Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-530/10 (R. G.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-530/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 530/10, rješavajući apelaciju Roberta Grgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Roberta Grgićapodnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-
0-GŽ-07-000154 od 22. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću – Zemljišnoknjižni ured broj 017-0-Dn-06-001830 od 18. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Robert Grgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnio je 8. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-07-000154 od 22. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću - Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-Dn-06-001830 od 18. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P:350/05 od 2. oktobra 2006. godine, koja je postala pravosnažna 18. oktobra 2006. godine, utvrđeno je da je apelant na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao k.č. broj 600/2, 606 i 600/1 iz zk. ul. broj 17 k.o. Golubić, te k.č. broj 601/2 iz zk. ul. broj 16 k.o. Golubić (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te ujedno istom presudom odlučeno je da će se apelant po pravosnažnosti presude upisati sa pravom vlasništva na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1 u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu. U obrazloženju presude je navedeno da je sud dostavio tužbu na odgovor tuženim - Anđi Grgić rođ. Kolić, Franji Grgiću, sinu Ivana, Luciji Majstorović rođ. Grgić, kćeri Franje, Radomiru Veljači, Jandri Veljači, Jadranki Šimić rođ. Veljača i Marijani Pleša rođ. Veljača (u daljnjem tekstu: tuženi), ali da oni u zakonskom roku nisu dostavili pismene odgovore na tužbu, pa je sud, shodno odredbi člana 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio presudu zbog propuštanja.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-Dn-06-001830 od 18. decembra 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama na temelju pravosnažne Presude broj P 350/05 od 2. oktobra 2006. godine.
4. Obrazlažući svoj stav o neosnovanosti zahtjeva, Općinski sud je naveo da je apelant podnio zahtjev za upis prava vlasništva na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda na predmetnim nekretninama tuženih, ali da je sud, razmatrajući zahtjev i priložene isprave, utvrdio da upis nije moguće izvršiti zbog toga što na predmetnim nekretninama nisu upisani tuženi, već su kao suvlasnici na tim parcelama uknjiženi Franjo Čajić, sin Ive, Delfa Grgić, ud. Franje, Ivan Grgić, sin Franje, i Jelena Grgić, kći Franje. S obzirom na navedeno, Općinski sud je temeljem odredbe člana 43. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH (u daljnjem tekstu: Zakona o zemljišnim knjigama) odlučio kao u izreci rješenja.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-GŽ-07-000154 od 22. januara 2010. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Obrazlažući svoj stav Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da je sudska odluka osnov za upis prava u zemljišnu knjigu, te da to nije sporno. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, sporno je to što na predmetnim nekretninama nisu upisani tuženi iz pravosnažne Presude broj P-350/05 od 2. oktobra 2006. godine, već su kao suvlasnici uknjižene druge osobe, pa je polazeći od takvog utvrđenja prvostepeni sud pravilno odlučio da odbije zahtjev, u skladu sa odredbama člana 31. i člana 43. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama. U tom kontekstu Kantonalni sud je još pojasnio da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 2. oktobra 2006. godine utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1 u odnosu na tužene u parničnom predmetu, dok su potpuno druge osobe upisane u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama, pa je stoga pravilan stav prvostepenog suda o neosnovanosti zahtjeva. Apelant je žalbom ukazao da su osobe koje su upisane kao suvlasnici na spornim nekretninama umrle i da su tužbom bili obuhvaćeni njihovi zakonski nasljednici, ali, kako je naveo Kantonalni sud, tako što tokom postupka nije dokazano, a niti se tako što ispituje u predmetnom postupku, pa su takvi navodi ocijenjeni neosnovanim, kao i žalbeni navodi da se prvostepeni sud upustio u ocjenu pravne valjanosti pravosnažne presuda, pa je sud temeljem odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.
6. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji je navedeno da je osporenim rješenjima apelantu onemogućen upis u zemljišne knjige temeljem pravosnažne presude. Prema apelantovoj ocjeni, osporena rješenja su zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Za apelanta je nejasno pozivanje sudova na odredbe člana 43. stav 2. i člana 31. Zakona o zemljišnim knjigama koje se u konkretnoj situaciji nisu mogle primijeniti. Navedeno je da su osobe koje su na spornim nekretninama upisane kao suvlasnici umrle, te da stoga nisu mogle biti obuhvaćene tužbom. Osporenim rješenjima, kako se navodi, apelant je doveden u situaciju da se kao vlasnik predmetnih nekretnina koje je stekao na temelju dosjelosti ne može uknjižiti kao vlasnik u zemljišnim knjigama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenim rješenjima došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog pogrešno primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba Zakona o zemljišnim knjigama, jasno obrazložili iz kojih razloga nisu mogli udovoljiti apelantovom zahtjevu za upis - promjenu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, pojasnivši da u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama nisu upisani tuženi u odnosu na koje je apelant izdjejstvovao presudu na osnovu koje je tražio upis, već druge osobe. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi Zakona o zemljišnim knjigama na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud ovakvo obrazloženje sudova ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić