Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4296/10 (G. R.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4296/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 4296/10, rješavajući apelaciju Gore Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gore Redžića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-242/08 od 13.
augusta 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Goro Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipe Smederevo, Republika Srbija, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. oktobra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-242/08 od 13. augusta 2010. godine.
2. Osporenim rješenjem Suda BiH broj U-242/08 od 13. augusta 2010. godine odbačena je tužba koju je apelant podnio protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 541-766-1/1 od 24. aprila 2003. godine.
3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj: 88/07) propisano je da se institucijom Bosne i Hercegovine u smislu navedenog zakona smatra Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH utemeljena Sporazumom između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku financiranja i rada Komisije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 32/04, 32/05 i 14/06), te da se u smislu člana 8. stav 2. navedenog zakona konačnim upravnim aktom smatra konačni akt Komisije. Navedenim zakonom izmijenjena je i odredba člana 85. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, tako da je propisano da se izuzetno, tužbe protiv konačnih akata Komisije, koji su doneseni nakon potpisivanja Sporazuma o prijenosu nadležnosti i nastavku funkcioniranja i rada Komisije, mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Navedeni zakon stupio je na snagu 28. novembra 2007. godine, pa proizlazi da rok od 60 dana za podnošenje tužbe protiv akata Komisije ističe 28. januara 2008. godine.
4. Sud BiH je ukazao da na temelju navedenog slijedi da je, protiv odluke Komisije broj 541- 766-1/1 od 24. aprila 2003. godine, apelant imao pravo podnijetu tužbu u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, dakle, tužbu je mogao podnijeti zaključno sa 28. januarom 2008. godine.
5. Budući da je apelant tužbu protiv navedene odluke Sudu BiH podnio 12. februara 2008. godine, dakle, nakon zakonom propisanog roka, Sud BiH je utvrdio tužba neblagovremena, zbog čega ju je odbacio.
6. Apelant smatra da su osporenim rješenjem povrijeđena njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i član 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 4517/10 od 6. decembra 2012. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je 12. februara 2008. godine Sudu BiH podnio tužbu protiv odluke Komisije broj 541-766-1/1 od 24. aprila 2003. godine, koju je Sud BiH odbacio kao neblagovremenu, uz obrazloženje da je apelant imao pravo podnijeti tužbu u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (zaključno sa 28. januarom 2008. godine), a budući da je apelant tužbu podnio 12. februara 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon zakonom propisanog roka.
10. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 4517/10 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 6. decembra 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojima je, između ostalog, zaključeno da apelant neblagovremnim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 1310/06 od 15. februara 2007. godine). Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 4517/10. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić