Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1/11 (R. A.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine u predmetu broj AP 1/11, rješavajući apelaciju Rizaha Aljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rizaha Aljića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 009261 10 Gž 2 od 28. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 009261 09 P od 4. juna 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rizah Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 009261 10 Gž 2 od 28. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 009261 09 P od 4. juna 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 009261 09 P od 4. juna 2010. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev Merise Aljić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i obavezan apelant da na ime svog doprinosa za izdržavanje tužiteljice plaća mjesečno iznos od po 200,00 KM počevši od 17. februara 2009. godine, kao dana podnošenja tužbe pa nadalje dok za to postoje zakonski razlozi ili druge sudske odluke, s tim što je dospjele obroke obavezan platiti odjednom, a buduće svakog prvog, najkasnije do desetog u mjesecu, na račun tužiteljice, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je dalje tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica apelantova kćerka i da nije navršila 26. godinu života. Dalje je navedeno da je tužiteljica od razvoda braka apelanta i njene majke živjela s majkom koja ju je i izdržavala, te da je tužiteljica redovan student. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je apelant, u periodu od februara do maja 2009. godine, ostvario prosječna primanja u visini od 854,83 KM. Cijeneći izvedene dokaze u kontekstu s odredbama člana 216. stav 1. i člana 235. Porodičnog zakona, Općinski sud je zaključio da je tužiteljica imala potrebu za izdržavanje, a da je apelant bio u mogućnosti da kao otac doprinosi njenom izdržavanju mjesečno u iznosu od 200,00 KM. Preko dosuđenog iznosa, Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice. Pri donošenju navedene odluke, Općinski sud je cijenio sve istaknute apelantove izdatke, međutim, Općinski sud je apelanta obavezao da doprinosi izdržavanju tužiteljice mjesečno po 200,00 KM, smatrajući da plaćanjem navedenog iznosa neće biti dovedena u pitanje materijalna egzistencija apelanta, kao ni zadovoljenje njegovih vlastitih potreba. Posebno je istaknuo činjenicu da apelant nije imao zakonske obaveze da izdržava druga lica, da je imao riješeno stambeno pitanje, kao i visinu njegovih primanja za koja je apelant tvrdio da nisu redovna, ali to nije dokazao, iako je to bio dužan u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da je i majka tužiteljice, za koju je tokom postupka utvrđeno da je zaposlena i da ostvaruje mjesečna primanja po osnovu radnog odnosa, također dužna doprinositi izdržavanju tužiteljice u skladu sa svojim mogućnostima. Shodno navedenom, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude, temeljeći odluku na činjenici da prosječne potrebe osoba koje zahtijevaju izdržavanje, s obzirom na troškove života, iznose 30% od prosječne plaće FBiH iz prethodne godine, a koja je u 2009. godini iznosila 792,07 KM. Nadalje, Općinski sud je zaključio da su bez uticaja na donošenje odluke bili apelantovi navodi da tužiteljica ne kontaktira s njim, ne posjećuje ga niti se brine o njemu i slično, jer se prije svega radilo o moralnoj obavezi i dužnosti djeteta prema roditelju i obrnuto, koji nisu regulirani zakonom, niti je sud imao ovlaštenja da u njih zadire. U pogledu navoda apelantovog punomoćnika da je predmetnom tužbom morala biti obuhvaćena i majka tužiteljice kao nužni jedinstveni suparničar, Općinski sud je smatrao neosnovanim, jer je tužiteljica imala ovlaštenje da u smislu odredbe člana
216. Porodičnog zakona tužbom traži izdržavanje od onog roditelja koji ovu zakonsku obavezu ne ispunjava iako je u mogućnosti da to čini, tim prije jer je i tokom postupka bilo nesporno da je tužiteljicu cijelo vrijeme izdržavala majka.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 009261 10 Gž 2 od 28. oktobra 2010. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, nije postojala protivrječnost između sadržine pojedinih izvedenih dokaza i onoga što je navedeno u obrazloženju prvostepene odluke, jer to nije proizlazilo iz sadržine spisa, niti iz razloga prvostepene odluke. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, kroz razloge prvostepene odluke pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP, te na osnovu slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Također, prvostepeni sud je pravilno cijenio navode stranaka i sve izvedene dokaze, tako da su i izreka i obrazloženje prvostepene presude odgovarali zahtjevu kojeg, u pogledu njihovog sadržaja, propisuje odredba člana 191. st. 3. i 4. ZPP. Kantonalni sud je istaknuo da je, suprotno tvrdnjama apelantove žalbe, prvostepeni sud pravilno cijenio potrebe izdržavanog lica (član 216. u vezi sa članom 235. Porodičnog zakona). Također, prvostepeni sud je uzeo u obzir da su oba roditelja tužiteljice u stalnom radnom odnosu, a ne samo apelant, kolika su redovna mjesečna primanja oba roditelja, apelantove mogućnosti kao lica koje je kao roditelj dužno da daje izdržavanje, njegove potrebe i primanja, kao i obavezu majke tužiteljice kao drugog roditelja da doprinosi izdržavanju tužiteljice (član 235. Porodičnog zakona). Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženje presude pravilno dao razloge zbog čega je zaključio da su na osnovu utvrđenih činjenica (koje apelant nije doveo u sumnju žalbenim navodima), ispunjeni uvjeti za dosuđenje da apelant za izdržavanje tužiteljice doprinosi mjesečno 200,00 KM. Kako nisu bili osnovani žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti pogrešne primjene materijalnog prava, niti su postojale povrede odredaba parničnog postupka na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je Kantonalni sud selektivno pristupio dokaznoj građi parničnih stranaka, jer je apriori uzeo kao tačno i nedvojbeno ono što su sadržavali dokazi tužiteljice, a apelantovim dokazima je prišao kao irelevantnim, tj. kao da nemaju dokaznu snagu. Nadalje, Općinski sud je odbio izvođenje dokaza koje je predložio apelant, a koji su uobičajeni u predmetima ove pravne naravi, pa apelant ističe da je time povrijeđeno načelo jednakosti oružja u sudskom postupku. Tvrdi da Kantonalni sud nije dao razloge zbog kojih je smatrao da prvostepeni sud nije načinio povrede parničnog postupka na koje je žalbom ukazivao. Apelant smatra da postoji protivrječnost između sadržine pojedinih izvedenih dokaza i onoga što je navedeno u obrazloženju presude, kao i između samih navoda u obrazloženju. Posebno ističe protivrječnost dijela presude Općinskog suda, u kojem je navedeno da su prosječne potrebe osoba koje zahtijevaju izdržavanje iznose 30% od prosječne plaće u FBiH u protekloj godini, zbog čega je apelant obavezan da mjesečno plaća 200,00 KM. Naime, apelant smatra da je navedeni iznos bio obaveza oba roditelja i stoga se mogao obavezati samo na iznos od 100,00 KM, a ostatak da tužiteljica može potraživati od majke. Također, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili član 128. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, jer su djeca dužna brinuti se o svojim roditeljima, a ne samo od njih nešto tražiti i dobijati. Apelant traži naknadu troškova parničnog postupka i sastava apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza, te proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su djelomično usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice i apelanta obavezali na doprinos za izdržavanje tužiteljice, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice pri čemu su razmotrili apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ovakva ocjena dokaza sudova ne doima proizvoljnom, niti da je došlo do povrede načela jednakosti oružja u sudskom postupku. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove parničnog postupka i sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove parničnog postupka i sastava apelacije iz čega proizlazi da iste isključivo snose apelanti.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić