Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-928/10 (AD „Petrol“ Trebinje)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-928/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 928/10, rješavajući apelaciju AD „Petrol“ Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „Petrol“ Trebinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 671 od 23. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 255 od 24. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-211 od 19.

aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD „Petrol“ Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 11. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 671 od 23. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 255 od 24. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P- 06-000 211 od 19. aprila 2007. godine. Na zahtjeve Ustavnog suda od 12. novembra 2010. i 19. decembra 2012. godine, apelant je dopunio apelaciju 26. novembra 2010. i 19. decembra 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-211 od 19. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 255 od 24. marta 2008. godine, poništena je odluka broj 01-4663 od 5. juna 2006. godine kojom je apelant tužiocu Vojislavu Kapetiniću (u daljnjem tekstu: tužilac) otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog teže povrede radne obaveze. Dalje, presudom je naloženo apelantu da tužioca ponovno primi na radne poslove vozača, odnosno druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima tužioca, te da mu se na ime plata mjesečno, počev od 5. juna 2006. godine do dana donošenja presude, isplati iznos od po 510,00 KM sa zakonskom kamatom, na način kako je navedeno u izreci presude, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.740,00 KM. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora bilo ispitivanje zakonitosti apelantove odluke kojom je tužitelju otkazao ugovor o radu. Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući zakonitost izrečene disciplinske mjere, provjerom činjeničnog stanja na kojem je apelant utemeljio spornu odluku, utvrdio da je tužitelj bio dugogodišnji radnik kod apelanta, da je zadnji ugovor o radu zaključio 7. juna 2001. godine, da je 3. aprila 2006. godine došao na razgovor kod rukovodioca apelantovog Poslovnog centra u Trebinju, jer je bio nezadovoljan načinom obračuna plaće za vrijeme bolovanja, te utvrđenim manjkovima na cisternama, kao i rješavanjem svog stambenog problema. Navedeno je da je tom prilikom došlo do žučne rasprave između tužitelja i rukovodioca kod kojeg je došao, da je rukovodilac sljedeći dan ovaj događaj prijavio CJB Trebinje, kao i direktoru preduzeća u Banjaluci, koji je, nakon što je saslušan tužitelj, te tri radnika koji su prisustvovali spornom događaju, 5. juna 2006. godine donio odluku kojom je tužitelju otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 36. stav 1. tačka 6. Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Navedeno je da je protiv ove odluke tužitelj izjavio prigovor, koji je 21. avgusta 2006. godine apelantov Nadzorni odbor odbio.

3. Osnovni sud je, dalje, naveo da je nesporno da povodom ovog događaja CJB Trebinje nije pokrenuo nikakav postupak i da tužitelj nikada ranije nije disciplinski odgovarao, niti je bio u sukobu sa neposrednim rukovodiocem ili drugim radnicima tuženog. Dalje, Osnovni sud je naveo da, polazeći od sadržaja odredbe člana 36. stav 1. tačka 6. Pravilnika koja kao težu povredu radne dužnosti propisuje „nasilničko ponašanje prema Društvu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada“ (koju u članu 98. stav 1. tačka 6. sadrži i Zakon o radu), smatra da takvo ponašanje, da bi predstavljalo težu povredu radne dužnosti, mora biti takvog karaktera da se manifestuje kao ugrožavanje sigurnosti drugog lica ili imovine, odnosno da se kod drugog lica izaziva osjećaj lične ili imovinske nesigurnosti, izazivanje duševnog nemira ili osjećanja straha. Navedeno je da takve posljedice ponašanjem tužitelja nisu nastupile, jer je on u komunikaciji sa rukovodiocem Poslovne jedinice izgovorio da će se s njim naći nasamo, da tom prilikom između njih nije bilo nikakvog fizičkog kontakta ni psovki, da su obojica raspravljali žučno i povišenim tonom. Osnovni sud je zaključio da takvo ponašanje tužitelja nema obilježja teže povrede radne obaveze koja mu je stavljena na teret i za koju se može dati otkaz ugovora o radu. Pored toga, budući da je poništena pobijana odluka o otkazu ugovora o radu, Osnovni sud je, u skladu sa odredbama člana 117. stav 1. Zakona o radu, naložio apelantu kao poslodavcu da tužioca vrati na rad i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima tužioca, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate koju bi tužilac ostvarivao da je bio na radu.

4. Okružni sud je u svojoj odluci ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda u vezi sa predmetom spora. Navedeno je da, kada je riječ o disciplinskoj odgovornosti radnika za težu povredu radnih obaveza iz člana 91. Zakona o radu, odnosno iz člana

36. Pravilnika, sud nema punu jurisdikciju, te da činjenice od značaja za postojanje povreda i disciplinsku odgovornost radnika utvrđuju disciplinski organi u disciplinskom postupku. U vezi s tim, navedeno je da sud može ispitivati samo istinitost tih činjenica, odnosno provjeriti tačnost činjenica koje su disciplinski organi uzeli za osnov odluke, samo kada se posumnja da su one pravilno utvrđene. Navedeno je i da zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, koju je donio apelantov direktor 5. juna 2006. godine, zavisi isključivo od istinitosti činjenica na kojima je ona zasnovana u disciplinskom postupku. Međutim, kako je dalje istakao Okružni sud, iz stanja spisa predmeta nedvojbeno proizlazi da je tužilac saslušan u disciplinskom postupku, kao i tri svjedoka i oštećeni, te da su svi dali skoro identične izjave, koje je disciplinski organ, odnosno direktor tuženog, uzeo za osnov svoje odluke, pa iz njihovog iskaza ne proizlazi da je tužilac počinio radnje koje je apelantov direktor okvalifikovao kao težu povredu radne obaveze. Stoga se, i prema ocjeni Okružnog suda, ponašanje tuženog ne može okarakterisati kao nasilničko, u smislu člana 91. Zakona o radu, odnosno iz člana 36. Pravilnika, te ne predstavlja težu povredu radne obaveze koja bi kao posljedicu imala otkaz ugovora o radu.

5. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 671 od 23. decembra 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da se pri ocjeni zakonitosti odluke poslodavca kojom je odlučeno o pravu, obavezi ili odgovornosti radnika ispituje ne samo formalno - pravna nego i materijalno - pravna ispravnost i zakonitost te odluke. Formalno-pravna zakonitost podrazumijeva poštivanje zakonom ili Pravilnikom propisane procedure za donošenje konkretne odluke, a materijalno - pravna zakonitost podrazumijeva istinitost činjenica na kojima se odluka temelji i pravilnu kvalifikaciju tih činjenica u smislu da li one pružaju dovoljan i zakonom priznat osnov za utvrđenje da se radi o težoj povredi radne obaveze za koju poslodavac može radniku jednostrano otkazati ugovor o radu. U konkretnom slučaju, kako je istakao Vrhovni sud, činjenično stanje koje je utvrđeno u disciplinskom postupku nije bilo sporno među parničnim strankama, niti se ono, saglasno odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, može pobijati u postupku po reviziji kao vanrednom pravnom lijeku. Sporna je samo pravna kvalifikacija tih činjenica, odnosno da li ponašanje tužitelja predstavlja bitna obilježja teže povrede radne obaveze koja mu je stavljena na teret. Navedeno je da u postupku ocjenjivanja zakonitosti odluke poslodavca donesene u disciplinskom postupku sud može, na temelju utvrđenih činjenica, vršiti i prekvalifikaciju povrede radne obaveze, a također može ocijeniti da radnje odgovornog radnika, zbog pogrešne primjene materijalnog prava (člana 98. stav 1. tačka 6. Zakona o radu i člana 36. stav 1. tačka 6. Pravilnika), o čijoj pravilnoj primjeni sud vodi računa po službenoj dužnosti, ne predstavljaju bitna obilježja teže povrede radne obaveze za koju se radnik tereti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da sud ima ovlašćenje da poništi odluku poslodavca kao nezakonitu zbog pogrešne kvalifikacije teže povrede radne obaveze, koja je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se radnje tužitelja, i po njegovoj ocjeni, ne mogu kvalifikovati kao nasilničko ponašanje, koje imaju u vidu citirane odredbe Zakona o radu i Pravilnika, što isključuje postojanje povrede radne obaveze zbog koje je tužitelj pozvan na disciplinsku odgovornost.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da u obrazloženju drugostepene presude Okružni sud daje kontradiktorne razloge za svoju odluku, tako što navodi da, kada je riječ o disciplinskoj odgovornosti radnika, nema punu jurisdikciju, ali u daljnjem elaboriranju razloga za svoju odluku daje razloge koji nesumnjivo i više nego očigledno ukazuju da je odlučivao po pravilu pune jurisdikcije. Naime, iz obrazloženja svih osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi dali razloge zbog kojih se smatra utvrđenim da tužitelj nije počinio težu povredu radne obaveze. Međutim, apelant ističe, budući da se ne radi o sporu pune jurisdikcije, sud ne može preuzeti ulogu nadležnog organa poslodavca i odlučivati o samom meritumu. Ovo stoga, kako tvrdi apelant, što je spor o tužbi kojom se pobija odluka poslodavca spor o zakonitosti u kojem se ne odlučuje o samom pravu, obavezi ili odgovornosti, već o tome da li je odluka poslodavca o pravu, obavezi ili odgovornosti u skladu sa zakonom i drugim propisima. Apelant naglašava da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su se u tužiteljevim radnjama ostvarila obilježja „krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti i nasilničkog ponašanja“ pa je stoga proizvoljan zaključak redovnih sudova da nije bilo teže povrede radne obaveze i da je sporna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno pojasnio da se u predmetnom sporu nije odlučivalo kao o sporu pune jurisdikcije i da su redovni sudovi bili ovlašteni da provjere ne samo formalno - pravnu nego i materijalno – pravnu ispravnost i zakonitost osporene odluke, što su i uradili. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-928/10 (AD „Petrol“ Trebinje) | Sudska praksa | Aktio