Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/10 (E.H.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 4 uz EK (Zabrana dužničkog zatvora)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Državljanstvo
  • Upravni postupak
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-613/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 613/10, rješavajući apelaciju E.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.H. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1253/07 od 8. decembra 2009. godine i Rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-851-2/06 od 14. februara 2006. godine u odnosu na član I/7.b) Ustava Bosne i Hercegovine i Protokol broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.H. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1253/07 od 8. decembra 2009. godine i Rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-851-2/06 od 14. februara 2006. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. E.H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nađisa Tabaković advokat iz Bihaća, podnio je 17. februara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-1253/07 od 8. decembra 2009. godine i Rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-851-2/06 od 14. februara 2006. godine.

2. Rješenjem Državne komisije broj UP-01-07-851-2/06 od 14. februara 2006. godine apelantu, koji je državljanin Sudana, oduzeto je državljanstvo Bosne i Hercegovine, stečeno rješenjem Ministarstva vanjskih poslova poslova RBiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) – Konzulat Istambul broj U-06-616-4/95 od 25. decembra 1995. godine.

3. U obrazloženju rješenja Državna komisija je navela da je na osnovu člana 40. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH izvršila reviziju postupka prijema apelanta u državljanstvo RBiH. Utvrđeno je da je imenovani primljen u državljanstvo RBiH na osnovu člana 8a. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni glasnik RBiH“, broj 18/92, 11/93,27/93, 13/94 i 15/94) prema kojem državljanstvo može steći lice koje ispunjava uslove iz člana 8. stav 1. tačka 5. i 6. navedenog zakona, ako nije učestvovao ili pomagao agresiju na RBiH i ako je dao pismenu izjavu da se osjeća državljaninom RBiH. Dalje Državna komisija je izvršenim provjerama u evidenciji Direkcije za implementaciju projekta CIPS, Ministarstva civilnih poslova BiH broj 11-50-3399DLJ/06 od 16. novembra 2006. godine utvrdila da apelant nije registrovan u evidencijama izdatih ličnih karata, da ne prolazi kroz bazu podataka, na temelju čega je zaključila da apelant nije ni podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH, a što mu je bila zakonska obaveza. Također, iz Odluke o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u BiH broj 01-30-622/05 od 19. oktobra 2005. godine, koju je donio Ministar civilnih poslova BiH proizilazi da su svi državljani BiH bili dužni, u skladu s važećim propisom do 31. oktobra 2005. godine izvaditi nove lične karte (CIPS) i da su 31. oktobra 2005. godine prestale da važe lične karte izdate na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u BiH, pa je cijeneći ovu činjenicu i cijeneći neiskazani interes apelanta da posjeduje lična dokumenta BiH postupajući prema članu 41. stav 6. Zakona o državljanstvu BiH komisija izvela zaključak da apelant nema stvarnu vezu sa BiH. Iz spiska Sekretarijata Komisije utvrđeno je da se apelant odazvao na Opći poziv koji je objavila Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana, koji je objavljen u „Službenom glasniku BiH“, broj 36/06 i drugim sredstvima javnog informisanja i diplomatsko konzularnim predstavništvima BiH u inostranstvu, radi dokazivanja stvarne veze stranih državljana sa BiH, a što je bila zakonska obaveza Državne komisije. Međutim uvidom u dokumentaciju koju je apelant dostavio komisiji konstatovano je da apelant nije dostavio svu neophodnu dokumentaciju koja se tražila u Općem pozivu. Dakle i pored činjenice da se apelant odazvao na opći poziv, a imajući u vidu da nije dostavio sve potrebne podatke koji su se tražili Općim pozivom, kao i činjenice da dobijene iz podataka Direkcije za implementaciju projekata CIPS da isti ne prolazi kroz bazu CR (izdatih ličnih karata), Komisija je u cilju izjašnjavanja na činjenice i okolnosti vezane za reviziju prijema u državljanstvo apelanta, kao i njegov sadašnji status, pozvala apelanta na adresu koja se nalazila u spisu predmeta (Hasana Kikića broj 14, Sarajevo), na koji poziv se apelant nije odazvao. Prema tome, Komisija je na osnovu provedenog postupka revizije zaključila da apelant u vrijeme postupka revizije nije imao stvarnu vezu sa BiH, da nije dostavio Komisiji informacije koje je bio dužan dostaviti što je zakonski uslov za oduzimanje državljanstva pa je postupajući u skladu sa članom 41. stav 3. i 4. tačka c) riješila kao u dispozitivu ovog rješenja.

4. Protiv rješenja Državne komisije broj UP-01-07-851-2/06 od 14. februara 2006. godine, apelant je podnio tužbu za pokretanje upravnog spora Sudu BiH koji je Presudom broj U-1253/07 od 8. decembra 2009. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud cijeneći pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 19/02 do 83/08, u daljnjem tekstu: Zakon o upravnim sporovima) utvrdio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito pa je odlučio kao u dispozitivu presude. Sud BiH je zaključio da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona. Dalje je utvrdio da je tužena Državna komisija pravilno zaključila da su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 41. stav 3. i 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH za oduzimanje državljanstva apelantu, koje je stekao na osnovu rješenja Ministarstva vanjskih poslova broj U-06-616-4/95 od 25. decembra 1995. godine. Ovo iz razloga što je odredbom člana 41. stav 1. tačka 1) citiranog zakona propisano, da Komisija razmatra status osoba koje su stekle državljanstvo BiH naturalizacijom, bez obzira na to jesu li im dodijeljeni JMB u periodu od 6. aprila 1992. godine a prije 1. januara 2006. godine, na temelju čega je ovaj sud prigovor apelanta da je pobijano rješenje donio nenadležni organ odbio kao neosnovan, zaključivši da je apelant lice koje je državljanstvo BiH steklo naturalizacijom u periodu od 6. aprila 1992. godine do 1. januara 2006. godine. Istim članom u stavu 4. propisani su uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se nekom licu moglo oduzeti državljanstvo BiH. Tako stavom 4. tačkom c) citiranog zakona je propisano, da će se državljanstvo BiH oduzeti u slučaju nepostojanja stvarne veze između BiH i državljanina koji uobičajno ne boravi u BiH, dok je stavom 6. navedenog člana propisano, da nepostojanje stvarne veze može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Isto tako članom 41. stav 3. navedenog zakona propisano je, da ako lice o kome se radi ne povinuje zahtjevu za dostavljanje informacija, Komisija mu može oduzeti državljanstvo BiH. Sud BiH je zaključio da navodi tužbe ne dovode u sumnju ovakvo utvrđenje Državne komisije, jer je i sam apelant istakao da ne živi u BiH, da je morao po službenoj dužnosti prikupiti potrebnu dokumentaciju traženu Općim pozivom, što je u suprotnosti sa naprijed citiranim odredbama Zakona o državljanstvu BiH. Prigovor apelanta koji se odnose na povredu Ustavom Bosne i Hercegovine zajamčenih prava i prava zagarantiranih Evropskom konvecijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama Sud BiH je ocijenio neosnovanim, smatrajući da je apelant imao mogućnost da se odazove na Opći poziv, čija je svrha bila da se utvrdi stvarna veza naturaliziranih građana sa Bosnom i Hercegovinom i omogućavanje svakom naturaliziranom građaninu da u postupku revizije državljanstava aktivno učestvuje kao stranka u postupku, pa prigovor apelanta da nije postupljeno prema pravilima postupka koji je prethodio donošenju konačnog upravnog akta je po ocjeni suda u suprotnosti sa navodima same tužbe. Neosnovano apelant ukazuje da je tuženi trebao donijeti posebna rješanja za sva lica kojima je rješenjem o oduzimanju državljanstva rješavao status naturaliziranih državljana. Ova iz razloga što je je apelant skupa sa članovima svog porodičnog domaćinstva jednim rješenjem primljen u državljanstvo BiH, a pobijani akt je jedinstveno rješio pitanja oduzimanja državljanstva BiH apelantu i drugim licima kojima je tim konačnim upravnim aktom oduzeto državljanstvo BiH, pa su u skladu sa navedenim aktivno legitimirana sva lica o čijem pravu je rješavano u upravnom postupku. To znači da se protiv jednog upravnog akta može voditi samo jedan upravni spor, ali da na strani tužitelja može biti onoliko lica koliko je o njihovim pravima ili obavezama odlučeno (član 14. Zakona o upravnim sporovima). U tom smislu ovaj sud ukazuje da je samo apelant pokrenuo upravni spor, pa je Sud BiH odlučivao samo o njegovom zahtjevu pa se i pravne posljedice eventualnog ukidanja ili poništavanja pobijanog akta odnose samo na apelanta, a ne i na druga lica koja nisu pokrenula upravni spor protiv pobijanog akta Državne komisije. Sud BiH je takođe odbio kao neosnovane navode apelanta da je primljen u državljanstvo BiH samo iz razloga što mu je Ministarstvo vanjskih poslova RBiH u postupku od posebnog interesa za državu BiH dalo diplomatsku putnu ispravu BiH, jer se državljanstvo BiH stiče donošenjem konačnog i pravomoćnog rješenja o prijemu državljanstva BiH, a ne na osnovu putne isprave. Ovakvo rješenje o prijemu u državljanstvo BiH apelant nije ni dostavio uz tužbu niti se isto nalazi u spisima predmeta iz čega proizilazi da apelant nije ni primljen u državljanstvo BiH 1993. godine kako to tvrdi u tužbi. Zbog svega navedenog ovaj sud je primjenom člana 37. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dipozitivu presude.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana I/7.b) Ustava BiH i Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su Sud BiH i Državna komisija pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primjenili materijalno pravo u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojim mu je oduzeto državljanstvo BiH. Ističe da se prijavio na Opći poziv Državne komisije u konzularnom odjeljenju u Istambulu i da je naveo svoju adresu u Istambulu, tako da nije bio u prilici da se odazvao na poziv komisije da dostavi domunetaciju koju nije dostavio, zbog neuredne dostave poziva Državane komisije koja je isti uputila na adresu Hasana Kikića broj 14. u Sarajevu. Apelant stoga presudu Suda BiH smatra proizvoljnom, jer je očigledno da se ovaj sud oslonio samo na činjenični zapis Državne komisije pa smatra da mu je državljanstvo proizvoljno oduzeto prema članu I/7.b) Ustava BiH. Zbog ovakvog postupanja Suda BiH i neuredne dostave poziva apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije. Stvarnu vezu sa BiH je kako navodi dokazao u njenim najtežim trenucima (ratnim danima) na način što je organizirao i dopremio ogromnu materijalnu pomoć u opkoljeno Sarajevo i cijelu BiH, pa je iz tog razloga i dobio državljanstvo BiH kao i diplomatsku putnu ispravu, kao savjetnik predsjednika BiH za humanitarnu oblast, pa se postavlja pitanje koja je svrha odluke da mu se oduzme državljanstvo, pored tolikih zasluga, na temelju čega apelant sam izvodi zaključak da mu je očigledno državljanstvo oduzeti „iz osnova druge boje, jezika, vjere, političkog mišljenja, rođenja, a za cilj je imalo njegovo protjerivanje, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo iz Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana I/7.b) Ustava BiH i pravo iz Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da se apelant paušalno pozvao na povredu ovih prava, te s obzirom da apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o davanju i oduzimanju državljanstva spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulisano je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričitog je stanovišta da uopće pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantovano odredbama Evropske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).

10. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da: «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan prema odredbama člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).

11. Dakle, pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određen uticaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).

12. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, pa slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/10 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio