Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-878/10 (M. B.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-878/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 878/10, rješavajući apelaciju Marinka Bešlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Bešlića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 V 001155 08 Rev od 19. januara 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 001155 08 Gž od 13. oktobra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 00 1155 07 V od 9. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Bešlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Semir Guzin, advokat iz Mostara, podnio je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 V 001155 08 Rev od 19. januara 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 001155 08 Gž od 13. oktobra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 V 00 1155 07 V od 9. jula 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 V 001155 07 V od 9. jula 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 V 001155 08 Gž od 13. oktobra 2008. godine, apelantu i Janji Bešlić, kao protivnicima prijedloga, određena je naknada na ime umanjenja tržišne vrijednosti nepotpuno eksproprisanih nekretnina, koje su eksproprisane pravomoćnim rješenjem Službe za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje od 29. jula 2005. godine, i to za k.č. broj 1561, njiva V klase, površine 253 m2, upisanu u pl. broj 31 k.o. Bešlići, vlasništvo Janje Bešlić, u iznosu od 2.530, 00 KM, odnosno 10,00 KM/m2, i za k.č. broj 2110/3, njiva V klase, površine 308 m2, upisana u pl. 31 k.o. Bešlići, vlasništvo apelanta, u iznosu od 5.544,00 KM, odnosno 18,00 KM/m2. „Elektroprenos Bosne i Hercegovine“ (u daljnjem tekstu: predlagatelj) je obavezan da određeni iznos naknade isplati vlasnicima, odnosno posjednicima u roku od 15 dana po pravomoćnosti rješenja i pod prijetnjom izvršenja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade. Preostali dio opredijeljenog zahtjeva apelanta i Janje Bešlić kao protivnika predlagatelja za naknadu preko dosuđenog iznosa su odbijeni. Predlagatelj je obavezan da apelantu isplati troškove postupka u iznosu od 1.646,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je Općinski sud, nakon analize svih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj povezanosti, te imajući u vidu odredbe Zakona o eksproprijaciji odredio naknadu za nepotpuno eksproprisane nekretnine apelanta i Janje Bešlić.

4. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 53. stav 1. Zakona o eksproprijaciji kojom je propisano da se naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko zemljište određuje u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta. Članom 56. navedenog zakona je propisano da se u slučaju ustanovljenja služnosti, naknada određuje u iznosu za koji je, uslijed ustanovljenja služnosti, umanjena tržišna vrijednost nekretnine, kao i za nastalu štetu. Dalje se pozvao na odredbu člana 63. Zakona o eksproprijaciji kojom je propisano da se visina naknade za eksproprisane nekretnine određuje u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi. Također je konstatovano da je članom 64. Zakona o eksproprijaciji propisano da nadležni sud po službenoj dužnosti u izvanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu, a stav 2. navedenog člana propisuje da je kod utvrđenja visine naknade za eksproprisanu nekretninu sud dužan da uzme u obzir visinu naknade utvrđene prilikom sporazumnog određivanja naknade pred općinskom službom za upravu ako je većina stranaka zaključila takvu nagodbu na određenom području u postupku eksproprijacije za izgradnju istog ili drugog objekta.

5. Istaknuto je da je Općinski sud na osnovu svih provedenih dokaza u skladu sa odredbama čl. 56, 63. i 64. Zakona o eksproprijaciji, te ocjenjujući da vlasnicima, odnosno posjednicima pripada veći iznos naknade od ponuđenog u upravnom postupku, odredio da naknada na ime umanjenja tržišne vrijednosti zemljišta usljed nepotpune eksproprijacije nekretnine protivnika predlagatelja prema okolnostima u vrijeme donošenja rješenja iznosi ukupno 2.530,00 KM za Janju Bešlić, a za apelanta 5.544,00 KM.

6. Istaknuto je da je prilikom određivanja naknade za nepotpuno eksproprisanu nekretninu Općinski sud ocijenio činjenicu da se, po ocjeni suda, radi isključivo o poljoprivrednom zemljištu, kada je k.č. broj 1561, a k.č. broj 2110/3 dijelom poljoprivredno, a dijelom građevinsko zemljište, što potvrđuje činjenica da nekretnina k.č. broj 1561 nije obradiva više godina, nego služi za ispašu i kosidbu, a k.č. broj 2110/3 je većim dijelom obradiva i zasijana voćem i povrćem, a dijelom je izgrađena, jer se na njoj nalazi izgrađeni stambeno-poslovni objekat, kao i pomoćni objekat. Navedeno potvrđuju i podaci Općine Posušje prema kojima na k.č. broj 1561 nije dozvoljena gradnja i nije obuhvaćena urbanističkim planom pa, prema tome, nije građevinsko zemljište dok je na dijelu k.č. broj 2110/3 dozvoljena gradnja i ono je definisano kao ostalo građevinsko zemljište, te je na njemu gradnja dozvoljena. Općinski sud je utvrdio da je na predmetnom zemljištu ustanovljena služnost u korist predlagatelja koja se ogleda u prelasku vodova dalekovoda preko nekretnina apelanta i Janje Bešlić kao protivnika predlagatelja, da je uslijed ustanovljenja služnosti došlo do umanjenja tržišne vrijednosti zemljišta, što su potvrdili svi vještaci. Također je utvrđeno da se, i pored toga, zemljište može koristiti na dosadašnji način, te da su nekretnine blizu prometnica, kao i da ostaju u svojini vlasnika. Općinski sud je ocijenio visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred tijelom uprave na istom području, a u prvom redu nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke kada je u pitanju nekretnina k.č. broj 1561, odnosno vještaka poljoprivredne i građevinske struke kada je u pitanju k.č. broj 2110/3, budući da se radi o nekretnini koja je manjim dijelom građevinsko zemljište, a većim dijelom poljoprivredno, koji su utvrdili umanjenje tržišne vrijednosti zemljišta. Navedeno je sud u cijelosti prihvatio, kao i nove činjenice kojima se koristi Komisija za procjenu Porezne ispostave Posušje.

7. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud.

8. Protiv drugostepenog rješenja apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 64 0 V 001155 08 Rev od 19. januara 2010. godine odbio.

9. U obrazloženju revizionog rješenja se navodi da kod utvrđenja činjenica da je apelantova nekretnina označena kao k.č. broj 2110/3, upisana u pl. broj 31 k.o. Bešlići, rješenjem nadležnog organa nepotpuno eksproprisana (član 8. stav 1. Zakona o eksproprijaciji), da je preko nje uspostavljena služnost prelaska električnih vodova, koji prelaze iznad nekretnine, a preko površine od 308 m2, da, prema nalazu vještaka poljoprivredne struke, vještaka građevinske i elektro-struke, uspostavljena služnost nije utjecala na dotadašnji način korištenja cijele nekretnine pa ni onog dijela iznad koga prelaze elektrovodovi, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili visinu naknade zbog umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine opterećene služnošću. Istaknuto je da je tako utvrđene naknade prihvatio i Vrhovni sud, jer je navedeno utvrđeno u skladu sa odredbama čl. 53, 56, 63. i 64. Zakona o eksproprijaciji.

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da termin “preostali dio opredijeljenog zahtjeva“, kako je to u svom dispozitivu naveo prvostepeni sud, ne poznaje ni Zakon o vanparničnom postupku, niti Zakon o parničnom postupku. Po apelantovom mišljenju, sud je trebalo tačno da navede u kojem dijelu se prijedlogu ne udovoljava, navodeći nominalni iznos, što je propustio učiniti. Smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi morali utvrditi naknadu za nepotpunu eksproprijaciju njegove nekretnine na način da su uzeli u obzir da je apelantova nekretnina građevinsko zemljište, treća zona, da nekretnina ima ukupnu površinu od oko 3.500 m2, te da, prema nalazu vještaka građevinske struke, umanjenje tržišne vrijednosti apelantovog zemljišta kao građevinskog zemljišta do čega je došlo usljed postavljenja električnih stubova iznosi 30,00 KM/m2. Primjenjujući navedene parametre koji su potkrijepljeni izvedenim dokazima, dolazi se do visine umanjenja tržišne vrijednosti apelantovog zemljišta u ukupnom iznosu od 105.000,00 KM.

11. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da se određeni iznos naknade odnosi, kako je sadržano u prvostepenom rješenju, na umanjenje tržišne vrijednosti cijele nekretnine, a ne površine od 308 m2, koliko je „koridorom“ zahvaćeno nekretnine kojim prelaze električni vodovi. Istaknuto je da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine na valjan način procijenjena od vještaka na iznos od 18,00 KM/m“, pa kada se uzme u obzir da „koridor“ (208 m2) zahvaća 12,46 % od cjelokupne nekretnine, proizlazi da se dosuđena naknada odnosi na umanjenje tržišne vrijednosti cjelokupne nekretnine, a ne samo za površinu od 308 m2. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelant pogrešno smatra da bi mu na ime umanjenja tržišne vrijednosti trebalo dosuditi naknadu od 105.000,00 KM, kako to predstavlja u apelaciji, jer predmetna nekretnina nije u potpunosti izvlaštena-eksproprisana, već je samo na jednom dijelu ustanovljena služnost. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je postupio ispravno, a što je prihvatio drugostepeni sud, kada je odbio apelantov prigovor u pogledu povrede parničnog postupka koje bi se ogledale u tome što je „preostali dio opredijeljenog zahtjeva“ odbijen. Navedeno iz razloga što je apelant tokom postupka zahtijevao da mu se vrijednost zemljišta utvrdi na iznos od 50,00 KM/m2, a taj navodni propust, po ocjeni Kantonalnog suda, nije takve pravne prirode da bi utjecao na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-878/10 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio