Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/10 (A. L.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-815/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 815/10, rješavajući apelaciju Antuna Luburića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Antuna Luburića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002944 09 U od 2. februara 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-3385076508 od 24. aprila 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj 3385076508 od 10. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Antun Luburić (u daljnjem tekstu: apelant) Mostara, kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 4. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002944 09 U od 2. februara 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-

3385076508 od 24. aprila 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 3385076508 od 10. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 3385076508 od 10. decembra 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za ponovno određivanje visine penzije u skladu sa odredbama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane («Službene novine Federacije BiH», br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08, u daljnjem tekstu: Uredba) uz obrazloženje da je apelant već ostvario pravo na starosnu penziju po navedenoj Uredbi, te da nisu ispunjeni uslovi za ponovni obračun penzije.

3. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01/1-3385076508 od 24. aprila 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalne administrativne službe matični broj 3385076508 od 10. decembra 2008. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je penzijski osnov apelantu utvrđen u skladu sa članom 4. stav 3. navedene Uredbe od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plate brigadnog generala iz 2006. godine, jer je pravo ostvario u 2007. godini. Dalje je istaknuto da je odredbom člana 2. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe («Službene novine Federacije BiH», broj 31/08) propisano da „izuzetno lica koja su ostvarila pravo na penziju po ranijim propisima, a dobitnici su ratnih priznanja i odlikovanja iz člana 5. stav 3. (I grupa) Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 70/05 i 61/06) i lica koja imaju lični čin u Vojsci Federacije brigadira ili više, mogu podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava u skladu sa ovom uredbom u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ove uredbe.“ S obzirom da je apelant ostvario pravo na penziju po navedenoj Uredbi, a ne po nekom ranijem propisu, Federalni zavod PIO je ocijenio neosnovanim njegov zahtjev da mu se ponovo odredi visina penzije na osnovu plate ostvarene u 2007. godini (plate koju je ostvario starješina istog ranga u Ministarstvu odbrane BiH), jer je apelant ostvario pravo na penziju u 2007. godini, a uzima se prosjek plate u godini koja prethodi godini ostvarivanja. S obzirom na navedeno, Federalni zavod PIO je zaključio da je rješenje Kantonalne administrativne službe pravilno i na zakonu zasnovano, te je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002944 09 U od 2. februara 2010. godine odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu koju je pokrenuo protiv rješenja Federalnog zavoda PIO broj 01/1-3385076508 od 24. aprila 2009. godine.

5. U obrazloženju presude je istaknuto da prema odredbama člana 4. stav 2. Uredbe penzijski osnov čini prosjek plate koju je lice iz stava 1. ove Uredbe ostavarilo u posljednjih pet godina radnog staža. Članom 1. Uredbe o izmjenama i dopunama („Službene novine FBiH“ broj 89/07) u članu 4. iza stava 2. dodat je novi stav 3. koji glasi „Ukoliko je za lice iz člana 1. stav 2. alineja 3. Uredbe povoljnije, penzijski osnov utvrdiće se od osnova koji predstavlja prosječnu platu u FBiH u godini koja prethodi ostvarivanja ili nevalorizovani mjesečni prosjek plata koju je ostvario vojnik, odnosno starješina istog ranga u Ministarstvu odbrane BiH u godini koja prethodi godini ostvarivanja prava“ . U obrazloženju presude je dalje istaknuto da u konkretnom slučaju, apelantu je rješenjem od 6. marta 2008. godine u ponovno provedenom postupku po službenoj dužnosti, a s obzirom da je došlo do izmjene člana 4. stav 2. i stava 3. Uredbe, izvršen ponovni obračun visine penzije i odrđen novi iznos od 743,45 KM mjesečno počev od 18. marta 2007. godine, umjesto iznosa od 723,98 KM priznatog rješenjem od 3. decembra 2007. godine. U obrazloženju rješenja od 6. marta 2008. godine je navedeno da je, po službenoj dužnosti, utvrđeno da je apelant na dan priznavanja prava imao navršenih 38 godina života, da je dobitnik ratnog priznanja i odličja Red Nikole Šubića Zrinjskog u smislu člana 5. stav 3. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odličja i članova njihovih porodica, i da mu ukupni penzijski staž iznosi sedam godina, osam mjeseci i šest dana, te da kumulativno ispunjava uslove u smislu člana 1. stav 2. alineja 3. i člana 3. stav 2. Uredbe. Visina penzije mu je određena prema ukupnom mirovinskom stažu a penzijska osnovica je utvrđena kao najpovoljnija na osnovu člana 4. stav 2. i 3. Uredbe i to prema osiguranikovom ličnom činu brigadni general, odnosno nevalorizovanog prosjeka plata koji je ostvario vojnik, odnosno starješina istog ranga u Ministarstvu odbrane BiH u 2006. godini. Imajući u vidu navedeno, te citirane odredbe Uredbe (član 4. i član 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe) Kantonalni sud je smtrao da je Federalni zavod PIO pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za ponovni preračun ostvarene penzije po citiranoj Uredbi jer nije bilo osnova da se udovolji apelantovom zahtjevu za izmjenu rješenja od 6. marta 2008. godine s obzirom da nakon donošenja Uredbe o izmjenema i dopunama Uredbe iz 2007. godine, kojom je izmijenjen član 4. nije bilo izmjena Uredbe koje bi uticale na drugačije rješenje u pogledu visine obračuna penzije apelantu.

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda koji su, po njegovom shvatanju, pogrešno utvrdili da je apelant već ostvario pravo na starosnu penziju po navedenoj Uredbi i da nakon donošenja Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe iz 2007. godine, kojom je izmijenjen član 4., nije bilo izmjena Uredbe koje bi uticale na drugačije rješenje u pogledu visine obračuna penzije apelantu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/10 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio