Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/10 (C. A.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-930/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-930/10, rješavajući apelaciju Cvijete Ašćerić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijete Ašćerić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 715 od 15. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvijeta Ašćerić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice, koju zastupa Radmila N. Plavšić advokat iz Bana Luke, podnijela je 11. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 715 od 15. decembra 2009. godine.

2. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantica Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu protiv Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je navela da je od 1. juna 1995. godine bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u Komesarijatu za izbjeglice i raseljena lica na radnom mjestu operatera – dokumentaliste u Kancelariji Vlasenica i da joj je radni odnos prestao 29. februara 2004. godine, zbog navodno smanjenog obima poslova i broja zaposlenih kod tužene. Tužena je prilikom donošenja rješenja primijenila odredbe čl. 32. i 33. Zakona o radnim odnosima u državnim organima koje, po mišljenju apelantice nisu mogle biti primijenjene u konkretnom slučaju jer prema Zakonu o administrativnoj službi u upravi RS njeno radno mjesto (operater-dokumentalista) predstavlja radno mjesto državnog službenika. Budući da Zakonom o ministarstvima nikada nije ukinut Komeserijat u kojem je bila zaposlena i da joj nije bilo ponuđeno drugo radno mjesto, smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev kao neosnovan istakavši da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima ukinut Komeserijat za izbjeglice i humanitarnu pomoć i da je to preneseno u nadležnost tužene. Apelantica se, kako je dalje navedeno, nije mogla rasporediti na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi jer nije imala položen stručni ispit za rad u organima državne uprave, a osim toga apelantici je radni odnos prestao u skladu sa tada važećim zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa (Zakon o radnim odnosima u državnim organima).

3. Osnovni sud je presudom broj RS-479/04 od 23. novembra 2007. godine usvojio tužbeni zahtjev apelantice, poništio kao nezakonito rješenje tužene broj 01-261/04 od 26. februara 2004. godine i naložio da se apelantica vrati na posao, rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, da joj tužena na ime materijalne štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period od 1. marta 2004. godine do 25. maja 2007. godine isplati iznos od 17.401,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. maja 2007. godine do isplate, da joj na ime zakonske zatezne kamate koja je posebno obračunata na iznos glavnog duga do 25. maja 2007. godine isplati iznos od 6.003,00 KM, da joj uplati doprinose nadležnim fondovima za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. marta 2004. godine do povratka na posao. U obrazloženju presude je navedeno da je među strankama nesporno da je apelantici radni odnos prestao na osnovu rješenja tužene od februara 2004. godine, da je apelantica ulagala prigovor protiv navedenog rješenja i da je tužena 25. maja 2004. godine donijela dopunsko rješnje kojim je utvrđeno pravo na otpremninu u korist apelantice u iznosu od 2.208,66 KM i naknada plate za vrijeme otkaznog roka u iznosu od 1.104,33 KM. Iz dopunskog rješenja, Osnovni sud nije mogao utvrditi da ono predstavlja i odlučivanje o žalbi na rješenje o prestanku radnog odnosa. Visinu tužbenog zahtjeva Osnovni sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Miodraga Zeljkovića, na čiji nalaz niti jedna od parničnih stranaka nije imala primjedbi. Spornim se ukazuje pitanje, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, da li je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno u skladu sa tadašnjim pozitivnim propisima ili je u suprotnosti s tim propisima. U vrijeme prestanka radnog odnosa apelantici, kako je zaključio Osnovni sud, više nije bio na snazi Zakon o radnim odnosima u državnim organima. Osim toga, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima došlo je do ukidanja Komesarijata kao posebne upravne organizacije, a poslove koje je imao u svojoj nadležnosti preuzeti su od strane Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS. Osnovni sud je ocijenio da se radno mjesto apelantice ima smatrati kao radno mjesto državog službenika (čl. 2. i 32. stav 1. tačka 9. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS) zbog čega je obaveza tužene bila da u smislu odredbe iz člana 56. stav 1. istog Zakona apelanticu rasporedi na neko drugo radno mjesto. Tužena je sačinila spisak radnika koje stavlja na raspolaganje Agenciji za državnu upravu na kojem se našla i apelantica. Taj spisak je sačinjen dan prije nego je za apelanticu doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, što po ocjeni Osnovnog suda upućuje na zaključak da je pomenuti spisak sačinjen samo formalno, a ne u cilju daljnjeg zbrinjavanja apelantice. Osim toga spornim se ukazalo pitanje da li je ikada donesena odluka po prigovoru apelantice protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. Tužena je tvrdila da je dopunsko rješenje od 25. maja 2004. godine doneseno po prigovoru apelantice, a iz sadržaja tog rješenja Osnovni sud je utvrdio da se ono odnosi na pravo na otpremninu i pravo na otkazni rok dok se njim ne odlučuje o apelanticinom prigovoru. Osnovni sud je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe člana 104. Zakona o radu, iz kojih razloga je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, zbog čega je zahtjev apentice usvojen u cijelosti.

4. Okružni sud je presudom broj 011-0-Ž-08-000 093 od 27. februara 2008. godine žalbu tužene djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o obavezi tužene na uplatu doprinosa za apelanticu nadležnim fondovima za period od 23. novembra 2007. godine do vraćanja na posao, tako što je zahtjev apelantice za uplatu doprinosa za ovaj period odbijen. Također je preinačena odluka o troškovima postupka tako što je dosuđeni iznos na ime troškova snižen. U ostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je u rješenju o prestanku radnog odnosa apelantici navedeno da je ukinut Komeserijat u kom je apelantica obavljala svoje radne zadatke te da se zbog smanjenja obima poslova apelantica ne može rasporediti na drugo radno mjesto u skladu sa odredbama čl. 32. i 33. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, iz kog razloga je doneseno pobijano rješenje. Protiv rješenja o prestanku radnog odnosa apelantica je izjavila prigovor a tužena je donijela dopunsko rješenje od 25. maja 2004. godine u kom se pozvala na odredbe čl. 84. i 88. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS («Službeni glasnik RS» broj 16/02) kojim su regulisana prava državnih službenika. Prvostepeni sud je po mišljenju Okružnog suda u pogledu ove sporne činjenice izveo pravilan zaključak i to da dopunskim rješenjem nije rješavano o prigovoru apelantice već je izvršena dopuna rješenja o prestanku radnog odnosa. Iz stanja prvostepenog spisa, kako je dalje navedeno, ne može se sa sigurnošću zaključiti da li je apelantica kod tužene gdje joj je prestao radni odnos imala status državnog službenika. Međutim, kako se tužena u dopunskom rješenju od 25. maja 2004. godine pozvala na odredbe čl. 84. i 88. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS kojima su regulisana prava državnih službenika, Okružni sud je zaključio da se može prihvatiti stanovište prvostepenog suda prema kojem ovaj propis treba primijeniti na apelanticu, a ne Zakon o radnim odnosima u državnim organima koji je primijenjen prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Osim toga, tužena se u dopunskom rješenju pozvala i na odredbu člana 56. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS kojom je propisano da ukoliko je u organu državne uprave došlo do smanjenja broja postavljenih odnosno imenovanih lica usljed promjene u organizaciji i metodologiji rada, odnosno smanjenja obima ili ukidanja poslova, postavljena odnosno imenovna lica i ostali zaposleni raspoređuju se na radna mjesta u istom ili drugom organu državne uprave koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, a odluku donosi organ koji ih je postavio.. Iz navedene odredbe proizilazi, kako je zaključio Okružni sud, da je tužena bila u obavezi apelanticu rasporediti u isti ili drugi organ državne uprave, pa tek ako takvog mjesta nema mogla je donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa. Stoga je Okružni sud ocijenio da je presuda prvostepenog suda pravilna i zakonita, osim u dijelu uplate doprinosa, jer je apelantica tužbenim zahtjevom tražila uplatu doprinosa za period od marta 2004. godine do 25. maja 2007. godine a Osnovni sud je izlazeći iz okvira tužbenog zahtjeva tuženu obavezao na uplatu doprinosa do vraćanja apelantice na posao.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-08-000 715 od 15. decembra 2009. godine usvojio reviziju tužene i preinačio obje nižestepene presude tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen i apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 875,00 KM. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je Osnovni sud zaključio da tužena nije postupila u skladu sa odredbom člana 56. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS jer nije utvrdila ima li mogućnosti da se apelantica rasporedi na druge poslove i radne zadatke prije nego je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, koje je potvrdio Okružni sud. Vrhovni sud je ocijenio da su obje nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, pogrešno smatrajući da u vrijeme donošenja pobijanog rješenja o prestanku radnog odnosa (26. februar 2004. godine) nije bio na snazi Zakon o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» br. 11/94, 3/96, 6/97 i 96/03; u daljnjem tekstu: ZRODO) pa da se slijedom toga na radno-pravni status apelantice ima primijeniti Zakon o administartivnoj službi u upravi RS. Vrhovni sud je obrazlažući dalje istakao da je Osnovni sud u svojoj presudi zauzeo stav da je apelantica imala status državnog službenika dok je Okružni sud u svojoj presudi izrazio stav da u toku postupka nije sa sigurnošću utvrđeno da li je apelantica imala taj status ili ne. Obrazlažući dalje, Vrhovni sud je naveo da je Zakon o administrativnoj službi u upravi RS u primjeni od 1. septembra 2002. godine (član 127. Zakona) i od tog dana je ZRODO prestao važiti za državne službenike, ali ne i za druge zaposlene u državnim organima (član 123. Zakona). S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da iz pravilnog tumačenja odredbi člana 2. stav 5. u vezi sa članom 32. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS nesumnjivo proizilazi da apelantica nema status državnog službenika pa se na sporni odnos ne mogu primijeniti odredbe tog zakona već odredbe ZRODO. Naime, ZRODO se primjenjivao na zaposlene koji nisu državni službenici u državnim organima sve do 24. decembra 2008. godine, kada je stupio na snagu Zakon o državnim službenicima («Službeni glasnik RS» broj 118/08) koji u članu 120. propisuje da njegovim stupanjem na snagu prestaje primjena ZRODO u odnosu na namještenike. Na konkretan slučaj se, kako je zaključio Vrhovni sud, trebaju primijeniti odredbe ZRODO i to odredbe čl. 31. do 36. kojima je regulisan prestanak radnog odnosa zaposlenih u državnim organima. U smislu člana 32. navedenog zakona propisano je, kako je dalje navedeno, da ukoliko je u državnom organu došlo do smanjenja broja zaposlenih usljed promjena u organizaciji i metodu rada, ili smanjanju obima i ukidanja poslova, funkcioner koji rukovodi organom ima ovlaštenje da zaposlenog rasporedi na odgovarajuće radno mjesto u istom ili drugom državnom organu. Ako takvog radnog mjesta nema, zaposlenik se suočava sa prestankom radnog osdnosa shodno članu 32. stav 4. ZRODO. U konkretnom slučaju nisu bile u pitanju organizacione promjene već je došlo do ukidanja državnog organa u kome je apelantica bila zaposlena (Član 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima) a ukidanjem državnog organa ukinuta su i sva radna mjesta zaposlenih u tom organu pa i radno mjesto operatera – dokumentaliste, na koje je apelantica bila raspoređena. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je apelantica bila jedna od četvero zaposlenih u Kancelariji Vlasenica i da je odlukama tužene svima (pa i šefu Kancelarije) prestao radni odnos, te se više ne može postaviti pitanje da li je neko od njih trebao ostati u radnom odnosu. U takvoj situaciji primijenjuju se odredbe člana

33. ZRODO kojima je regulisan status zaposlenih u slučaju ukidanja organa. S obzirom da poslovi koje je apelantica obavljala nisu prešli u djelokrug Ministarstva (tužene) niti je tužena imala mogućnosti da je rasporedi na radno mjesto koje ogovara njenoj stručnoj spremi, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantici radni odnos prestao na zakonit način, u skladu sa članom 33. stav 3. ZRODO.. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se na apelanticu nije mogao primijeniti Zakon o radu jer ona nije pripadala pomoćnom i tehničkom osoblju ukinutog organa već je obavljala poslove iz djelokruga tog organa, a odredbe ZRODO su lex specialis u odnosu na Zakon o radu.

6. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda porijeđeno pravo ina pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnbovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Vhovni sud je u osporenoj presudi po mišljenju apelantice zauzeo pogrešan stav da se u kokretnoj pravnoj stvari treba primijeniti ZRODO i to odredba člana 33. navedenog zakona koja reguiše status zaposlenih u slučaju ukidanja organa, zaključujući da joj je radni odnos prestao na zakonit način jer nije imala status državnog službenika. Apelantica smatra da je navedena presuda nezakonita jer su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili da je imala radno mjesto državnog službenika. Iz pobijane presude se ne vidi na osnovu kojih činjenica i dokaza je Vrhovni sud zauzeo stav da nije imala status državnog službenika, pa je takav stav proizvoljan. Proizvoljan je zatim i stav da je tužena preduzela korake u cilju raspoređivanja neraspoređenih radnika Komesarijata za izbjeglice i humanitarnu pomoć u druge organe državne uprave, jer tužena ničim nije dokazala da je obim poslova zaista smanjen i da apelanticu nije bilo moguće smjestiti na drugo radno mjesto. Apelantica je nadalje istakla da je Vrhovni sud povodom revizije Milana Deurića koji je bio šef Komesarijata u Vlasenici gdje je i sama bila zaposlena, kojemu je na isti način prestao radni odnos donio potpuno drugačiju odluku zaključivši da mu je (revidentu) nezakonito prestao radni odnos.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantica smatra da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno što je zauzeo pogrešan stav da nije imala status državnog službenika već nemještenika. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene, jasno istakao da su obje nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer su izvedeni pogrešni zaključci da u vrijeme donošenja pobijanog rjšenja o prestanku radnog odnosa apelantici (29. februar 2004. godine) nije bio na snazi ZRODO pa su stoga na radno pravni status apelantice primijenjene odredbe Zakona o administrativnoj službi u upravi RS. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da je ovaj Zakon u primjeni tek od 1. septembra 2002. godine i da je od tog perioda ZRODO prestao važiti za državne službenike, ali ne i za druge zaposlene u državnim organima (za koje je važio do 24. decembra 2008. godine). Vrhovni sud je zatim, u pogledu sporne činjenice da li je apelantica imala status državnog službenika ili ne, naveo odredbu člana 2. stav 5. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS kojom je propisano da su državni službenici oni koji obavljaju u državnoj upravi radna mjesta propisana u odredbi člana 32. istog Zakona, a to su: 1. pomoćnik ministra, 2. sekretar ministarstva, 3. inspektori, 4. rukovodioci upravne organizacije, 5. zamjenik i pomoćnik upravne organizacije, 6. stručni savjetnik, 7. rukovodilac unutrašnje organizacione jedinice, 8. viši stručni saradnik i 9. stručni saradnik. Budući da apelantica nije obavljala niti jedno od navedenih radnih mjesta nesumnjivo se po mišljenju Vrhovnog suda nisu mogle primijeniti odredbe ovog zakona već odredbe ZRODO, koji je bio u primjeni (za one koji nisu državni službenici) do 24. decembra 2008. godine. Tada je stupio na snagu Zakon o državnim službenicima koji je u svojim odredbama (član 120.) propisao da njegovim stupanjem na snagu prestaje primjena ZRODO u odnosu na namještenike. Vrhovni sud je nakon otklanjanja dileme u pogledu statusa apelantice, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je apelantici radni odnos prestao zbog ukidanja državnog organa, na konkretan slučaj primijenio odredbe čl. 31. do 36. ZRODO kojima je regulisan prestanak radnog odnosa zaposlenih u državnim organima, dajući obrazloženje koje ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelantice, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

12. U odnosu na navode o nediskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koja se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebljena sredstava naspram željenog cilja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

13. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, apelantica je navela da je Vrhovni sud povodom revizije Milana Deurića koji je bio šef Komesarijata u Vlasenici gdje je i sama bila zaposlena, donio potpuno drugačiju odluku zaključivši da je revidentu nezakonito prestao radni odnos, a u prilog te svoje tvrdnje dostavila je presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 092 od 4. februara 2010. godine.Ustavni sud naglašava da je, razmatrajući pitanje različite prakse sudova kad odlučuju o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, u dosadašnjoj praksi zauzeo stanovišta prema kojima u principu, nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava (vidi, odluka o dopustivosti broj AP-531/06 od 9. maja 2007. godine, dostupna na web. straanici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odnosno da izostanak jasnih i potpunih razloga iz kojih bi bilo vidljivo iz kojih je razloga sud odstupio od ranije prakse dovodi u pitanje kvalitet obrazloženja odluke kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 40. objabljena u «Službenom glasniku BiH» broj 102/08). Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 092 od 4. februara 2010. godine koju je apelantica dostavila u prilog svojih tvrdnji da je Vrhovni sud u istoj činjeničnoj i pravnoj situacji donio potpuno različitu presudu, usvojena je revizija Milana Deurića i potvrđena prvostepena presuda kojom je tužena obavezana revidenta vratiti na rad i rasporediti na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Iz obrazloženja navedene presude proizilazi da je prvostepeni sud donio presudu na osnovu činjenice da je tužitelj (revident) imao svojstvo državnog službenika jer je bio raspoređen na radno mjesto rukovodioca Kancelarije Vlasenica, da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu jer je zaključio da tužilac (revident) nije imao to svojstvo te da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužitelja izveo zaključak da je drugostepeni sud pobijanu presudu donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je naime u navedenoj presudi jasno naveo da se [...] tužilac nalazio na mjestu šefa Kancelarije tog Komesarijata u Vlasenici, sa višom stručnom spremom (pravnik) i sa položenim ispitom za rad u organima uprave, pa po ocjeni ovog suda ima položaj državnog službenika definisanog odredbom člana 32. stav 2. tačka 7. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS.[...] Iz navedenog proizilazi da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a povodom statusa apelantice Vrhovni sud je naveo jasno i potpuno obrazloženje koje je već razmatrano u tački 10. ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/10 (C. A.) | Sudska praksa | Aktio