Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-875/10 (T.H.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-875/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 875/10, rješavajući apelaciju T. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. H. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-09-000051 od 10. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001545 od 15. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama- Odjeljenje u Kladnju broj P- 59/05-K od 11. augusta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja podnio je 10. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 09-000051 od 10. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001545 od 15. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-59/05-K od 11. augusta 2006. godine. Apelant je 2. aprila i 20. maja 2010. godine dopunio apelaciju, a 16. februara i 18. maja 2011. godine, te 29. maja 2012. godine dostavio je urgencije za rješavanje apelacije.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3484/08 od 13. maja 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 30. oktobra 2008. godine protiv navedene presude Kantonalnog suda, budući da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak po apelantovoj reviziji.
3. Presudom Općinskog suda broj P-59/05-K od 11. augusta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001545 od 15. septembra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Rasima Mušića (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos od 10.000,00 KM na ime naknade materijalne štete, a apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je štetu pretrpio zbog toga što je tuženi izgradio rezervoar pitke vode na udaljenosti od oko 12 km od njegovog stambenog objekta i dva bunara, od kojih je jedan udaljen 60 km, a drugi oko 120 km od njegovog stambenog objekta (u daljnjem tekstu: sporni objekti), usljed čega je došlo do prodiranja vode u temelje apelantove kuće i pojave klizišta ispred kuće. Općinski sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geološke struke, utvrdio da ne postoji uzročno-posljedična veza između izgradnje navedenih objekata i kretanja tla i podzemnih voda na apelantovoj parceli, što je detaljno obrazložio u prvostepenoj presudi. Osim toga, Općinski sud je iz nalaza vještaka građevinske struke utvrdio da na apelantovom stambenom objektu „nema nikakvih oštećenja, te da pucanje ploče, ukoliko je bilo, nije moglo nastati usljed slijeganja objekta, jer bi se pukotine pojavile i na zidovima, a koje nisu konstatovane [...]“, a vještak se, također, izjasnio da su „pukotine na ploči mogle nastati samo usljed loše postavljene armature“. S obzirom na navedeno, Općinski sud je primjenom čl. 155. i
156. Zakona o obligacionim odnosima apelantov tužbeni zahtjev odbio.
4. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je odbio apelantove žalbene navode da je nalaz vještaka „lažan, urađen isključivo na štetu [apelanta], u dogovoru sa postupajućim sudijom i advokatom, te da je [apelant] od vještaka, prilikom njegovog izlaska na lice mjesta, kada je vidio kako pristupa vještačenju, tražio da više ne radi, a da je vještak i dalje nastavio 'raditi svoj posao', bez obzira što je [apelant] 'dao svoj novac za vještačenje'“. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno odlučio i o apelantovom zahtjevu za izuzeće vještaka, budući da je pravilno ocijenio da ne postoje razlozi propisani odredbom člana 357. u vezi sa članom 153. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud detaljno obrazložio zašto je odbio apelantove prigovore u odnosu na vještačenje, a te razloge je prihvatio i Kantonalni sud. Također, Kantonalni sud je naveo da do drugačije odluke nisu mogli dovesti ni žalbeni navodi da Općinski sud nije uzeo u obzir „Zakon o prostornom uređenju i okolišu, te odgovor Ministarstva prostornog uređenja Tuzlanskog kantona“, odnosno da je zanemario okolnost da tuženi nije imao odobrenje nadležnih organa za izgradnju spornih objekata, jer ti navodi mogu biti od utjecaja u eventualnom upravnom postupku.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-09-000051 od 10. decembra 2009. godine apelantovu reviziju odbacio zbog formalnih razloga, zato što vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te navodi da smatra da je „dokazao da klizište [postoji] već od 2005. godine“, te da ozbiljno ugrožava njegovu porodicu i imovinu. Apelant, također, opširno iznosi svoje mišljenje i prigovore na nalaze vještaka koje je osporio u postupku koji je rezultirao osporenim presudama, te ističe da je sigurnost njegove porodice i imovine ozbiljno ugrožena.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000051 od 10. decembra 2009. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, pa konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001545 od 15. septembra 2008. godine. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3484/08 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda donesena 15. septembra 2008. godine, a apelacija protiv te odluke je prvobitno podnesena 30. oktobra 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić