Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-532/10 (M.P.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-532/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 532/10, rješavajući apelaciju M.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-
000867 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 576 od 29. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-06-000 370 od 24. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000867 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 576 od 29. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-06-000 370 od 24. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-06-000 370 od 24. septembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog «Euroherc osiguranje» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu popravi nanesenu štetu na vozilu isplatom iznosa od 10.290,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. marta 2006. godine. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2. 933,85 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi istakao da se u martu 2006. godine u mjestu Studenci dogodila prometna nezgoda koju je skrivio T. K., upravljajući osobnim vozilom osiguranim od auto-osiguranja kod tuženog, te da je posljedicom te nezgode na apelantovom vozilu, kojim je upravljao njegov sin, nastupila totalna šteta zbog čega od tuženog traži isplatu za pričinjenu štetu.
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a posebno na temelju policijskog izvještaja sa lica mjesta i nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, Općinski sud je nesporno utvrdio da je do prometne nezgode došlo isključivo zbog neiskustva vozača koji je upravljao apelantovim vozilom i zbog neprilagođene brzine kretanja vozila uslovima i stanju na cesti. U tom kontekstu Općinski sud je pojasnio da je apelantov sin, kao mlad i neiskusan vozač, upravljajući apelantovim vozilom neprilagođenom brzinom u uvjetima skliske i mokre ceste (noć, mokra i vrlo skliska cesta, vidljivost znatno smanjena), zbog neiskustva da savlada krivinu, naglo prikočio i trznuo upravljačem uslijed čega je došlo do destabilizacije vozila i štete na vozilu za koju je isključivo kriv vozač apelantovog vozila. Općinski sud je naveo da je za takav zaključak bez značaja činjenica da je propusna moć krivine 90 km/h, jer sve kada bi se i uzelo da je apelantov sin vozio brzinom od 82 km/h, ne može se zanemariti utvrđena činjenica o uvjetima i stanju na cesti i atmosferskim prilikama, te činjenica koju je vještak istakao da je za destabilizaciju vozila brzina od 70 km/h opasna za naglo trzanje upravljačem na mokroj cesti. Apelantove navode da je prometnu nezgodu skrivio T. K. upravljajući svojim vozilom Općinski sud nije mogao prihvatiti, budući da tako što ne proizlazi iz provedenih dokaza, jer iz policijskog izvještaja proizlazi da je apelantov sin, kao vozač apelantovog vozila, jedini učesnik u prometnoj nezgodi. Uz to Općinski sud nije mogao prihvatiti ni iskaze svjedoka usmjerene u tom pravcu koji su nakon četiri dana od prometne nezgode došli u policijsku upravu da daju iskaz, i to na apelantovu inicijativu, pri čemu je sud uzeo u obzir i rodbinske veze između apelanta i svjedoka, pa takvim iskazima nije poklonio vjeru. Zbog svega navedenog, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev temeljem odredbe člana 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-07-000 576 od 29. februara 2008. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne može povjerovati iskazima svjedoka o nastanku prometnog udesa, jer se, i po ocjeni drugostepenog suda, njihovi iskazi ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni, budući da su nelogični i kontradiktorni u onome što su iskazivali pred policijom i u onome što su iskazivali pred sudom, a osim toga, sa apelantom su rodbinski vezani, pa imaju interes da govore u njegovu korist. U vezi s tim Kantonalni sud je još pojasnio da je postupanje svjedoka ne samo kontradiktorno nego i protuzakonito, jer kada je svjedok vidio da je vozilo koje mu je dolazilo iz suprotnog pravca sletjelo sa ceste, bio je dužan stati da provjeri ima li povrijeđenih, što bi bila instinktivna reakcija svakog čovjeka, jer bez zaustavljanja nije ni mogao znati ima li povrijeđenih osoba. Osim toga, kako je pojasnio Kantonalni sud, podaci o registarskoj oznaci vozila koje je učestvovalo u prometnom udesu se ne nalaze u predmetu spisu, jer bi sasvim logično bilo da policija koja je došla na uviđaj takve podatke registruje u zapisnik temeljem čega bi pokušala pronaći vozača koji je tim vozilom upravljao. Po ocjeni Kantonalnog suda, neobično je za policiju da prepušta građanima, u konkretnom slučaju apelantu, da «dovode» u policiju eventualno druge učesnike u udesu, ako se o tom učesniku na licu mjesta ne znaju podaci, niti se u zapisnik registruju podaci o njemu.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000867 od 8. oktobra 2009. godine kojom je reviziju u cijelosti odbio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani revizioni prigovori da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbom člana 229. istog zakona, budući da drugostepeni sud na sjednici vijeća nije drugačijom ocjenom dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje, već, naprotiv, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizione prigovore usmjerene na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da je odredbom člana 178. stav
1. ZOO propisano da se, u slučaju udesa izazvanim motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju pravila odgovornosti po osnovu krivice. Prema tome, kako je navedeno, kod utvrđenih činjenica da je predmetnu štetu na apelantovom vozilu skrivio isključivo vozač njegovog vozila, tako što je u uslovima nepovoljnim za vožnju, ulazeći u krivinu vozio neprilagođenom brzinom (100 km/h), nižestepeni sudovi su pravilno odlučili odbivši tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 178. stav 1. ZOO.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelant ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešne ocjene dokaza što je kao posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Posebno se ukazuje da je Vrhovni sud propustio da pomno prouči spis, jer je svoju odluku donio na temelju nepravilnog uvida u spis, navodeći da je brzina kretanja apelantovog vozila bila 100 km/h, a ne 82 km/h, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Sudovi su svoje odluke temeljili na paušalnim ocjenama dokaza i pored činjenice što je apelant tokom postupka uz pomoć stručnih osoba uspio da stvori jasnu sliku slijeda događaja predmetne nezgode. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu isključivo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan dovoljno jasno obrazloživši svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu nije izostala ni pravilna primjena materijalnog i procesnog prava. Pogreška Vrhovnog suda prilikom navođenja brzine kretanja apelantovog vozila ne može dovesti u pitanje pravilnost te odluke kod nesporne činjenice da su nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja vodili računa o brzini kretanja, saglasno nalazu i mišljenju vještaka. Osim toga, Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić