Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1015/10 (R. B.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1015/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1015/10, rješavajući apelaciju Rasima Bukve, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Bukve podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000022 od 28. januara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-001146 od 27. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Bukva (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000022 od 28. januara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001146 od 27. marta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-359/98 od 27. decembra 2007. godine tuženi Unionivest holding d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime neisplaćene plaće isplati iznos od 20.358,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupku. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u istorijatu tužbe naveo da je kod prednika tuženog bio u radnom odnosu i da je u periodu od januara 1992. godine do marta 1993. godine radio u SR Njemačkoj, te da mu tuženi nije isplatio lične dohotke u iznosu od 20.000,00 KM za period od jula 1992. godine do marta 1993. godine. Općinski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant rješenjem prednika tuženog od 26. decembra 1991. godine upućen na privremeni rad u SR Njemačku i raspoređen na poslovima KV montera, te da prednik tuženog apelantu nije isplati plaće za period od 1. jula 1992. godine do 18. marta 1993. godine. Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženog 2. avgusta 1992. godine donio odluku o prestanku radnog odnosa kojom je apelantu prestao radni odnos sa 30. aprilom 1992. godine, zbog neopravdanog izostanka sa posla pet radnih dana uzastopno za koju tuženi nije dostavio dokaz da je apelantu uručena. Još je utvrđeno da je prednik tužene izvršio obračun plaća za april, maj i juni 1992. godine, odnosno za mjesece kada mu je po navedenoj odluci prestao radni odnos. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan donoseći odluku, u skladu sa odredbama člana 68. i 70. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR).
3. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-08-001146 od 27. marta 2008. godine kojom je žalbu uvažio preinačavajući prvostepenu presudu, tako što je odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je istakao da, s obzirom na takvo utvrđenje, tuženi osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, drugostepeni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu odlukom prednika tuženog od 2. avgusta 1992. godine prestao radni odnos sa 30. aprilom 1992. godine, a o čemu je apelant upoznat još 1998. godine, kada je dolazio u Sarajevu interesujući se za uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Kantonalni sud je dodao da na tu odluku apelant nikada nije ulagao prigovor, niti je ista poništena, niti je na bilo koji način stavljena van snage, pa kako se tužbom ne traži poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, već samo isplata plaće za sporni period, dakle za period kada apelant nije bio u radnom odnosu kod prednika tuženog, to je zahtjev za isplatu plaća neosnovan. U tom smislu Kantonalni sud je pojasnio da je plaća naknada iz radnog odnosa koja zaposleniku pripada za vrijeme provedeno na radu, pa s obzirom na postojanje odluke o prestanku radnog odnosa, koja je i dalje na snazi, to apelant kod prednika tuženog nije ni mogao ostvariti plaću u navedenom periodu. Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, apelant ničim nije ni dokazao da je radio kod prednika tuženog u navedenom periodu, a činjenica da je apelantu isplaćena plaća za maj i juni 1992. godine ne dovodi u pitanje odluku o prestanku radnog odnosa, niti je od uticaja za osnovanost tužbenog zahtjeva. S obzirom na sve navedeno Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude temeljem odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000022 od 28. januara 2010. godine kojom je reviziju odbio. Obrazlažući svoj stav Vrhovni sud je istakao da, suprotno pravnom rezonovanju apelanta, postojanje radnog odnosa i izvršeni rad konstituišu pravo zaposlenika na isplatu plaće, pa u situaciji kada apelant nije u predmetnoj parnici postavio zahtjev za utvrđenje nezakonitosti spornog rješenja o prestanku radnog odnosa, nema mjesta usvajanju zahtjeva za isplatu plaća u spornom periodu nakon prestanka radnog odnosa, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud. Nadalje, istaknuto je da apelantovo ukazivanje na eventualnu nezakonitost spornog rješenja o prestanku radnog odnosa je irelevantno u situaciji kada je on propustio da u sudskom postupku pobija zakonitost tog rješenja. U tom kontekstu Vrhovni sud se neovisno od svega pozvao na odredbu člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 60/89), važećeg u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, kojom je regulisana situacija u kojoj zaposlenik nije primio odluku kojom mu je povrijeđeno njegovo pravo, budući da ista ostavlja rok za zaštitu prava, kako od dana dostavljanja odluke, tako i od dana saznanja za povredu. Na kraju je istaknuto da revizijski sud nije gubio iz vida ni mogućnost da se predmetna pravna situacija razmatra sa stanovišta uspostavljanja tzv. faktičkog radnog odnosa, kojim se ne stiču već samo vrše prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa. Međutim, kako je u obrazloženju navedeno, apelant tokom postupka nije dokazao da je eventualno po nalogu ovlašćenih organa tuženog nastavio da obavlja poslove i poslije prestanka radnog odnosa, u kom slučaju bi mu pripadala naknada za izvršeni rad.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnoj apelaciji ponavlja hronologiju postupka te ukazuje na neslaganje sa stavovima i zaključcima Kantonalnog i Vrhovnog suda iznesenim u svojim odlukama. Ukazuje da su navedeni sudovi za svoje odluke ponudili nerazumljiva obrazloženja, te da je pogrešan njihov stav zauzet u osporenim odlukama da je apelant trebao tražiti poništenje odluke o otkazu ugovora o radu. Apelant ističe da on uopšte nije imao pravni interes da traži poništenja odluke o otkazu jer nema interes da nastavi radni odnos kod tuženog, već samo zahtjeva ono što mu po zakonu pripada, a to je plaća za izvršeni rad u periodu od jula 1992. godine do marta 1993. godine. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i kao rezultat proizvoljnog tumačenja i ocjene izvedenih dokaza.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud sasvim jasno jasno obrazložili zašto su odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu plaća za sporni period ukazujući da apelant istovremeno nije tražio poništenje sporne odluke o otkazu ugovora o radu ( prema kojoj je apelantu prestao radni odnos sa 30. aprilom 1992. godine), koja je na snazi, pa s obzirom na tu okolnost, apelant za utuženi period (juli1992. godine do marta 1993. godine) i nije mogao ostvariti plaću kod prednika tuženog po osnovu radnog odnosa. Osim toga navedeno je da je prilikom odlučenja uzeta u obzir okolnost da je apelant temeljem faktičkog rada evenutualno mogao ostvariti pravo na naknadu za taj rad, ali da apelant tokom postupka nije dokazao da je u spornom periodu radio kod prednika tuženog. Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u bilo kom segmentu. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić