Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4464/10 (G. S. i S. H., T. M. i S. K., M. S., R. K. i E. B., N. G., I. B. i S. Z. i drugi)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4464/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 4464/10, rješavajući apelacije Gordane Sekulić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Gordane Sekulić i Senije Habibović; Tereze Milanović i Senade Kasumović; Mirhade Suljić, Ramize Karić i Erne Bašić; Nihade Gavranović, Ismete Bašić i Suade Zulić; Osmana Aličića, Almire Avdić, Azre Alić i Dragana Cvijanovića; Elvire Pamuković, Zemire Pedljić, Rukije Škrebo i Midhata Hećimovića; Medihe Beširević, Seade Sokoljak i Nure Mujkanović; Abdurahmana Altumbabića, Nedžada Hadžića, Zakire Huseinefendić i Slađane Nikić; Izudina Karića; Hamdije Mešića; Nermine Avdić; Šerifa Bijedića; Ifete Muratović, Izete Sinanović i Mevludina Balvanovića; Vesne Oroš; Mersije Vehabović, Amele Benković i Suade Čamdžić; Hazima Nukića i Elmira Đape; Bedrije Zećirović; Goranke Sadiković, Mine Jaganjac i Mirsade Abdulić; Ćamila Muratovića; Alije Huseljića, Slađane Tomić, Seada Bećirovića i Slavka Vasovića; Osmana Aličića, Azre Alić, Abdurahmana Altumbabića, Almire Avdić, Nermine Avdić, Slađane Babić, Dragana Cvijanovića, Erkame Čampara, Merdže Čomerović, Gordane Dugonjić, Janje Đulabić, Nade Đurić, Nermine Gavranović, Nedžada Hadžića, Zakire Huseinefendić, Amre Ibrahimagić, Jasmine Kožuljević, Danice Krešić, Hazima Mahmutovića, Rizafete Mehmedović, Marka Milatovića, Adise Muharemović, Milke Mujezinović, Safete Musić, Slađane Nikić, Enesa Numanovića, Elvira Rakovca, Mevlide Rakovac, Zuhre Selimović, Zdravka Slaveskog, Emine Sokoljanin, Subhije Širanović, Selme Tanović, Mirjane Vilušić i Zehrudina Tankića; Ajše Avdić; Mejase Osmičić, Fahire Bristrić i Kadire Brašnjić; Zumrete Mazalović; Rizaha Osmanovića; Begzade Kikanović; Šahima Bešića; Sadete Balić, Mirsade Džambić i Nadire Salihspahić; Tahire Mehinović, Sadete Hadžismajlović i Zehrudina Tankića; Edina Sokolušića, Jasmina Selimovića, Kasima Kurjakovića i Samira Hukića; Amira Hanića, Nihada Djedovića, Suada Agića i Nermina Zrnića; Redže Dedića, Meše Šaldića i Indira Zukića; Merdže Čomerović; Muhameda Salkića i Maje Sulejmanović; Azre Moranjkić; Muje Sadikovića, te Salima Djedovića i Seada Huseinbašića podnesene protiv
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 052234 11 Rev od 29. marta 2012. godine, broj 32 0 P 066981 11 Rev od 22. maja 2012. godine, broj 32 0 P 000497 11 Rev od 5. jula 2012. godine, broj 32 0 Rs 089960 11 Rev od 5. jula 2012. godine, broj 32 0 P 061591 11 Rev od 24. jula 2012. godine, broj 32 0 P 099490 11 Rev od 18. septembra 2012. godine, broj 33 0 P 005431 12 Rev od 21. augusta 2012. godine, broj 32 0 Rs 105714 12 Rev od 11. septembra 2012. godine, broj 29 0 P 001137 11 Rev od 23. augusta 2012. godine, broj 32 0 P 008758 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine, broj 32 0 Rs 103477 12 Rev od 18. oktobra 2012. godine, broj 32 0 Rs 088912 11 Rev od 11. oktobra 2012. godine, broj 32 0 P 067345 11 Rev od 8. novembra 2012. godine, broj 32 0 P 002813 11 Rev od 30. oktobra 2012. godine, broj 32 0 P 000046 11 Rev od 6. novembra 2012. godine i broj 32 0 Rs 088253 11 Rev od 4. decembra 2012. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002985 09 Gz od 13. septembra 2010. godine, broj 003-0-Gž-08-002046 od 18. novembra 2009. godine, broj 29 0 P 000329 10 Gž od 20. aprila 2011. godine, broj 32 0 P 006151 11 Gž od 23. maja 2012. godine, broj 32 0 P 003686 11 Gž od 10. maja 2012. godine, broj 32 0 P 002193 12 Gž od 10. maja 2012. godine, broj 29 0 P 001916 10 Gž od 25. aprila 2012. godine, broj 03 0 P 005764 10 Gž od 6. augusta 2012. godine, broj 32 0 P 006052 12 Gž od 23. augusta 2012. godine, broj 32 0 P 001557 11 Gž od 26. juna 2012. godine, broj 32 0 P 004908 11 Gž od 8. oktobra 2012. godine, broj 32 0 P 004438 11 Gž od 30. novembra 2012. godine, broj 32 0 P 002540 10 Gz od 15. oktobra 2012. godine, broj 32 0 P 001809 10 Gž od 29. oktobra 2012. godine, broj 32 0 P 001000 11 Gž od 12. decembra 2012. godine, broj 32 0 P 006363 11 Gž od 9. novembra 2012. godine, broj 32 0 P 003131 11 Gž od 14. decembra 2012. godine, broj 29 0 P 002309 11 Gž od 12. decembra 2012. godine, broj 32 0 Rs 020727 11 Rsž od 18. decembra 2012. godine, broj 32 0 P 053911 11 Gz od 14. decembra 2012. godine i broj 32 0 P 020486 12 Rsž od 27. novembra 2012. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Sekulić i Senija Habibović, obje iz Kladnja; Tereza Milanović i Senada Kasumović, obje iz Tuzle; Mirhada Suljić iz mjesta Puračić kod Lukavca, Ramiza Karić iz Lukavca i Erna Bašić iz mjesta Modrac kod Lukavca; Nihada Gavranović, Ismeta Bašić i Suada Zulić, sve iz Tuzle; Osman Aličić, Almira Avdić, Azra Alić i Dragan Cvijanović, svi iz Tuzle; Elvira Pamuković iz Gradčca, Zemira Pedljić iz Srebrenika, Rukija Škrebo iz Srebrenika i Midhat Hećimović iz Gradčca; Mediha Beširević, Seada Sokoljak i Nura Mujkanović, sve iz Gradačca; Abdurahman Altumbabić, Nedžad Hadžić, Zakira Huseinefendić i Slađana Nikić, svi iz Tuzle; Izudin Karić iz Lukavca; Hamdija Mešić iz Tuzle; Nermina Avdić iz Tuzle; Šerif Bijedić iz Tuzle; Ifeta Muratović, Izeta Sinanović i Mevludin Balvanović, svi iz Tuzle; Vesna Oroš iz Tuzle; Mersija Vehabović, Amela Benković i Suada Čamdžić, sve iz Tuzle; Hazim Nukić iz Živinica i Elmir Đapo iz Tuzle; Bedrija Zećirović iz Tuzle; Goranka Sadiković, Mina Jaganjac i Mirsada Abdulić, sve iz Tuzle; Ćamil Muratović iz Tuzle; Alija Huseljić iz mjesta Vučkovci kod Gradačca, Slađana Tomić iz Šamca, Sead Bećirović iz Gradačca i Slavko Vasović iz Gradačca; Osman Aličić, Azra Alić, Abdurahman Altumbabić, Almira Avdić, Nermina Avdić, Slađana Babić, Dragan Cvijanović, Erkama Čampara, Merdža Čomerović, Gordana Dugonjić, Janja Đulabić, Nada Đurić, Nermina Gavranović, Nedžad Hadžić, Zakira Huseinefendić, Amra Ibrahimagić, Jasmina Kožuljević, Danica Krešić, Hazim Mahmutović, Rizafeta Mehmedović, Marko Milatović, Adisa Muharemović, Milka Mujezinović, Safeta Musić, Slađana Nikić, Enes Numanović, Elvir Rakovac, Mevlida Rakovac, Zuhra Selimović, Zdravko Slaveski, Emina Sokoljanin, Subhija Širanović, Selma Tanović, Mirjana Vilušić i Zehrudin Tankić, svi iz Tuzle; Ajša Avdić iz Capardi, mjesta kod Tuzle; Mejasa Osmičić iz Gradačca, Fahira Bristrić iz Gradačca i Kadira Brašnjić iz Tinje, mjesta kod Srebrenika; Zumreta Mazalović iz Kladnja; Rizah Osmanović iz Tuzle; Begzada Kikanović iz Tuzle; Šahim Bešić iz Živinica; Sadeta Balić, Mirsada Džambić i Nadira Salihspahić, sve iz Tuzle; Tahira Mehinović, Sadeta Hadžismajlović i Zehrudin Tankić, svi iz Tuzle; Edin Sokolušić iz Gradačca, Jasmin Selimović iz Gradačca, Kasim Kurjaković iz Gradačca i Samir Hukić iz mjesta Vučkovci kod Gradačca; Amir Hanić iz Gradačca, Nihad Djedović iz Gradačca, Suad Agić iz mjesta Vučkovci kod Gradačca i Nermin Zrnić iz Gradačca; Redžo Dedić, Meša Šaldić i Indir Zukić, svi iz Gradačca; Merdža Čomerović iz Banovića; Muhamed Salkić i Maja Sulejmanović, oboje iz Tuzle; Azra Moranjkić iz Tuzle; Mujo Sadiković iz Tuzle, te Salim Djedović i Sead Huseinbašić iz mjesta Mionica kod Gradačca (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 14. oktobra 2010. godine do 18. februara 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke. Apelante u predmetnim postupcima zastupaju Jakub Memić, advokat iz Lukavca, Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, te Zlatko Garić i Drago Reljić, advokati iz Tuzle.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 4464/10, AP 5537/10, AP 2369/11, AP 2383/12, AP 2485/12, AP 2498/12, AP 2499/12, AP 2500/12, AP 2776/12, AP 3442/12, AP 3491/12, AP 3492/12, AP 3546/12, AP 3547/12, AP 3577/12, AP 3841/12, AP 4167/12, AP 4181/12, AP 4183/12, AP 4357/12, AP 4377/12, AP 4455/12, AP 4465/12, AP 4470/12, AP 4472/12, AP 229/13, AP 280/13, AP 281/13, AP 361/13, AP 362/13, AP 363/13, AP 364/13, AP 365/13, AP 510/13, AP 511/13, AP 512/13 i AP 736/13. Dakle, ukupno je podneseno 37 apelacija, ali s obzirom na to da se apelacije odnose na gotovo isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4464/10.
3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4044/09 od 14. septembra 2010. godine donosenom povodom apelacije Tereze Milanović i Senade Kasumović protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-
0-Gž-08-002046 od 18. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-
003228 od 28. oktobra 2008. godine odbacio apelaciju kao preuranjenu s obzirom na to da je postupak o reviziji apelantica protiv citirane presude Kantonalnog suda bio u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u citiranoj odluci apelantice uputio da, nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužne na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelantice i učinile podnoseći apelaciju broj AP 5537/10 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000245 od 28. septembra 2010. godine.
4. Svi apelanti su u periodima na koji su se odnosile njihove tužbe bili, ili su još uvijek zaposlenici, dok su pojedini apelanti nasljednici preminulih zaposlenika, Općinskog suda u Gradačcu, Općinskog suda u Tuzli, Općinskog suda u Živinicama, općinskih sudova za prekršaje, Kantonalnog suda, te organa uprave Tuzlanskog kantona. Tužbe su podnijeli protiv Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate manje isplaćenih iznosa po osnovu plaća, regresa ili toplog obroka u određenim vremenskim periodima bliže preciziranim u izrekama prvostepenih presuda. Neki od apelanata su tražili i isplatu naknade na ime jubilarne nagrade za određeni broj godina neprekidnog staža u organima uprave i pravosuđa.
5. Apelanti su svoje tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), kao i odredbama čl. 24, 28, 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).
6. Odlučujući o tužbama apelanata, Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Kalesiji i Općinski sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: općinski sudovi) su donijeli presude broj 032-0-P-07-003033 od 12. juna 2009. godine, broj 032-0-P-07-003228 od 28. oktobra 2008. godine, broj 29 0 P 000329 08 P od 9. jula 2010. godine, broj 032-0-P-08-000 094 od 7. novembra 2008. godine, broj 32 0 P 006151 08 P od 13. maja 2011. godine, broj 32 0 P 00 3686 08 P od 9. februara 2011. godine, broj 32 0 P 002193 08 P od 13. januara 2012. godine, broj 29 0 P 001916 08 P od 6. novembra 2009. godine, broj 032-0-P- 06-000 512 od 10. aprila 2009. godine, broj 32 0 P 000 497 07 P od 19. aprila 2010. godine, broj 032-
0-P-08-002322 od 1. septembra 2010. godine, broj 32 0 P 006052 09 P od 9. januara 2012. godine, broj 032-0-P-08-000 092 od 6. novembra 2009. godine, broj 032-0-P-06-000 859 od 10. aprila 2009. godine, broj 32 0 P 001557 08 P od 22. decembra 2010. godine, broj 32 0 P 00 4908 08 P od 9. decembra 2010. godine, broj 032-0-P-06-000 728 od 24. februara 2010. godine, broj 33 0 P 005431 08 P od 3. novembra 2010. godine, broj 032-0-P-08-002812 od 31. marta 2010. godine, broj 32 0 P 004438 08 P od 28. februara 2011. godine, broj 29 0 P 001137 07 P od 10. oktobra 2008. godine, broj 32 0 P 008758 07 P od 13. januara 2011. godine, broj 32 0 P 002540 08 P od 17. septembra 2010. godine, broj 32 0 P 001809 08 P od 2. septembra 2010. godine, broj 032-0-P-07-00 3286 od 25. februara 2010. godine, broj 032-0-P-06-000 633 od 11. marta 2009. godine, broj 032-0-P-06-000 729 od 28. novembra 2008. godine, broj 32-0-P-002813 08 P od 6. septembra 2010. godine, broj 032-0-P-
000046 08 P od 24. marta 2009. godine, broj 32 0 P 001000 08 P od 27. januara 2011. godine, broj 32 0 P 006363 08 P od 22. aprila 2011. godine, broj 32 0 P 003131 08 P od 9. maja 2011. godine, broj 29 0 P 002309 08 P od 9. marta 2011. godine, broj 032-0-P-07-000 234 od 30. juna 2010. godine, broj 32 0 Rs 020727 10 Rs od 1. novembra 2011. godine, 032 0 Rs 08 002814 Rs od 15. oktobra 2010. godine i broj 32 0 Rs 020486 08 Rs od 14. oktobra 2011. godine sa različitim odlučenjima, kojima su usvajali u cijelosti ili djelimično tužbene zahtjeve apelanata, odnosno tužbene zahtjeve odbijali kao neosnovane.
7. Tuženi je u svim predmetima osporavao primjenu Kolektivnog ugovora iz razloga što je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) kojim je regulisano pitanje potraživanih naknada. Tuženi je, također, u svim predmetima isticao prigovor zastare potraživanja, prigovor nedostatka pasivne i aktivne legitimacije na strani tuženog, odnosno apelanata, te je osporavao tužbene zahtjeve zbog neblagovremenosti njihovog podnošenja. Sve prigovore su sudovi ocijenili neosnovanim.
8. Sporno pitanje koje su sudovi rješavali u konkretnim slučajevima jeste da li je apelantima pripadalo pravo na isplatu potraživanih naknada u visini koju je propisivao Kolektivni ugovor ili prema odredbama kasnije donesenog Općeg kolektivnog ugovora i Zakona o namještenicima u organima državne službe Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima). Rješavajući ovo pitanje, sudovi su zaključili da se Kolektivni ugovor primjenjivao kao mjerodavno pravo samo do 8. septembra 2005. godine, kada je na snagu stupio novi Opći kolektivni ugovor. Sudovi su ukazali da tim novim Općim kolektivnim ugovorom nije propisano da prestaje važenje Kolektivnog ugovora, ali su obrazložili da tuženi nikada nije ni zaključio, niti pristupio Kolektivnom ugovoru do stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora.
9. U vezi sa primjenom Kolektivnog ugovora i Sporazuma o uređenju odnosa o primjeni tog Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum) općinski sudovi su se u pojedinim predmetima pozvali na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2008. godine u kojoj je, između ostalog, utvrđeno da Sporazum koji je zaključila Vlada tuženog 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nema pravnu snagu, jer nikada nije objavljen u službenim novinama tuženog.
10. Općinski sudovi su, također, između ostalog, obrazložili da je primjena Kolektivnog ugovora do 8. septembra 2005. godine bila posljedica pravne praznine u regulisanju visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika, koja je nastala zbog propusta tuženog da taj ugovor zaključi, odnosno da mu, u zakonom propisanoj proceduri, naknadno pristupi. Sudovi su naveli da je 16. augusta 2005. godine stupio na snagu novi Zakon o namještenicima koji je propisao da se taj zakon primjenjuje i na namještenike u organima sudske vlasti, te da namještenici imaju pravo na naknadu na regres i topli obrok u visini koja bude ugovorena kolektivnim ugovorom. Nakon toga je zaključen novi Opći kolektivni ugovor koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, a u kojem je utvrđena visina naknade koja pripada namještenicima po osnovu regresa i toplog obroka. Sudovi su, s obzirom na navedeno, zaključili da su se do 8. septembra 2005. godine trebale primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, a nakon toga relevantne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora kojima je utvrđena visina ovih naknada.
11. Osim toga, općinski sudovi su u pojedinim odlukama naveli da apelanti nisu dokazali, niti su u tom pravcu iznosili činjenice i tvrdnje, da im je nakon 8. septembra 2005. godine izvršena isplata manjeg iznosa regresa ili toplog obroka od onog koji je zagarantovan Općim kolektivnim ugovorom. U vezi sa ovim sudovi su naveli da je teret dokazivanja da je visina isplaćenih naknada bila manja od one zagarantovane odredbama Općeg kolektivnog ugovora bio na strani apelanata.
12. Općinski sudovi su pojedinim apelantima, koji su to tužbenim zahtjevom tražili, dosuđivali naknadu na ime jubilarne nagrade, uz obrazloženje da primjena odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora iz 2000. godine proizlazi iz člana 45. stav 1. tačka 6. i st. 2. i 3. Zakona o namještenicima prema kojoj apelantima pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade, i to u visini od 2% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji BiH u prethodna tri mjeseca. Sudovi su prigovor tuženog da nije planirao isplatu jubilarne nagrade i da ona nikome nije isplaćena ocijenili neosnovanim jer tokom postupaka nije uspio dokazati da sredstva za tu namjenu nisu predviđena u budžetu tuženog.
13. Odlučujući o žalbama tuženog i apelanata protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je, u zavisnosti od presuđenja prvostepenih sudova, donio osporene presude navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude ili djelimično uvažavao žalbe tuženog ili apelanata, te preinačavao prvostepene presude.
14. U obrazloženjima presuda u kojima je Kantonalni sud potvrđivao prvostepene presude je istaknuto da su prvostepene presude utemeljene na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a sve žalbene navode apelanata taj sud je ocijenio kao neosnovane.
15. U pojedinim predmetima Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata da im je plaću nakon 8. septembra 2005. godine trebalo obračunavati prema odredbama relevantnih članova Općeg kolektivnog ugovora, a u vezi sa članom 24. Kolektivnog ugovora. Naime, Kantonalni sud je naveo da plaće radnika organa uprave tuženog od 8. septembra 2005. godine ne mogu biti ispod najniže plaće iz odredbe relevantnog člana Općeg kolektivnog ugovora (isplaćena plaća ne može biti manja od najniže plaće, a najniža plaća se utvrđuje množenjem radne satnice sa iznosom od 1,75 KM), kao i da stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora više ne postoji pravna praznina, pa se Kolektivni ugovor od 8. septembra 2005. godine ne primjenjuje. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da apelanti tokom prvostepenog postupka nisu tvrdili, kao što to ne čine ni u žalbi, da im je tuženi u periodu nakon 8. septembra 2005. godine isplatio manju plaću od one koja se dobija primjenom parametara iz odredbe relevantnog člana Općeg kolektivnog ugovora, koji je na snazi od 8. septembra 2005. godine, pa su prvostepeni sudovi pravilno odlučili kada su tužbene zahtjeve apelanata za isplatu razlike plaća nakon 8. septembra 2005. godine odbili kao neosnovane.
16. S druge strane, u pojedinim predmetima Kantonalni sud je našao osnovanim prigovor tuženog da su dosuđeni iznosi naknade na ime toplog obroka i regresa utvrđeni na temelju pogrešne primjene materijalnog prava. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelanti tokom prvostepenog postupka nisu ni tvrdili, niti dokazivali da im je nakon 8. septembra 2005. godine tuženi isplatio manje naknade za topli obrok i regres od onih koje su kao minimum zagarantovane odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora, niti to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pa je taj sud zaključio da tuženi osnovano ukazuje da prvostepeni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora kada su apelantima dosudili razliku toplog obroka i regresa, koje odredbe se, prema shvatanju tog suda, ne mogu primijeniti za period nakon 8. septembra 2005. godine.
17. Kantonalni sud je u nekim odlukama našao neosnovanim pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 1318/06 od 13. decembra 2007. godine, budući da se sadržaj navedene apelacije ne može primijeniti na predmetne slučajeve, jer je u citiranoj odluci raspravljano potpuno drugačije činjenično i pravno pitanje u odnosu na predmetne postupke.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000245 od 28. septembra 2010. godine odbačena je kao nedopuštena revizija Tereze Milanović i Senade Kasumović izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, odnosno Vrhovni sud je naveo da se u predmetnom sporu apelantice javljaju kao formalni suparničari iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP, čiji je procesni položaj, svake od njih, samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije ocjenjuje za svaku odvojeno. Budući da je u konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela osporene presude ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
19. U predmetima br. AP 2383/12, AP 2776/12, AP 3442/12, AP 3546/12, AP 3547/12, AP 4167/12, AP 4181/12, AP 4183/12, AP 4377/12, AP 4455/12, AP 4472/12, AP 229/13, AP 280/13, AP 281/13, AP 361/13 i AP 510/13 Vrhovni sud je revizije pojedinih apelanata odbio, odnosno djelimično uvažio, dok su revizije Mine Jaganjac i Mirsade Abdulić odbačene, te je u odnosu na njih konačna odluka Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 005431 12 Gž 2 od 23. februara 2012. godine. U obrazloženju presuda kojima su revizije odbijene Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su, po ocjeni tog suda, nižestepeni pravilno sudovi primijenili materijalno pravo kada su apelantima pružili pravnu zaštitu u okvirima određenim pozitivnim pravnim propisima, a odbili višak tužbenih zahtjeva apelanata koji prelaze te okvire. Također, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud za svoje odluke u obrazloženjima svojih presuda dao razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, te da, prema tome, nema potrebe da se oni ponavljaju u revizijskim presudama. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatuje da su konačne odluke u odnosu na apelante čije su revizije odbijene presude Vrhovnog suda navedene u izreci ove odluke.
20. Svi apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojedini apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Neki apelanti ukazuju i na povredu člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U navodima apelacija se, uglavnom, hronološki opisuje tok postupaka. Apelanti obrazlažu zašto smatraju da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, temeljeći svoje tvrdnje da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Između ostalog, apelanti tvrde da činjenica da je na snagu stupio novi Opći kolektivni ugovor nikako ne znači da je prestala primjena Kolektivnog ugovora. Apelanti ukazuju da su i sudovi zaključili da Kolektivni ugovor nije stavljen van snage novim Općim kolektivnim ugovorom, ali da su, ipak, zaključili da tuženi nije ni potpisnik Kolektivnog ugovora, niti da mu je naknadno pristupio, što je, po njihovom mišljenju, pogrešno.
21. Neki apelanti, također, osporavaju zaključke u vezi sa nemogućnošću primjene Kolektivnog ugovora na period nakon 8. septembra 2005. godine, a navode i da je zanemaren sadržaj odredbe člana
5. Uredbe Vlade FBiH o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba) na koji su se apelanti pozvali. Apelanti navode da je navedeni član Uredbe istovjetan članu 31. Kolektivnog ugovora, te da su sudovi zanemarili svoju obavezu da ocijene svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te tvrde da njihove dokaze sud uopće nije razmatrao. Prema ocjeni nekih apelanata, ako su smatrali da se ne može primijeniti relevantna odredba Kolektivnog ugovora, onda su se morali izjasniti o tome zašto se ne može primijeniti ni relevantna odredba Uredbe. Isto tako, pojedini apelanti smatraju da su izloženi nejednakom tretmanu, navodeći da je isti Kantonalni sud, u «djelomice istom Vijeću», ranije donosio presude u kojima nije odbijao tužbeni zahtjev zbog stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora. Apelanti smatraju da im je na taj način povrijeđeno i «pravo na jednakost i pravnu sigurnost».
22. Apelanti su predložili ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje. Neki apelanti potražuju i da im Ustavni sud dosudi i troškove postupka po troškovniku iz parničnog postupka, kao i troškove sastava apelacije.
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
24. Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP 5537/10 revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000245 od 28. septembra 2010. godine, pa je konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-
08-002046 od 18. novembra 2009. godine.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je slična činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3417/08 od 15. maja 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se moraju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, a ne odredbe Kolektivnog ugovora koji je zaključen 11. aprila 2000. godine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, i to u odnosu na sve apelacione navode, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 3417/08. Osim toga, u odluci na koju su se pozvali i sudovi, broj AP 1315/06, Ustavni sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio da nema proizvoljnosti u stavu redovnih sudova da Sporazum nije pravno valjan jer nije objavljen u «Službenim novinama Tuzlanskog kantona». Međutim, Ustavni sud je u istoj odluci zaključio da nema proizvoljnosti nu u stavu da pravna nevaljanost Sporazuma povlači za sobom i pitanje valjanosti prihvatanja Kolektivnog ugovora, a budući da navedeni sporazum nema pravnu snagu, to se ne može tvrditi da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine, st. 40. i 41, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Također, s obzirom na zaključke Ustavnog suda iz obje navedene odluke, tvrdnje o tome jesu li se ili nisu apelanti pozvali na Uredbu ne pokreću pitanje povrede bilo kojeg prava na koja su se apelanti pozvali.
26. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
27. U vezi sa navodima o povredi člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sadržina ovog člana ustanovljava obavezu država da se ne «upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom». Priroda žalbe pojedinca po ovom članu mora se odnositi na to da je država koristila svoje ovlasti da se umiješa u pravo pojedinca u svrhu ili na način koji prevazilazi granice miješanja dozvoljenog Evropskom konvencijom. Budući da navodi apelanata o povredi ovog člana nisu izneseni u tom smislu, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati ove navode.
28. U odnosu na navode pojedinih apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati pozivanje na navedeni član kojim se, također, garantuje pravo na pravično suđenje s obzirom na to da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, već razmotrio.
29. U vezi sa traženjem nekih apelanata da im Ustavni sud naknadi troškove postupka, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata.
30. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić