Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-934/10 (A. K.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Doživotno izdržavanje
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-934/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 934/10, rješavajući apelaciju Aleksandra Krivinskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Krivinskog podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 229 od 21. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000 522 od 14. septembra 2007.

godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-63/05 od 24.

novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Krivinski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 229 od 21. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- Gž-07-000 522 od 14. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-63/05 od 24. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-95/99 od 26. jula 2000. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Ova presuda je ukinuta Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1986/00 od 1. marta 2002. godine i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

3. Nakon ponovnog postupka, Presudom Osnovnog suda broj P-63/05 od 24. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 522 od 14. septembra 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen kod Osnovnog suda u Prnjavoru pod brojem R-139/94 od 19. augusta 1994. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između apelantovog prednika, oca Mihajla Krivinskog, kao primaoca izdržavanja, i Bogdane Jokić (u daljnjem tekstu: tužena), kao davaoca izdržavanja. Također, odbijen je i protivtužbeni zahtjev tužene da sud, u slučaju raskida spornog ugovora, obaveže apelanta da isplati tuženoj iznos od 32.000,00 KM na ime naknade za izdržavanje apelantovih roditelja. Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je nesporno da su apelantov prednik i tužena zaključili sporni ugovor kojim apelantov prednik ostavlja tuženoj, nakon njegove smrti i smrti njegove supruge, nekretnine bliže opisane u prvostepenoj presudi, zemljište i staru kuću i sve pokretne stvari koje se u trenutku njegove smrti nađu u njegovoj porodičnoj kući u Prnjavoru. Istim ugovorom tužena se obavezala da će izdržavati apelantovog prednika i njegovu suprugu na način definisan spornim ugovorom, te da će ih nakon njihove smrti sahraniti po vjerskim i mjesnim običajima. Dalje, sud je utvrdio da je najprije umrla apelantova majka, a zatim i otac 5. maja 1999. godine, a da je apelant 1992. godine napustio Prnjavor i odselio se u Australiju, gdje je neprekidno živio do 1997. godine, kada je „privremeno došao u Prnjavor“, kao i da se jednom, 1996. godine, vidio sa ocem u Beogradu.

4. Osnovni sud je detaljno nabrojao sve dokaze koje je izveo, pa je naveo da je na osnovu ocjene svakog pojedinog i svih dokaza zajedno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Osnovni sud se pozvao na član 123. Zakona o nasljeđivanju prema kojem svaka strana može tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju ako druga strana ne izvršava svoje obaveze, a u slučaju raskida, svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po opštim pravilima imovinskog prava. Dalje, Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj su strane dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te na odredbu člana 123. ZPP prema kojoj je svaka strana dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da su apelantovi otac i majka bili u starijoj životnoj dobi, te da nakon što je apelant 1992. godine napustio Prnjavor, „oni nisu imali nikog ko bi se o njima starao, tim više što se radi o ratnom periodu, kada je bilo slučajeva ugrožavanja pripadnika njihove ukrajinske nacionalnosti“. Osnovni sud je dalje obrazložio da su apelantov otac i majka, u takvim okolnostima, odlučili da zaključe sporni ugovor „pri čemu se iz izvedenih dokaza može zaključiti da nije bilo pri tome nikakve prisile“, kao i da je poštovana stroga forma zaključivanja takvog ugovora koja je propisana zakonom. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da ni apelant nije imao ništa protiv zaključenja spornog ugovora, jer je to eksplicitno naveo u pismu koje je poslao tuženoj 3. novembra 1994. godine, u kojem joj se, između ostalog, „zahvaljuje za sve što je učinila njegovim roditeljima, uz obećanje da će joj se za to odužiti“.

5. Dalje, Osnovni sud je zaključio da iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je sporni ugovor izvršavan u periodu kada je umrla apelantova majka, i to „na zadovoljstvo“ apelantovih prednika, što je utvrđeno iz iskaza saslušanih svjedoka. Također je utvrđeno da je tužena sahranila apelantovu majku prema vjerskim i lokalnim običajima i da je snosila troškove njene sahrane. Dalje, Osnovni sud je iz iskaza brojnih svjedoka, inače komšija apelantovog oca, utvrdio da je od smrti apelantove majke pa do smrti njegovog oca 1999. godine, sporni ugovor također izvršavan, te da se tužena starala o apelantovom ocu, osiguravala mu i ljekarsku pomoć kad je bilo potrebno, obilazila ga, donosila mu hranu, starala se o higijeni, kući i sl. Osnovni sud je naveo da je naročito ocijenio iskaz sveštenika Petra Ovada „koji u svom iskazu navodi da je kod [pok. apelantovog oca] navraćao radi ispovijedi i razgovora i da je zaticao spremljene i uredne prostorije, ta da je sve bilo u granicama normalnog i da je [pok. apelantov otac] bio u dobrim odnosima sa tuženom“, kao i da je često dolazio nenajavljen i da je „kod svojih posjeta kod [pok.apelantovog oca] zaticao tuženu ili njenu kćerku“.

6. Osnovni sud je naveo da se pisma koja je apelantov otac slao apelantu ne mogu prihvatiti kao dokaz poremećenih odnosa i neizvršavanja ugovornih obaveza, kao ni „prevod kasete snimljene u Beogradu 1996. g. prilikom njihovog susreta, [...] pa u slučaju i da je bilo eventualnih manjih nesuglasica, to ne bi moralo imati za ishod raskid ugovora“. Sud je, također, naveo da „treba imati u vidu da je prema iskazu tužene i saslušanih svjedoka [apelantov otac] bio u dubokoj starosti, da je već bio senilan i da je zaboravljao“. Osim toga, svjedoci su, također, izjavili da je apelant slao ocu pakete sa hranom „koja nije bila za upotrebu“, te da je „sve to bilo mizerno“. Također, sud nije prihvatio ni druge apelantove navode koji su se odnosili na to da se tužena nije dobro starala o njegovom pokojnom ocu, zato što apelant te tvrdnje nije dokazao i zato što su suprotne drugim izvedenim dokazima, naročito iskazima saslušanih svjedoka.

7. Okružni sud je u svojoj presudi utvrdio da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te je odbio sve apelantove žalbene prigovore, uključujući i prigovor da je tužena onemogućavala apelantu kontakt sa njegovim ocem, da mu nije obezbjeđivala ljekarsku pomoć. U vezi s tim, Okružni sud je naročito istakao da je apelant od 1. januara 1999. godine boravio u Prnjavoru i da je „faktički preuzeo izdržavanje svoga oca, odnosno zabranio tuženoj dalje izdržavanje“, te da je apelantov otac zatražio zdravstvenu zaštitu tek 2. maja 1999. godine i da je nakon tri dana umro. Također, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno zaključio i da se nisu mogli prihvatiti apelantovi navodi o tome da je tužena primala i prisvajala penziju apelantovog oca, jer se iz iskaza poštara koji je apelantovom ocu donosio penziju zaključuje nesporno suprotno. Također, odbijen je i apelantov žalbeni navod da tužena nije plaćala porez na imovinu apelantovog oca iako je to bila njena obaveza po spornom ugovoru, jer ni ta tvrdnja ničim nije dokazana. Okružni sud je zaključio da odluka prvostepenog suda, suprotno žalbenim tvrdnjama, sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama, te da je pravilna i odluka o tome da nisu ispunjeni uslovi za raskid spornog ugovora u smislu člana 124. st. 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 229 od 21. januara 2010. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude, zato što je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo povreda parničnog postupka, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Između ostalog, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi „ocijenili da spornim ugovorom nije ugovorena zajednica života ugovornih strana, ali i da useljenje kćerke tužene u porodičnu kuću gdje je živjela zajedno sa [apelantovim ocem] nije povreda ugovorne obaveze zbog koje se ugovor ima smatrati raskinutim“. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da su nižestepeni sudovi utvrdili da je njeno useljenje bilo na osnovu saglasnosti primaoca izdržavanja i apelanta, što su sudovi utvrdili na osnovu sadržaja apelantovog pisma tuženoj iz 1994. godine. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da useljenje kćerke tužene u kuću apelantovog oca nije dovelo do prestanka ispunjavanja ugovornih obaveza, već, naprotiv, da je bilo „od koristi pošto mu je [apelantovom ocu] posvećivana veća pažnja“. Također, Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi da je ovim useljenjem tužena željela da prisvoji njegovu porodičnu kuću nisu osnovani, „jer ova kuća i nije bila predmet [spornog ugovora], to je bila stara kuća što tokom postupka među strankama nije bio sporno, a tužena nije preduzela nijednu pravnu radnju koja bi joj omogućavala sticanje svojine na kući“.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje, te navodi da tužena nije sa njegovim ocem zaključila ugovor „da bi ispoštovala njegove odredbe, već sa ciljem da se domogne dijela imovine koja je predmet tog ugovora, ali i imovine koja nije bila predmet tog ugovora“. Dalje, apelant navodi da između njegovog oca i tužene nije postojala bilo kakva zajednica života, te da nije bila ugovorena zajednica života sa kćerkom tužene. Apelant smatra da je useljenje kćerke tužene u porodičnu kuću bilo „nametnuto“ njegovom ocu „i to jednostrano, dodatna obaveza i to da trpi u svojoj kući cijelu porodicu (kćerku tužene, zeta i njihovo dvoje male djece), što je potpuno protivno zaključenom ugovoru“. Apelant navodi da je, zbog useljenja kćerke tužene, prvostepena presuda već jednom bila ukinuta, ali da toj činjenici sudovi u ponovnom postupku nisu pridali značaj u čemu apelant vidi kršenje prava na pravično suđenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-934/10 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio