Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-827/10 (T. M.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-827/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 827/10, rješavajući apelaciju Tarika Mataradžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tarika Mataradžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001275 od 23. decembra 2009.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07 002099 od 5. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-4143/05 od 12. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tarik Mataradžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 5. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-08-001275 od 23. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07 002099 od 5. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-4143/05 od 12. juna 2007. godine.

2. Odlučujući po apelantovoj tužbi protiv tuženih „Bosna-Sunce osiguranje“ d.d.

Sarajevo i „VGT osiguranje“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), Općinski sud je Presudom broj P-4143/05 od 12. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07 002099 od 5. juna 2008. godine, obavezao drugotuženog da isplati apelantu ukupan iznos od 27.792,49 KM sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, kako je to precizno navedeno u dispozitivu prvostepene presude, dok je u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev odbijen. Također, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen u odnosu na prvotuženog, a svaka stranka je obavezana da snosi svoje troškove postupka.

3. Apelantov tužbeni zahtjev se odnosio na potraživanje novčanih iznosa po osnovu dividende u utuženom periodu, a bio je zasnovan na apelantovoj tvrdnji da je njegov udio u vlasničkom dioničkom kapitalu drugotuženog bio 25%. Općinski sud je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je 1992. godine, u nadležnom sudskom registru, upisana d.d. za osiguranje „VIS garant osiguranje“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: „VIS garant“), a da je apelant bio jedan od četiri osnivača sa osnivačkim udjelom od po 25%, odnosno od po 3.900.000,00 tadašnjih dinara, i da je opunomoćio svog oca da ga zastupa u poslovima preduzeća. Dalje, kako je utvrđeno, na Skupštini „VIS garanta“ je 1996. godine donesena odluka kojom je odobreno pripajanje tog pravnog lica u sastav prvotuženog. Ova statusna izmjena je, također, upisana u nadležni sudski registar, a pripojeni subjekti su poslovali do 1998. godine, kada je Skupština prvotuženog donijela odluku o statusnoj promjeni kojom se glavna filijala „VIS garanta“ izdvaja iz sastava prvotuženog, o čemu je zaključen ugovor o međusobnim pravima i obavezama. Nakon toga je 1999. godine u sudski registar upisan drugotuženi, a kao osnivači su registrovani šest pravnih i 70 fizičkih lica. Apelant je, kako je utvrdio Općinski sud, kao osnivač drugotuženog upisan pod rednim brojem 75 sa osnivačkim ulogom od 52.200,00 KM.

4. Općinski sud nije prihvatio apelantove navode o nevaljanosti upisa u sudski registar drugotuženog. Naime, sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o preduzećima („Službene novine FBiH“ broj 6/95) kojima je regulisano pitanje upisa preduzeća u sudski registar, a između ostalog, i to da su ovi podaci javni, da se objavljuju u „Službenim novinama FBiH“, te da upis ima djejstvo prema trećim licima od dana upisa. Također, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana

51. Zakona o postupku za upis u sudski registar („Službene novine FBiH“ broj 6/95) propisano da učesnik ili drugo lice koje smatra da je rješenjem o upisu nekog pravnog subjekta prekršeno njegovo pravo ili na zakonu zasnovan interes ima pravo na žalbu u roku od osam dana od dana dostavljanja prepisa rješenja, a lice kojem prepis nije dostavljen u roku od 15 dana od dana objavljivanja izvoda upisa u službenim novinama u FBiH. Također, federalni tužilac ima mogućnost da pokrene postupak za zaštitu zakonitosti u roku od 60 dana. Općinski sud je zaključio da su svi navedeni rokovi protekli, a da apelant nije izjavio žalbu protiv rješenja o upisu, niti je zakonitost upisa osporio nadležni tužilac.

5. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je, zbog konverzije bivše valute, prvobitni osnivački kapital „VIS garanta“ izgubio svoju prvobitnu vrijednost, pa da je, zbog izmjene propisa i cenzusa i na osnovu odluka Skupštine drugotuženog, izvršena dokapitalizacija, te da je peti osnivač postalo preduzeće „Remis“. Dalje, sud je utvrdio da je apelant bio opunomoćio svog oca da ga zastupa u poslovima „VIS garanta“. Apelantov otac je ovo ovlaštenje prenio na Halima Zukića, direktora preduzeća „Remis“, po punomoći koja je bila ovjerena pred nadležnim sudom iako, kako je utvrđeno, apelantov otac nije imao ovlaštenje da punomoć koju mu je dao apelant može prenijeti na treće lice. Međutim, Općinski sud je odbio apelantov prigovor da su iz navedenog razloga kasnije odluke o dokapitalizaciji i statusne promjene koje su nastale uz učešće Halima Zukića nezakonite. Naime, Općinski sud je zaključio da je „prilikom donošenja odluke o emisiji novih dionica Zukić Halim učestvovao u svoje ime i ime [apelanta]“, čime je preduzeće „Remis“ „izvršilo dokapitalizaciju kao peti dioničar“. Sud je naveo da je Halim Zukić, na kojeg je apelantov otac prenio punomoć bez ovlaštenja da to uradi, postupao kao poslovođa bez naloga u smislu člana 227. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Međutim, Općinski sud je naglasio da predmet konkretnog parničnog postupka koji je apelant pokrenuo nije bio utvrđivanje zakonitosti izvršenih upisa u sudski registar drugotuženog i statusnih promjena na temelju odluka drugotuženog, „niti je to bio predmet nekog drugog postupka“. Kako je sud naveo, nakon što je 1998. godine došlo do razdvajanja tuženih nakon čega je osnovan drugotuženi, apelant je učestvovao u dokapitalizaciji i potpisao je ugovor kao jedan od 76 dioničara, i to po punomoći koju je dao advokatu. Na taj način je apelant, u smislu člana 228. Zakona o obligacionim odnosima, odobrio ranije poslovanje poslovođe bez naloga, jer je „putem advokata sam preuzeo posao, upoznat je sa sadržinom i posljedicama posla koji je obavljen, čije poništenje nije tražio i sa istim se saglasio“. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke o isplati apelantu dividende prema suvlasničkom dijelu od 25%, kao ni vještakov navod da je sud prilikom registracije drugotuženog trebalo u kapital da uvrsti i rezerve, zbog čega bi apelantovo učešće u dobiti bilo veće. Općinski sud je to obrazložio tako što je ukazao da su jedini relevantni podaci oni koji su upisani u sudski registar na osnovu pravosnažnog rješenja o upisu i podaci iz registra vrijednosnih papira, a izmjena visine temeljnog kapitala u sudskom registru nije izvršena. Zbog toga, kako je navedeno, sud nije mogao apelantu priznati više prava nego što mu pripada shodno visini udjela u osnivačkom kapitalu drugotuženog.

7. U odnosu na prvotuženog, sud je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio zato što nije utvrđeno da je za vrijeme zajedničkog poslovanja tuženih isplaćivana dividenda, već je dobit koja je pripadala dioničarima po završnim računima pripisivana kapitalu dioničara, što uključuje i apelanta, odnosno da je apelantova dobit iskorištena za otplatu kredita koje je podigao da bi učestvovao u dokapitalizaciji. Također, nalazom vještaka je utvrđeno da nema duga na ime neisplaćene dividende za vrijeme dok su tuženi zajedno poslovali.

8. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da su apelantovi žalbeni prigovori da je Halim Zukić sve pravne radnje poduzimao samo u svoju korist i na apelantovu štetu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant opunomoćio svog oca da u njegovo ime preduzima pravne radnje, a da je njegov otac prenio punomoć na Halima Zukića iako nije imao takvo ovlaštenje. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao na odredbu člana 86. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj zastupnik ne može prenijeti svoja ovlaštenja drugom, izuzev kada mu je to dopušteno zakonom ili ugovorom. Dalje, sud je ukazao da se u stavu 2. člana 86. kaže da on to iznimno može učiniti ako je spriječen okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtijevaju neodgodivo preduzimanje pravnog posla. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su sve pravne radnje koje je u apelantovo ime vršio Halim Zukić „kojima je preduzeće 'Remis' izvršilo dokapitalizaciju kao peti dioničar“ izvršene u apelantovu korist i u korist Halima Zukića. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, dokapitalizacija je bila neophodna prema članu 13. Zakona o osiguranju imovine i lica radi obezbjeđenja temeljnog kapitala društva, jer bi u suprotnom to društvo prestalo postojati „čime bi tek onda nastupila šteta za [apelanta]“. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i da su dionice od 25 % koje je apelant imao na početku „smanjene zbog više radnji koje su morale biti učinjene a to je prvo denominacija YU dinara, koja je izvršena radi opstanka drugotuženog i na koji način je umanjen suvlasnički dio [apelanta], dalje izvršenom dokapitalizacijom koja je, također, bila zakonski uvjet [...], što je umanjilo vrijednost dionica [apelanta] u dioničarskom kapitalu tako da sada vrijednost dionica iznosi 2,8686 %“. Stoga je kao pravilan ocijenjen i zaključak prvostepenog suda da se nije mogao prihvatiti nalaz vještaka o isplati apelantu dividende u suvlasničkom dijelu od 25% uz obrazloženja koja je prvostepeni sud dao o tome.

9. Također, Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud ocijenio dokaze koje nije proveo i koje niko nije predlagao. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu prihvatio prijedlog da se izvrši uvid u punomoć koju je apelant dao svom ocu i u punomoć koju je njegov otac dao Halimu Zukiću, pa su ti dokazi izvedeni na ročištu za glavnu raspravu. Punomoć koju je apelant dao advokatu, kako je naveo Kantonalni sud, nije bila sporna tokom postupka, pa je „prvostepeni sud bio ovlašten da ocijeni da je [apelant] izdao punomoć advokatu da u njegovo ime potpiše ugovor o dokapitalizaciji kao jedan od 76 dioničara“. Također, Kantonalni sud je naročito ukazao da je „punomoćnik [apelanta] na pripremnom ročištu [...] na upit suda da li su navedene punomoći sporne izjavio: 'Pošto [apelant] ovih punomoći nema, punomoćnik [apelanta] izjavljuje da u tom smislu ne predlaže dokaze [...]'“.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001275 od 23. decembra 2009. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 138, 139. i 141. Zakona o preduzećima i odredbe čl. 51, 57. i 58. Zakona o postupku za upis u sudski registar kada su obavezali drugotuženog da apelantu isplati za utuženi period dividendu na bazi njegovog učešća u dioničkom kapitalu drugotuženog prema upisu u sudski registar i Registar vrijednosnih papira i kada su odbili višak njegovog tužbenog zahtjeva. Također, Vrhovni sud je naveo da su sudovi za svoje odluke dali obrazloženja i razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud, te da apelant u toku postupka nije dokazao „da je u ugovoru o osnivanju drugotuženog (član 17. Zakona o preduzećima) regulisano da njemu pripada 25% dobiti bez obzira na veličinu njegovog učešća u dioničkom kapitalu drugotuženog“. Također, Vrhovni sud je naveo da čak i da se prihvati apelantov revizijski navod da Halim Zukić, kao jedan od osnivača „VIS garanta“, nije imao ovlaštenje da zastupa apelanta na skupštini akcionara tog društva 1995. godine i da su, stoga, odluke koje je ta skupština donijela protivzakonite, ne može se zaključiti da je apelant zadržao 25% dioničkog kapitala „VIS garanta“ koliko je imao u vrijeme prvobitnog upisa tog preduzeća u sudski registar. Naime, na osnovu odluke koju je Skupština „VIS garanta“ donijela 1995. godine izvršena je promjena upisa u sudskom registru, a utvrđeno je da apelant nije osporio upis na način predviđen zakonom. Osim toga, utvrđeno je i da je apelant učestvovao u postupku dokapitalizacije putem svog advokata, nakon čega je drugotuženi upisan u sudski registar, a apelant kao jedan od osnivača. Ni ovaj upis apelant nije osporavao na način i u rokovima propisanim zakonom, niti je protiv bilo kojeg od navedenih upisa federalni tužilac pokrenuo postupak za zaštitu zakonitosti.

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene odluke nezakonite, zato što je u postupku utvrđeno da njegov otac nije bio ovlašten da punomoć koju je dobio od apelanta prenese na treće lice. Stoga, Halim Zukić nije imao apelantovo ovlaštenje da ga zastupa i predstavlja na sjednicama Skupštine „VIS garanta“ na kojima su donesene odluke o povećanju broja dioničara i izdavanju dionica druge emisije, niti je imao ovlaštenje da zaključuje „ugovore o novčanoj pozajmici drugim fizičkim i pravnim licima, kojim sredstvima je fiktivno i izvršena dokapitalizacija“. Apelant, također, smatra da su statusne promjene „VIS garanta“ izvršene bez saglasnosti ostala tri suvlasnika tog preduzeća, te da je registarski sud „ignorisao te činjenice“.

12. Apelant, dalje, opširno iznosi razloge zbog kojih smatra da su sve statusne promjene koje su izvršene prilikom preregistracje „VIS garanta“ bile nezakonite, te navodi da mu „nadležni registarski sud nije omogućio da izvrši uvid u sve nezakonitosti koje je sam [sud] izvršio prilikom preregistracije Društva, a sve na štetu ostalih osnivača Društva“. Također, apelant iznosi da u rješenju o registraciji drugotuženog iz 1999. godine piše njegova pogrešna adresa na kojoj nikada nije stanovao, te da „prema dostupnim saznanjima, apelant nije potpisao bilo kakav ugovor o osnivanju Društva od 24.11.1998. godine, niti je ovlastio drugo lice da u njegovo ime potpiše takav ugovor“. Apelant navodi da su sudovi odluke zasnovali na dokazu „koji nije predložen niti od jedne parnične stranke u postupku, a radi se o navodnoj punomoći [apelanta advokatu] za dokapitalizaciju drugotuženog“. Apelant navodi da je taj advokat bio ovlašten da ga zastupa u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama, ali ne i u procesu dokapitalizacije. Također, apelant osporava navedene odluke i zato što je njegov tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na prvotuženog, navodeći da „statusne promjene ne mogu uticati na obaveze pravnih subjekata koji su nastali nakon izvršenih promjena, tako da svi subjekti solidarno odgovaraju za obaveze nastale iz zajedničkog poslovanja“. Također, apelant navodi da je „svjestan da su sudovi prilikom donošenja osporenih presuda bili izloženi pritiscima od Zukić Halima, koji je u strukture upravljanja drugotuženim postavio visokorangirane političare, [...] uprkos očiglednom sukobu interesa [...]“, čime je, kako navodi, doveden u neravnopravan položaj.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da su osporene odluke donesene u parničnom postupku u kojem se rješavalo isključivo o pitanju visine dividendi koje pripadaju apelantu kao dioničaru drugotuženog, a nije se raspravljalo o punovažnosti upisa drugotuženog u sudski registar. Stoga, Ustavni sud ne može u apelacionom postupku odlučivati i o tome da li je upis u sudski registar drugotuženog 1999. godine bio zakonit ili ne, niti o valjanosti punomoći koju je apelantov otac dao trećem licu, ili punomoći koju je, kako su sudovi naveli, apelant dao advokatu za potpisivanje ugovora u postupku dokapitalizacije drugotuženog 1998. godine, jer ništa od toga nije bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva koji je rezultirao osporenim odlukama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da apelant nije osporavao upis drugotuženog u sudski registar na način i u rokovima propisanim zakonom, a apelant to nije osporio ni u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi obrazložili da su bili vezani podacima o upisu u sudski registar drugotuženog i o učešću u dioničkom kapitalu drugotuženog, te da su na osnovu toga donijeli odluku o tome koji iznos pripada apelantu na ime dividendi, primjenjujući važeće zakonske propise. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-827/10 (T. M.) | Sudska praksa | Aktio