Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-723/10 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji · čl. 54, 70
- Zakon o parničnom postupku · čl. 192
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata · čl. 16
Predmeti (1)
AP-723/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 723/10, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-08-001523 od 23. decembra 2009. godine i Dopunskog Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-
001523 od 21. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001523 od 23. decembra 2009. godine i Dopunskog Rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001523 od 21. januara 2010. godine.
2. Nakon što je Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) tri puta vraćao Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) predmet na ponovni postupak, Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-V-07-000383 od 10. januara 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-Gž-08-000365 od 27. maja 2008. godine, odbio prijedlog predlagača Branislava Kulišića (u daljnjem tekstu: predlagač) za isplatu naknade na ime izgubljene koristi za eksproprisane nekretnine bliže označene u dispozitivu rješenja.
3. Iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog rješenja proizlazi da je rješenjima nadležnog organa uprave Općine Lukavac, u periodu od 1980. do 1992. godine, izvršena potpuna eksproprijacija predlagačevih predmetnih nekretnina-zemljišta i da je apelant kao korisnik eksproprijacije stekao pravo na posjed eksproprisanih nekretnina predlagača danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji temeljem člana 31. stav 1. Zakona o eksproprijaciji. Nadalje je utvrđeno kao nesporna činjenica da apelant nikada nije ušao u posjed predmentih nekretnin zbog čega predlagaču ne pripada pravo na naknadu izgubljene koristi koju je tražio u predmetnom postupku. Stoga, po shvatanju Općinskog i Kantonalnog suda, da bi raniji vlasnik imao pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nekretnine nije dovoljno da je korisnik eksproprijacije stekao pravo na posjed ekproprisane nekretnine već je potrebno da je izvršena predaja u posjed te nekretnine korisniku eksproprijacije, jer tek od dana ove predaje raniji vlasnik ima pravo na naknadu izgubljene koristi kako je to propisano odredbom člana 54. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“, broj 70/07).
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001523 od 23. decembra 2009. godine revizija predlagača izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000365 od 27. maja 2008. godine je djelimično uvažena, nižestepena rješenja su preinačena, tako da je predlagaču određena naknada na ime izgubljene koristi za eksproprisane nekretnine u iznosu od 77.787,00 KM koju je apelant dužan isplatiti predlagaču u roku od 15 dana po prijemu rješenja i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 6.548,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana.
5. Vrhovni sud je smatrao da stav drugostepenog suda nema uporišta u izvedenim dokazima i suprotan je stanju u spisu i materijalno-pravnim propisima vezanim za pitanje izgubljene zarade, te je naveo da je u konkretnom predmetu provedeno dovoljno dokaza i to saslušanjem dva vještaka agronoma i jednog vještaka geometra, potom uvidom u brojnu dokumentaciju kao i saslušanjem dva svjedoka. Vrhovni sud je prije svega istakao da je rješenjem SO Lukavac od 19. juna 1980. godine utvrđen opšti interes za početak izvođenja radova na izmještanju rijeke Spreče i željezničke pruge na dionici Lukavac-Dobošnica, radi zaštite eksploatacionog polja PK Šikulje. Rudnici lignita Dobrinja-
Lukavac u Tuzli su 20. augusta 1980. godine podnijeli prijedlog za potpunu eksproprijaciju nekretnina sa ovog područja u svrhu otvaranja PK „Šikulje“, koje područje je rudnik koristio za odlagalište. Pred provođenje eksproprijacije predlagačevih nekretnina odlagalište je bilo udaljeno oko sto metara od njegovih nekretnina. Rudnik je izmještanjem korita rijeke Spreče i željezničke prugu na dionici Lukavac-Dobošnica ukinuo kolski put do lokaliteta na kojem su se nalazile nekretnine predlagača koje nisu bile eksproprisane, zbog čega je predlagač bio onemogućen obrađivati svoje nekretnine na dotadašnji način upotrebom traktora i priključnih mašina za obradu zemljišta. SO Lukavac je 27. decembra 1989. godine utvrdila opšti interes za proširenje izvođenja radova na PK Šikulje u Lukavcu, a to je područje na kom su se nalazile nekretnine predlagača. Pravosnažnim rješenjem SO Lukavac od 6. marta 1992. godine predlagaču su eksproprisane nekretnine na zahtjev DP „Kreka“-Tuzla-Rudnik lignita „Šikulje“ u Lukavcu radi proširenja izvođenja radova. Prethodno je obavljeno vještačenje po vještaku poljoprivredne struke koji je utvrdio da je predlagač kao vlasnik predmetnih nekretnina izgubio privredni interes za dalje normalno korištenje i gazdovanje preostalih nekretnina, jer njegove parcele nemaju prilazne puteve koji su oštećeni izvođenjem radova od strane korisnika eksproprijacije, dok je vještak geometar naveo da su ranije postojali pristupni putevi do parcela predlagača koji su presječeni izmještanjem trase pruge i korita rijeke Spreče, na temelju čega je usvojen zahtjev predlagača za eksproprijaciju i preostalih nekretnina koje nisu bile obuhvaćene eksproprijacijom.
6. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je smatrao da pitanje naknade izgubljene koristi predlagača nije upitno, jer je evidentno da je radnjama nadležnih opštinskih organa predlagač deposjediran u korišenje svojih nekretnina, pa je na temelju prijedloga vještaka geometra i primjenom člana 54. Zakona o eksproprijaciji utvrdio da predlagaču na ime izgubljene koristi koju bi imao dotadašnjim načinom korištenja nekretnina pripada iznos od 77.787,00 KM, kako je to utvrđeno rješenjem Općinskog suda od 27. jula 2004. godine, a odnosi se na period od 1. aprila 1992. godine pa do 9. novembra 2004. godine kada je rješenje o eksproprijaciji predlagačevih nekretnina postalo pravosnažno, odnosno donošenjem presude Kantonalnog suda broj Gž-1287/04 od 9. novembra 2004. godine, kao i naknadu na ime troškova postupka pobliže označenih izrekom ove presude. Vrhovni sud nije prihvatio zahtjev predlagača za povećanje izgubljene koristi zaključivši da nisu opravdana s obzirom da predlagač nije vlasnik predmetnih nekretnina a to što apelant traži poništenje rješenja koje, nesporno nije izvršeno (poništeno) je irelevantno za odluku u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, apelant je dobio u posjed eksporpisane nekretnine predlagača, a da li će ih on koristiti i na koji način ili ih neće koristiti, to je po ocjeni suda stvar apelanta, tj. njegovog interesa, koji ne može ići na štetu predlagača.
7. Vrhovni sud je predlagaču dosudio troškove sudskog postupka temeljem člana 66. stav 2. Zakona o eksproprijaciji a koji se sastoje od specificiranih troškova, odnosno šest pristupa na rasprave po 900,00 KM i naknade advokatu za sastav žalbe od 1.148,00 KM shodno članu 16. stav 1. i u vezi sa članom 12. tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 22/04) dok trošak za sastav revizije nije dosuđen jer nije specificiran (član 396. stav 2. Zakona o parničnom postupku) a odbijen je i zahtjev za sastav odgovora na žalbu temeljem člana 387. stav 2. Zakona o parničnom postupku jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka.
8. Odlučujući o predlagačevom prijedlogu od 21. januara 2010. godine, Vrhovni sud je donio Dopunsko rješenje broj 070-0-Rev-08-001523 kojim je apelanta obavezao da predlagaču na temelju Zakona o visini stope zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade na ime izgubljene koristi za eksproprisane nekretnine od 77.787,00 KM na ime zakonske zatezne kamate koja teče od 23. decembra 2009. godine pa do isplate i da mu naknadi preostale troškove postupka u iznosu od 900,00 KM. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je podneskom predlagača zatraženo donošenje dopunskog rješenja s obzirom da Vrhovni sud nije odlučio o isplati zakonske zatezne kamate na dosuđenu neisplaćenu naknadu o kojoj je već raspravljano i koja je dosuđivana u prvostpenom postupku ranijim odlukama Općinskog suda od 27. februara 2004. godine i 24. marta 2006. godine. Postupajući po predlagačevom zahtjevu, Vrhovni sud je odlučio o isplati zakonske zatezne kamate na dosuđenu neisplaćenu naknadu na temelju člana 192. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa članom 202. stav 1. istog zakona. Imajući u vidu da odredba člana 70. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ broj 70/07) propisuje da, ako naknada nije isplaćena, a što je u konkretnoj situaciji slučaj, zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade. Istovremeno, apelantu je dosuđena i naknada za sastav prijedloga za donošenje dopunskog rješenja u iznosu od 900,00 KM na temelju člana 66. citiranog zakona a u vezi sa članom 387. stav 1. i 386. stav 2. ZPP.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, u konkretnom slučaju člana 54. Zakona o eksproprijaciji, od strane Vrhovnog suda prilikom donošenja Rješenja broj 070-0-Rev-08-
001523 od 23. decembra 2009. godine. Takođe smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja navedenog rješenja neosnovano dosudio troškove postupka predlagaču u iznosu od 6.548,00 navodeći da troškovi postupka nisu bili opredijeljeni u reviziji. Apelant takođe smatra da je Vrhovni sud, Dopunskim rješenjem broj 070-0-Rev-08-001523 od 21. januara 2010. godine, neosnovano predlagaču dosudio troškove postupka u iznosu od 900,00 KM, te zakonsku zateznu kamatu zanemarivši da predlagač pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije zahtijevao da mu se dosudi zakonska zatezna kamata, niti je istu tražio u podnesenoj reviziji. Konačno, apelant ističe da je Vrhovni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupka, jer je, po apelantovom shvatanju, izašao izvan granica koje su mu date zakonom i upustio se u utvrđivanje činjenica u konkrentom predmetu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
11. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ustavnih prava moguća (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie)neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić