Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-483/10 (K. Z. i S. Z.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-483/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 483/10, rješavajući apelaciju Kasima Zukića i Sifeta Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Zukića i Sifeta Zukića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-
0-Pžp-10-000 010 od 22. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu broj 041-1-PR-09-000 365 od 23. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Zukić i Sifet Zukić (u daljnjem tekstu: apelanti), obojica iz Olova, podnijeli su 4. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-10-
000 010 od 22. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-1-PR-09-000 365 od 23. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 041-1-PR-09-000 365 od 23. novembra 2009. godine apelanti su proglašeni odgovornim što su 2. juna 2009. godine u 19.30 sati u šumi državne svojine zvanoj «Salikovac», općina Olovo, GJ «Donja Stupčanica», odjel 130, bespravno posjekli i prisvojili dva stabla J/S, ukupne bruto mase 1,68 m3, čime su počinili prekršaj iz člana 37. stav 1. u vezi sa članom 23. stav 1. Zakona o šumama FBiH, što je kažnjivo po članu 72. stav 1. tačka 12. navedenog zakona, pa ih je sud, shodno navedenom, kaznio novčanom kaznom u iznosu od po 700,00 KM. Istim rješenjem apelanti su obavezani da po pravosnažnosti rješenja uplate novčanu kaznu na način preciziran u izreci rješenja, te su obavezani i da Upravi za šumarstvo Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) naknade štetu u iznosu od 270,00 KM.
3. U obrazloženju je navedeno da je prekršajni postupak protiv apelanata pokrenut po zahtjevu Kantonalne uprave, te da je dokazani postupak proveden čitanjem navedenog zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, čitanjem prijave za šumsku štetu, te saslušanjem čuvara šume kao svjedoka.
4. Općinski sud je naveo da je iz svih provedenih dokaza nesporno proizašlo da su apelanti izvršili sječu šume bez odobrenja, prihvatajući kao uvjerljive izjave svjedoka da je sječa počinjena u šumi državne svojine zbog toga što svjedoci, kao čuvari šume, poznaju taj rejon, te uzimajući u obzir okolnost da su apelanti na tom dijelu i prije činili iste prekršaje. Sa druge strane, odbranu apelanata sud nije prihvatio ocijenivši je paušalnom i bez argumenata, sračunatom s ciljem izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne sud je ocijenio okolnosti iz odredbe člana 11. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). Općinski sud nije našao olakšavajuće okolnosti na strani apelanata, a od otežavajućih okolnosti je ocijenio da su apelanti 31. avgusta 2007. godine pravosnažno kažnjeni sa krivično djelo pustošenje šume za šta im je izrečena uslovna osuda. Prilikom izricanja kazne Općinski sud je, također, imao u vidu ponašanje apelanata poslije izrečene uslovne osude, ocijenivši da je izrečena kazna adekvatna učinjenom prekršaju.
5. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Pžp-10-000 010 od 22. januara 2010. godine kojim je žalbu odbio. Kantonalni sud je žalbu ocijenio neosnovanom u dijelu koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, sukladno odredbama člana 66. stav 1. Zakona o prekršajima, a u pogledu žalbenog navoda kojim je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud je našao da ti navodi ne mogu biti osnov zbog kojeg se može podnijeti žalba, jer oni nisu propisani odredbom člana 61. Zakona o prekršajima zbog čega taj dio žalbenih navoda nije ni razmatran.
6. Vezano za žalbene navode apelanata o progrešnoj primjeni materijalnog prava, Kantonalni sud je naveo da su apelanti samo paušalno naveli da žalbu ulažu iz tog razloga, ali da u obrazloženju nisu naveli niti jedan razlog zbog kojeg smatraju da je došlo do povrede materijalnog prava, pa kako apelanti nisu naveli niti jedan razlog u vezi s tim, sud je takve navode ocijenio neosnovanim.
7. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je osporenim rješenjima onemogućeno njihovo nesmetano uživanje vlastitog posjeda, jer je sječa izvršena na vlastitom zemljištu koje samo graniči sa državnim. Osim toga, apelantima je nanesena uvreda časti i poštenja jer sud nije poštovao to da uz prisustvo geodetskog stručnjaka na licu mjestu utvrdi da je sječa izvršena na vlastitom posjedu. Naveli su da se radi o privatnom vlasništvu na kojem je izvršena sječa stabala oštećenih u ratu kako ne bi došlo do još veće zaraze šume, a posječena stabla su iskorištena kao drvo za ogrjev staroj majci koja je bez ikakvih sredstava za život.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
10. Ustavni sud, dalje, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata da je osporenim rješenjima došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdili odgovornost apelanata za počinjeni prekršaj, jasno obrazloživši svoja rješenja, a takva obrazloženja, s obzirom na utvrđenje redovnih sudova da je sječa šume izvršena u šumi državne svojine, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što su apelanti nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić