Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-955/10 («Damirex» d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-955/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, , u predmetu broj AP 955/10, rješavajući apelaciju «Damirex» d.o.o. Zenica , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Damirex» d.o.o. Zenica podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 U 000778 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine i 04 0 U 000778 09 U od 30. oktobra 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-1141/08 od 5. augusta 2009. godine, rješenja Porezne uprave-

Kantonalni porezni ured Zenica-Komisija za rješavanje žalbi broj 10-4-

05-15-199/08 od 6. augusta 2008. godine i rješenja Kantonalnog poreznog ureda Zenica-Porezna ispostava Zenica broj 10-4/1-15-4-

324/08 od 24. jula 2008. godine, u odnosu na navode o kršenju prava naimovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Damirex» d.o.o. Zenicapodnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 U 000778 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine i 04 0 U 000778 09 U od 30. oktobra 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-1141/08 od 5. augusta 2009. godine, rješenja Porezne uprave-

Kantonalni porezni ured Zenica-Komisija za rješavanje žalbi broj 10-4-

05-15-199/08 od 6. augusta 2008. godine i rješenja Kantonalnog poreznog ureda Zenica-Porezna ispostava Zenica broj 10-4/1-15-4- 324/08 od 24. jula 2008. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ,zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Damirex» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Nedžad Babić advokat iz Zenice, podnio je 9. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 U 000778 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine i 04 0 U 000778 09 U od 30. oktobra 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 07-

15-1141/08 od 5. augusta 2009. godine, rješenja Porezne uprave- Kantonalnog poreskog ureda Zenica-Komisije za rješavanje žalbi (u daljnjem tekstu: Komisija za žalbe) broj 10-4-05-15-199/08 od 6. augusta 2008. godine i rješenja Kantonalnog poreskog ureda-Porezna ispostava Zenica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 10-4/1-15-4-324/08 od 24. jula 2008. godine.

2. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 10-4/1-15-4-324/08 od 24. jula 2008. godine koje je potvrđeno rješenjem Komisije za žalbe broj 10-4-05-15-199/08 od 6. augusta 2008. godine apelantu kao poreskom obvezniku utvrđena je osnovica za obračun poreza na promet nekretnina u iznosu od 541.335.10 KM te je na utvrđenu osnovicu izvršen obračun poreza na promet nekretnina u iznosu od 43.306,80 KM. Apelant je obavezan da obračunati porez uplati u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

3. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ uprave je istakao da je apelant 8. aprila 2008. godine tom organu prijavio ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u etažnom vlasništvu koji je zaključio 26. marta 2008. godine sa «Džananović» d.o.o. Zenica kao prodavcem sa ugovorenom cijenom od 541.335.10 KM. Na osnovu navedenog ugovora nadležna komisija za procjenu prometne vrijednosti nekretnina je 17. juna 2008. godine, sačinila zapisnik kojim je utvrđena prometna vrijednost poslovnog prostora u iznosu od 541.335.10 KM na taj način što je prihvaćena kupoprodajna cijena iz ugovora te je izvršen obračun poreza na promet nepokretnosti u iznosu od 43.306,80 KM, primjenom poreske stope od 8% propisane članom 10. Zakona o porezu na promet nekretnina-Prečišćen tekst («Službene novine Ze-Do Kantona broj 13/08).

4. Komisija za žalbe je obrazlažući rješenje prihvatila kao pravilno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog organa navodeći da su neosnovani žalbeni navodi apelanta kojim ističe da mu je neosnovano obračunat porez na promet nekretnina obzirom da je kao obveznik poreza platio porez na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV). Naime, pored oporezivanja prometa novosagrađenih građevinskih objekata porezom na dodatnu vrijednost za koju je nadležna Uprava za indirektno oporezivanje BiH za (ne) oporezivanje kupoprodaje građevinskih objekata odgovorna je Porezna uprava Federacije BiH jer se prema odredbi člana 25. tačka 2. i člana 82 Zakona o porezu na dodatnu vrijednost («Službeni glasnik BiH», br. 9/05 i 35/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PDV) u vezi sa članom 4. stav 3. tačka 4 istog zakona ne spominje prestanak primjene kantonalnih zakona o nekretninama među kojima je i Zakon o porezu na promet nekretnina Ze-Do Kantona.

5. Odlučujući o žalbi koju je protiv rješenja Komisije za žalbe izjavio apelant Ministarstvo finansija je rješenjem broj 07-15-1141/08 od 5. augusta 2009. godine žalbu odbilo kao neosnovanu.

6. U obrazloženju rješenja Ministarstvo finansija je istaklo da je u tački V ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora precizirano da porez na promet nepokretnosti snosi kupac a što je u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o porezu na promet nekretnina. Ministarstvo finansija je citiralo član 8. Zakona o porezu na promet nekretnina, kojim je propisano da osnovica poreza na promet nekretnina je prometna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obaveze te član 9. navedenog zakona kojim je propisano da prometnu vrijednost nekretnina procjenjuje stručna komisija koju imenuje općinsko vijeće te istaklo da je u smislu navedenih članova i člana 7. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 33/02 i 28/04) prvostepeni organ donio pravilno rješenje kojim je apelantu kao poreskom obvezniku utvrdio osnovicu za obračun poreza na promet nepokretnosti i primjenom stope od 8% u skladu sa članom 10. Zakona o porezu na promet nekretnina obračunao porez u iznosu od 43.306,80 KM.

7. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva finansija broj 07-15-1141/08 od 5. augusta 2009. godine, Kantonalni sud je presudom broj 04 0 U 000778 09 U od 30. oktobra 2009. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je tuženi organ prilikom donošenja rješenja pravilno primijenio odredbu čl. 8, 9 i 10 Zakona o porezu na promet nekretnina koji je važio u vrijeme donošenja osporenih rješenja i to nakon što je stručna komisija za procjenu prometne vrijednosti nekretnina 17. juna 2008. godine sačinila na licu mjesta zapisnik, utvrdila prometnu vrijednost nekretnina a kojom prilikom je bio prisutan i direktor apelanta. Prvostepeni organ je postupajući po prijavnom ugovoru pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tačnu kvadraturu predmetnog poslovnog prostora, pravilno je utvrdio i procijenio građevinsku vrijednost 1m2 poslovnog prostora a zatim primjenom odredbe člana 10. Zakona o porezu na promet nekretnina Ze-Do Kantona izvršio obračun poreza na promet i obavezao apelanta na uplatu iznosa od 43.306,80 KM

9. Sud smatra neosnovanim navode apelanta u pogledu eventualnog dvostrukog oporezivanja apelanta jer se plaćanjem poreza na promet nepokretnosti i plaćanjem ranijeg obračunatog PDV na kupoprodajnu cijenu ne radi o dvostrukom oporezivanju jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV i poreza na promet nekretnina. Kantonalni sud je dalje istakao da se u ovom upravnom predmetu ne radi o dvostrukom oporezivanju apelanta niti je predmet ovog postupka utvrđivanje razloga za plaćanje PDV nego je predmet postupka utvrđivanje osnovice za obračun poreza na promet nekretnina prema prijavljenom ugovoru zaključenom između apelanta i «Džananović» d.o.o. Zenica. Kantonalni sud je dalje naveo da u vrijeme donošenja osporenih rješenja tuženog i prvostepenog organa uprava na snazi su bile i važile odredbe Zakona o PDV i Zakon o porezu na promet nekretnina. Na kraju je Kantonalni sud istakao da nisu osnovani navodi apelanta o isključivanju primjene Zakona o porezu na promet nekretnina ako je platio PDV za predmetni poslovni prostor obzirom na činjenicu da na teritoriji Ze-

Do Kantona egzistira Zakon o porezu na promet nekretnina koji niti u bilo kojoj svojoj odredbi ne isključuje svoju primjenu u odnosu na utvrđivanje obaveze plaćanja PDV a također Zakon o PDV u svojim odredbama ne bilo koji način ne isključuje primjenu Zakona o porezu na promet nekretnina u Ze-Do Kantonu. U vrijeme kupoprodaje predmetne nekretnine i u vrijeme obračuna poreza i donošenja osporenih rješenja na snazi je bio raniji zakonski tekst koji nije predviđao mogućnost oslobađanja od plaćanja poreza na promet nekretnina kada se vrši prva prodaja novosagrađenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade što je uvedeno novim Zakonom o porezu na promet nekretnina koji je objavljen u «Službenim novinama Ze-do Kantona» od 27. aprila 2009. godine i u čijem je članu 38. izričito određeno da stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Prema principu vremenskog važenja zakona na određeni upravni odnos primjenjuju se one zakonske odredbe koje su važile u vrijeme nastanka tog upravnog odnosa pa navodi apelanta da se treba primijeniti povoljniji zakon za učesnike u postupku nisu mogli biti od uticaja na donošenje drugačije odluke

10. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 000778 09 U od 30. oktobra 2009. godine, Kantonalni sud je presudom broj 04 0 U 000778 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine, zahtjev za vanredno preispitivanje odbio.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su navodi apelanta o primjeni odredbi Zakona o PDV kao zakona koji je shodno članu 5. Zakona o upravnom postupku povoljniji, neosnovani. Naime, apelant je zanemario činjenicu da se radi o zakonu države Bosne i Hercegovine koji se ne može primijeniti na konkretnu pravnu stvar jer niti jednom odredbom tog zakona nisu stavljeni van snage kantonalni i federalni zakoni koji regulišu ovu poreznu oblast već da je odredbom člana 82. Zakona o PDV izričito propisano da danom primjene ovog zakona prestaje da važi Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije BiH», broj 42/02), Zakon o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS», broj 25/02) i Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga (Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 7/02 i 16/03) Takva mogućnost, kako je dalje naveo sud nije dopuštena niti odredbama člana 1. Zakona o poreskoj upravi Federacije BiH kojim je izričito propisano da se ovaj zakon odnosi na provođenje i izvršavanje aktivnosti u oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i općinskih poreza u Federaciji BiH ali ne i PDV koji je u nadležnosti Uprave za indirektno oporezivanje države Bosne i Hercegovine. Osporenom presudom, kako je dalje naveo sud, pravilno je utvrđeno da iznos PDV naznačen u tački II ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine ne predstavlja zakonski osnov za oslobađanje od plaćanja obračunatog iznosa poreza na promet predmetnog poslovnog prostora shodno odredbama člana 5 točka 1-10 Zakona o porezu na promet nekretnina a kojim su izričito propisani slučajevi kada se ne plaća porez na promet nekretnina. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je apelant podnio predmetnu poreznu prijavu prvostepenom organu 8. aprila 2008. godine, dakle prije stupanja na snagu novog Zakona o porezu na promet nekretnina to se shodno odredbama člana 36 navedenog zakona na konkretnu pravnu stvar moraju primijeniti relevantne odredbe ranijeg Zakona o porezu na promet nekretnina prema kojima ne postoji zakonski osnov za oslobađanje apelanta od plaćanja predmetnog poreza. Kantonalni sud je utvrdio da nije povrijeđen spomenuti kantonalni Zakon o porezu na promet nekretnina a niti odredbe člana 5 Zakona o upravnom postupku pa je zahtjev za vanredno preispitivanje odbijen kao neosnovan.

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

13. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je kao utvrđena vrijednost nekretnine i kao osnovica za primjenu propisane stope za obračun poreza na promet nekretnina prvostepeni organ uzeo iznos od 541.335,10 KM što ne može biti osnovica jer je u navedenom iznosu pored stvarne vrijednosti nekretnine obračunate po 1m2 kupljenog poslovnog prostora sadržan i iznos PDV koji je platio i koji iznosi 78.655,53 KM. Dalje ističe da je u smislu člana 4. Zakona o PDV na ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 462.679,58 KM platio iznos PDV od 78.655,53 KM i time faktički u cijelosti ispunio svoju obavezu kao poreski obveznik pri prvoj kupovini novosagrađenog objekta. Obračunavanjem poreza na promet nekretnina je pogrešno primijenjen materijalni propis na njegovu štetu obzirom da kao kupac novosagrađenog objekta je platio PDV i nije bio u obavezi da plati porez na promet nekretnina. Dakle, kako zaključuje apelant, bila je obaveza organa uprave da ga obligatornom primjenom odredbi Zakona o PDV izričito oslobodi plaćanja poreza na promet nekretnina. Apelant smatra da ukoliko su dva zakona vezana za utvrđivanje neke obaveze u odnosu na poreznog obveznika u koliziji, tada se u svakom slučaju mora primijeniti zakon koji je povoljniji za obveznika u vrijeme nastanka obaveze. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju po njega bio povoljniji Zakon o PDV po kojemu je postupio u cijelosti. Apelant je ukazao da je Zakon o porezu na promet nekretnina u međuvremenu izmijenjen na način da je u članu 6. stav 1. novog Zakona o porezu na promet nekretnina utvrđeno oslobađanje od poreza na promet nekretnina prilikom prve prodaje novosagrađenog poslovnog prostora.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

15. Vezano za apelantove navode o povredi ustavnih prava, Ustavni sud ukazuje da je identično pravno pitanje razmatrao u odlukama br. AP-3247/09 od 23. novembra 2012. godine i AP 3242/09 od 22. marta 2013. godine (dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima su predmet apelacionog postupka bile odluke istog suda, kojim je odlučivao po tužbama apelanata za poništenje odluke istog tuženog organa (Ministarstva finasija), vezano za utvrđivanje osnovica za obračun poreza na promet nekretnina. Apelanti su u tim postupcima iznosili gotovo identične navode vezane za utvrđivanje osnovice za obračun poreza u smislu tvrdnji da je u utvrđenu osnovicu za obračun poreza pored stvarne vrijednosti nekretnine obračunate po 1m2 kupljenog poslovnog prostora sadržan i iznos PDV te su sud i poreskih organi u osporenim odlukama dali gotovo identične razloge, kao u odlukama koje su predmet ovog apelacionog postupka (zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari). Međutim, Ustavni sud je nakon razmatranja apelacionih navoda apelanata a koji su podneseni iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju, apelacije odbacio kao očigledno prima facie nedopuštenu u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu, odnosno kao ratione materiae inkompatibilnu s Ustavom Bosne i Hercegovine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje.

16. U navedenim odlukama Ustavni sud je prilikom ocjene navoda apelanata o povredi prava na imovinu ukazao da su organi uprave i redovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su apelantima-obveznicima poreza utvrdili obavezu plaćanja poreza na promet nekretnina. Ustavni sud je također ukazao da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Zbog navedenog, Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U istim odlukama Ustavni sud, u odgovoru na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje, ukazao da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Ustavni sud je, u skladu s navedenim, ukazao da postupak u kojem su apelanti obavezani da uplate porez ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te zaključio da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Konačno, Ustavni sud je ukazao da s obzirom na prethodne zaključke nije potrebno posebno razmatrati dio apelacija koji se odnose na navodnu povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

18. Budući da apelant ovom apelacijom pokreće ista pravna pitanja koja je Ustavni sud već razmatrao, to se razlozi navedeni u odluci AP-3247/09 i AP 3242/09 odnose i na ovu apelaciju pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci br. AP-3247/09 i AP 3242/09 te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, odnosno da su navodi apelanta o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-955/10 («Damirex» d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio