišljenju Vrhovnog suda, takvo postupanje tuženog u okolnostima koje su posljedica radnji samih apelanata i ostalih štrajkača predstavljalo je jedini mogući način pokušaja pozivanja apelanata da se izjasne i da se iznesu svoju odbranu u smislu odredaba člana 115. stav 1. Zakona o radu. Imajući u vidi navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni prigovori apelanata da je tužen u postupku donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima povrijedio odredbe člana 115. stav 1. Zakona o radu.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili odredbe člana 115. stav 1. Zakona o radu. Naime, po mišljenju apelanata, tuženi je, u smislu navedene zakonske odredbe, bio dužan da ih pozove, sasluša i da im omogući da iznesu svoju odbranu, a da tuženi to nije učinio. Pri tome, apelanti navode da je Ustavni sud u Odluci broj AP 773/04 jasno ukazao da "pravo na odbranu u postupku otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze ne smije ni u kom slučaju biti ograničeno".
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe Zakona o radu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu koji je sa ovog aspekta pokretao identićna pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-59/10 od 14. februara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da se obaveza poslodavca, u smislu odredaba člana 115. stav 1. Zakona o radu, sastoji u davanju mogućnosti radniku da bude saslušan na okolnosti teže povrede radnih obaveza, što ne znači da je poslodavac dužan u svakom slučaju saslušati radnika u postupku otkaza ugovora o radu. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu primjene odredaba člana 115. stav 1. Zakona o radu, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Što se tiče pozivanja apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 773/04 od 15. juna 2005. godine, Ustavni sud ukazuje da je, za razliku od tog predmeta, u konkretnom predmetu tuženi pokušao da sasluša apelante, te da je u tom smislu ispoštovao svoju obavezu iz člana 115. stav
1. Zakona o radu, na način koji je jedino bio moguć u datim okolnostima (kako to jasno proizlazi iz osporene odluke Vrhovnog suda). S obzirom na to, te kako se ne radi ni o identičnim zakonskim odredbama koje su primjenjena u ova dva predmeta (različita formulacija u Zakonima o radu u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine), Ustavni sud ukazuje da je neosnovano pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 773/04. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić