Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/10 (Fabrika glinice „Birač“ a.d. Zvornik)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1022/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1022/10, rješavajući apelaciju Fabrike glinice „Birač“ a.d. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fabrike glinice „Birač“ a.d. Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 210 od 28. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fabrika glinice „Birač“ a.d. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zvorniku, koga zastupa direktor, kao zakonski zastupnik, podnio je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 210 od 28. decembra 2009. godine. Istovremeno apelant je osporio i Rješenje Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 052 od 23. maja 2008. godine i Tumačenje tačaka 3.1. i 5.3. Uslova dozvole za obavljanje djelatnosti proizvodnje električne energije broj 01-330-04/22/07 od 19. oktobra 2007. godine korisnika apelanta (u daljnjem tekstu: Tumačenje) Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Regulatorna komisija), broj R-24-172-30/08 od 27. marta 2008. godine.
2. Tumačenjem Regulatorne komisije dato je pojašnjenje tačaka 3.1. i 5.3. Uslova dozvole za obavljanje djelatnosti proizvodnje električne energije (u daljnjem tekstu: Uslovi dozvole) od 19. oktobra 2007. godine. Naime, Regulatorna komisija je zauzela stav da je tačkom 3.1. predmet dozvole obavljanje djelatnosti proizvodnje električne energije pretežno za vlastite potrebe u Energani – Termoelektrani apelanta, čiji su tehnički i energetski podaci navedeni u tački 1.2.2. predmetne dozvole, dok je tumačeći tačku 5.3. navedeno da korisnik dozvole ima pravo ugovarati prodaju viškova proizvedene električne energije, u skladu sa zakonom, podzakonskim aktima, pravilima i propisima Regulatnorne agencije i uslovima iz dozvole. Navedeno je da Tumačenje stupa na snagu danom donošenja, te da će se objaviti, između ostalog i u „Službenom glasniku RS“, te da predstavlja sastavni dio Uslova dozvole, te je po pitanju ravnopravnosti učesnika na tržištu električne energije posebno iznesen stav u tačkama od 1. do 7., sve precizinije u navedenom aktu.
3. Apelant je protiv Tumačenja tužbom pokrenuo upravni spor kod Okružnog suda. Odlučujući o podnesenoj tužbi Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-U-08-000 052 od 23. marta 2008. godine tužbu odbacio uz obrazloženje da osporavani akt ne predstavlja upravni akt jer se navedenim aktom nije rješavalo o upravnoj stvari, pa je navedeni sud temeljem odredbe člana 22. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci rješenja.
4. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Uvp-08-000 210 od 28. decembra 2009. godine kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan. Obrazlažući svoj stav Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmetne upravne stvari proizlazi da je Uslovima dozvole određeno da apelant može obavljati djelatnost proizvodnje električne energije, ali da mu nije određena obaveza javne usluge, koja podrazumijeva obavezu koja se može odrediti u cilju opšteg ekonomskog interesa, a može se odnositi na sigurnost, uključujući i sigurnost snabdijevanja, redovnost, kvalitete i cijenu snabdijevanja električnom energijom i zaštitu životne sredine, uključujući energetsku efikasnost. Navedeno je da apelantu, s obzirom na okolnost da je na osnovu tehničkih i energetskih podataka koje je sam dostavio u postupku izdavanja dozvole, tretiran kao proizvođač za vlastite potrebe, nije propisana obaveza javne usluge. Međutim, kako je navedeno, ako bi se proizvedena energija ipak plasirala na tržište, obaveza javne usluge proizvodnje električne energije za snabdijevanje tarifnih kupaca se ne bi mogla izbjeći, jer to proizlazi iz zakonskih i podzakonskih propisa. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je istakao da se apelant električnom energijom snabdijeva kao tarifni kupac, te da mu dozvolom za obavljanje djelatnosti proizvodnje električne energije nije propisana obaveza javne usluge, pa s obzirom na to, Regulatorna agencija pravilno ukazuje da nema osnova da se apelantu omogući da svoju cjelokupnu proizvodnju plasira na tržište, jer bi u tom slučaju sva proizvodna elektroenergetska preduzeća MH ERS bila dovedena u neravnopravan položaj na tržištu električne energije, zbog čega je taj odnos trebalo urediti na pravičan način saglasno odredbi člana 51. stav 2. Pravilnika o tarifnoj metodologiji i tarifnom postupku. Vrhovni sud je na kraju istakao da se osporeno Tumačenje i zauzeti stavovi zasnivaju na odredbi člana 9. stav 3. Zakona o električnoj energiji, te odredbi člana 1. stav 3. istog zakona, kojim je propisana mogućnost proizvodnje električne energije za vlastite potrebe i plasman viškova na tržištu, po principu nediskriminacije i ravnopravnosti lica i svojine na tržištu električne energije, te principu postepene liberalizacije tržišta, što podrazumijeva postojanje tranzicionog perioda. Prema tome, kako je naveo Vrhovni sud, osporenim Tumačenjem i stavovima nisu promijenjeni Uslovi dozvole, kao sastavni dio dozvole za obavljanje djelatnosti proizvodnje električne energije, već su tačke 3.1. i 5.3. protumačene, u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima, pa je zbog svega navedenog bespredmetan zahtjev apelanta za naknadu štetu prouzrokovane Tumačenjem. Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanom rješenju nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav 2. ZUS-a, pa je zahtjev za vanredno preispitanje odbijen kao neosnovan, shodno odredbama člana 40. stav 1. navedenog zakona.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelant je ponovio hronologiju postupka iznoseći neslaganje sa odlučenjima sudova ukazujući na proizvoljnost u primjeni prava. Apelant, između ostalog, ukazuje da presudom Vrhovnog suda nije odlučeno iz razloga tužbe, u smislu odredbe člana 39. ZUS-a jer je meritorno odlučeno o odbijanju zahtjeva iz razloga koji prethodno nisu utvrđeni i koje sud nepravilno utvrđuje u postupku po zahtjevu. Vrhovni sud je, kako se navodi u apelaciji, pri odlučivanju, kao dokaz, koristio paušalne navode Regulatorne agencije, odnosno odlučivao je o nečemu što nije bilo predmet zahtjeva, niti su za to prilagani dokazi, a niti je bilo ko utvrđivao činjenice.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud prije svega zapaža da apelant osporava i akt Regulatorne agencije (Tumačenje) kao i rješenje Okružnog suda kojim je tužba odbačena ukazujući apelacijom i na njihovu nezakonitost, međutim, takvi akti, odnosno odluke prema dosadašnjoj praksi Ustavnog suda nisu podobni za razmatranje pred Ustavnim sudom. Ipak, imajući u vidu da je Vrhovni sud donio meritornu odluku o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje, Ustavni sud takvu presudu Vrhovnog suda u konkretnom slučaju smatra konačnom, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, te će u odnosu na nju Ustavni sud razmotriti apelacione navode apelanta u vezi sa kršenjem prava na koja se apelacijom pozvao.
8. Nadalje, Ustavni sud, osim ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega podsjeća da je zahtjev za vanredno preispitivanje odluke vanredni pravni lijek, te da se, u smislu dredbe člana 35. stav 2. ZUS-a može podnijeti zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, te da je sud u tom postupka nadležan da, u smislu odredbe člana 39. ZUS-a, ispituje odluku samo u granicama razloga navedenih u zahtjevu. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nalazeći uporište u citiranim odredbama ZUS-a, dakle odlučujući u granicama apelantovog zahtjeva donio meritornu odluku kojom je na jasan i argumentovan način pojasnio suštinu apelantovog zahtjeva, odnosno da su osporeno Tumačenje i zauzeti stavovi utemeljeni na relevantnim zakonskih odredbama, te da su sporne tačke protumačene, u skladu sa relevantnim zakonskim propisima. Kako iz osporene odluke Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevatnih odredaba ZUS-a, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić