Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-589/10 (NLB Razvojna banka AD Banjaluka)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-589/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 589/10, rješavajući apelaciju NLB Razvojna banka a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NLB Razvojna banka a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 009458 08 Rev od 23. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. NLB Razvojna banka a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, koju zastupa Danijela Pejaković, kao apelantova ovlaštena osoba, podnio je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 009458 08 Rev od 23. decembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), donesenom u ponovnom postupku, broj 11 71 Ps 009458 07 Ps od 28. januara 2008. godine tuženi ZZ «Agropromet» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati dug u iznosu od 37.904,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u stavu 1. izreke presude, dok je stavom 2. izreke presude odbijen zahtjev za isplatu naknade zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je predmet spora apelantov zahtjev kojim traži da mu tuženi vrati iznos od 37.904,91 KM po osnovu izjave o jemstvu koju je dao tuženi, te da je među strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, kao i to da li je apelant mogao zaključiti ugovor sa STR «Bravisimo» (u daljnjem tekstu: glavni dužnik) koji nema pravni subjektivitet, kako to tuženi ističe. Osnovni sud se obrazloženju pozvao na odredbe čl. 997. i 998. Zakona o obligacionim odnosima RS (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ako to glavni dužnik ne učini, te da ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemstvu dao pismeno. Dalje je navedeno da supsidijarnost jemstva predstavlja obavezu povjerioca da se ne može obratiti zahtjevom za ispunjenje jemcu, a da se prethodno istim zahtjevom nije obratio glavnom dužniku. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zapazio da iz obavijesti od 20. juna 2007. godine upućenoj Veri Babić, vlasnici glavnog dužnika, proizlazi da je apelant postupio u skladu sa odredbom člana 1004. stav 1. ZOO, odnosno da je pozvao glavnog dužnika da u roku od osam dana ispuni obavezu, što glavni dužnik nije učinio. Na temelju svega navedenog Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, imajući u vidu da je glavni dužnik zaključio ugovor o kreditu u pismenoj formi, da je sklopljenim ugovorom utvrđen iznos, uslovi davanja i vraćanja kredita, uslovi obezbjeđenja i urednog vraćanja kredita i kamata, ta da glavni dužnik nije vratio dobijeni iznos kredita sa ugovorenom kamatom, pri čemu je tuženi, kao supsidijarni jemac, obavezan da ispuni obavezu glavnog dužnika.
3. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 71 0 Ps 009458 08 Pz od 15. jula 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženog da jemstvo nije punovažno, jer se kao korisnik kredita pojavljuje lice koje nema svojstvo pravnog lica. U vezi s tim Okružni sud se pozvao na odredbu člana 1000. ZOO koja predviđa davanje jemstva za poslovno nesposobna lica, tako da iz te odredbe proizlazi da je sasvim nebitno postojanje ili nepostojanje poslovne sposobnosti na strani glavnog dužnika, jer se jemac obavezuje povjeriocu ispuniti njegovu obavezu ukoliko to sam ne učini. Dalje je pojašnjeno da se, prema odredbi člana 999. ZOO, ugovorom o jemstvu može obavezati samo onaj ko ima potpunu poslovnu sposobnost, te je u vezi s tim navedeno da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu zaključen između apelanta i glavnog dužnika koji je potpisala vlasnica glavnog dužnika Vera Babić, koja ima status samostalnog preduzetnika, shodno Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Okružni sud je, imajući u vidu sve navedeno, odlučio kao izreci presude, shodno odredbi člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 Ps 009458 08 Rev od 23. decembra 2009. godine reviziju usvojio, te osporenu drugostepenu presudu preinačio na način da je, usvajajući žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen na način bliže preciziran u izreci presude. Nakon što je preispitao osporenu presudu u svjetlu revizionih navoda i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je revizijom pravilno ukazano da su pobijene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim istaknuto je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi supsidijarni jemac, jer to proizlazi iz sadržaja pismene izjave tuženog, pa je s obzirom na to obaveza tuženog prema apelantu akcesorna i kao takva ne može samostalno egzistirati. Dakle, kako je pojašnjeno, radi se o uslovnoj obavezi tuženog, jer pravni učinci jemstva tuženog nastupaju kad glavni dužnik ne ispuni svoju dospjelu obavezu. Vrhovni sud je pojasnio da se tuženi pismenom izjavom o jemstvu obavezao da će obavezu prema apelantu izvršiti ukoliko to ne učini glavni dužnik u roku, pa s obzirom na to tuženi sa pravom ukazuje da je sadržaj obaveze tuženog iz pobijane presude u suprotnosti sa sadržajem njegove izjave o jemstvu, te da je osporena presuda donesena uz pogrešnu primjenu odredaba čl. 997. i 1004. stav 1. ZOO. Obrazloženo je da je obavezivanje tuženog da samostalno i bezuslovno ispuni cjelokupnu obavezu glavnog dužnika suprotno sadržaju i prirodi ugovora o jemstvu kojeg je tuženi zaključio sa apelantom prema kojem je obaveza tuženog akcesorna i supsidijarna na šta tuženi sa pravom ukazuje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je nesporno među strankama da je pravosnažnom presudom obavezan i glavni dužnik da apelantu izvrši cjelokupnu obavezu iz ugovora o kratkoročnom kreditu, da glavni dužnik svoju obavezu nije izvršio, niti je apelant tražio prinudno izvršenje. U takvim okolnostima, kako je naveo Vrhovni sud, tuženi sa pravom ukazuje na postojanje kumuliranja naplate istog potraživanja u odnosu na glavnog dužnika, imajući u vidu odredbe čl. 1013. i 1003. ZOO. Na temelju svega navedenog Vrhovni sud je, u smislu odredbe člana 250. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
5. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant hronološki opisuje tok postupka, ističući da su pravilni stavovi prvostepenog i drugostepenog suda, te ukazujući na pogrešan stav Vrhovnog suda o poimanju jemstva. U tom kontekstu apelant je naveo da akcesorni karakter zavisi od punovažnog nastanka obligacije između povjerioca i dužnika, a tokom postupka je utvrđeno da je glavnom dužniku odobren kredit, te da otplata kredita nije izvršena ni djelimično. Jemstvo je po svom karakteru i pravnim djejstvima akcesorni, sporedni ili zavisni pravni posao, koji samim tim nema samostalnu egzistenciju. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda narušeno načelo nezavisnog i nepristrasnog tribunala osnovanog po zakonu, kao i načelo ravnopravnosti stranaka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu nije izostala ni pravilna primjena materijalnog prava. Navode da je osporenom odlukom narušen princip ravnopravnosti stranaka, te princip nezavisnog i nepristrasnog suda kao segmentima prava na pravično suđenje apelant ničim nije obrazložio, pa budući da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda tako što ne proizlazi, Ustavni sud ove apelantove navode koji nisu ničim potkrijepljeni smatra (prima facie) neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić