Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1040/10 (M. M.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1040/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1040/10, rješavajući apelaciju Muharema Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Memića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 000370 09 Gž od 29. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 000370 05 P od 10. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, kojeg zastupa Fatima Imamović, advokat iz Kalesije, podnio je 23. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 000370 09 Gž od 29. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 000370 05 P od 10. jula 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 29 0 000370 05 P od 10. jula 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 000370 09 Gž od 29. januara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između apelanta kao primaoca izdržavanja i tuženog Hasana Memića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao davaoca izdržavanja, ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov-11361/03 od 19. juna 2003. godine, te da tuženi plati troškove postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, ili da opozove poklon kojim je tužitelj Ugovorom o poklonu broj Ov-11361/03 od 19. juna 2003. godine poklonio tuženom nekretnine označene u dispozitivu presude, te da je tuženi dužan priznati i trpjeti da apelant nesmetano koristi svoje nekretnine, kao i porodičnu stambenu zgradu, koju mu je tuženi oduzeo, i da se obaveže kuću predati apelantu u posjed, te da mu plati troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelant i tuženi 19. juna 2003. godine zaključili ugovor o poklonu nekretnina s pravom doživotnog izdržavanja, koji je ovjeren kod Općinskog suda, a kojim je apelant kao poklonodavac poklonio nekretnine bliže označene u dispozitivu presude tuženom kao svom sinu „na živo pravo doživotnog uzdržavanja“ i kojim je tuženi kao poklonoprimac sa zahvalnošću prihvatio poklonjene nekretnine, te pristao da izdržava apelanta/poklonodavca (hrani, oblači, te propisno po vjerskim običajima sahrani). Predmetni ugovor je ovjeren samo od ovlaštenog službenika Općinskog suda za ovjeru potpisa i nije bio ovjeren od sudije tog suda. Općinski sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o doživotnom izdržavanju, propisanom odredbom člana 120. Zakona o nasljeđivanju, a da je naslovljeni ugovor samo prividni pravni posao, koji prikriva drugi ugovor, tj. ugovor o doživotnom izdržavanju, po članu 66. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Nakon provedenog postupka u kojem su saslušani apelant i tuženi kao parnične stranke, te svjedoci, Općinski sud je zaključio da apelant svoje navode o neizvršavanju obaveza za koje je tuženi spornim ugovorom obavezan nije dokazao, pa je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju da se predmetni ugovor raskine.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude, prije svega, istakao da, i pored činjenice što je predmetni ugovor o poklonu sačinjen u pismenoj formi, te sadrži određene obaveze poklonoprimca da izdržava poklonodavca, u konkrentom slučaju ne radi se o ugovoru o doživotnom izdržavanju, kako je pogrešno zaključio Općinski sud, jer navedeni ugovor ne ispunjava uslove za pravnu valjanost takvog ugovora, jer mu nedostaje odgovarajuća forma i nije ovjeren od sudije. Naime, iz činjeničnog utvrđenja Općinskog suda, a što ni žalbom nije osporavano, između ugovornih strana nije bila ugovorena ni zajednica života, a ni zajednica imanja, jer se tuženi i prije, a i poslije zaključenja ovog ugovora, nalazio i nalazi sa svojom porodicom na radu u Austriji. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio raskidanje ugovora o doživotnom izdržavanju, navodeći da tuženi ne ispunjava svoje obaveze i da ga ne izdržava, kako je to ugovoreno po zaključenom ugovoru o poklonu, a alternativnim tužbenim zahtjevom je tražio i opoziv ugovora o poklonu od 19. juna 2003. godine zbog neblagodarnosti tuženog. Kantonalni sud je dalje istakao da je Općinski sud, suprotno navodima apelantove žalbe, s pravom utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za opoziv predmetnog ugovora o poklonu zbog neblagodarnosti tuženog, nalazeći pri tome da se tuženi nije ogriješio o svoje ugovorne obaveze, kao i o apelantovu ličnost, da je i dalje spreman da ispunjava svoje obaveze da pomaže apelantu u izdržavanju, da ga hrani i odijeva, a što ni sam apelant prilikom njegovog saslušanja kao parnične stranke nije osporio, navodeći da odbija ove usluge tuženog i da ih nije spreman primati, da od tuženog nije ni tražio ispunjenje ovih obaveza prije podnesene tužbe, kao i da je sam izašao iz njegove kuće, navodeći da nije bilo električne struje, te da prima inostranu i domaću penziju.
5. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radilo o mješovitom poklonu s nalogom za poklonoprimca, koji je dužan ispunjavati određene obaveze, te određeno se ponašati, odnosno činiti određene radnje prema poklonodavcu. Ugovor o poklonu služi kao pravni instrument izražavanja materijalne pomoći od jednog lica drugome, izražavanja naklonosti jednog lica prema drugome. Ono što je dato po ugovoru o poklonu ne može se, po pravilu, tražiti nazad, jer je poklon u pravilu neopoziv, pa ni poklonodavac, a ni neko treće lice ne mogu, u pravilu, od poklonoprimca oduzeti predmet poklona. Međutim, da bi se zaštitili interesi poklonodavca, u određenim slučajevima je dato pravo poklonodavcu da može opozvati dati poklon i to samo zbog okolnosti koje su se desile, odnosno nastupile nakon zaključenja ugovora, a kao jedan od takvih slučajeva na čemu je apelant temeljio alternativni tužbeni zahtjev je da se poklonoprimac prema njemu ponašao jako neblagodarno. Gruba neblagodarnost poklonoprimca, kao pretpostavka za opoziv ugovora o poklonu, prosuđuje se po etičkim kriterijima, a iz rezultata cjelokupnog dokaznog postupka i pravilnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se ponašanje tuženog prema apelantu ne može podvesti pod pojam grube neblagodarnosti, kao pretpostavke za opoziv ugovora o poklonu, jer se pod grubom neblagodarnosti, u smislu pravila imovinskog prava, podrazumijeva takvo ponašanje obdarenog kojim se ovaj svjesnom povredom ličnosti poklonodavca grubo ogriješio o njegove interese, a što u konkretnom slučaju na strani tuženog ne stoji, jer apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao da se tuženi ijednom svojom radnjom, postupkom ili ponašanjem ogriješio o apelantovu ličnost. Takođe, Kantonalni sud je smatrao da nisu tačni apelantovi žalbeni navodi da su u svojim saglasnim izjavama saslušani svjedoci potvrdili apelantove navode da tuženi nije ispunjavao svoje obaveze, odnosno da se teže ogriješio o apelantovu ličnost, jer ovi svjedoci su u svojim iskazima istakli da ne zanju ništa vezano oko zaključenja predmetnog ugovora i ispunjavanja predmetnih obaveza.
6. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao svoje navode o neizvršenju obaveza i neblagodarnosti tuženog, te da nisu ispunjeni uslovi da se opozove zaključeni ugovor o poklonu.
7. Kantonalni sud je, takođe, istakao da je tačno da Općinski sud u razlozima pobijane presude nije reprodukovao iskaze svih svjedoka, ali da se, polazeći od rezultata raspravljanja pred prvostepenim sudom, ne može zaključiti da bi bližom analizom iskaza navedenih svjedoka ta ocjena mogla uticati na drugačije presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari, te da stoga to i ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka, jer je, u cjelini uzeto, Općinski sud omogućio apelantu da iznosi činjenice i na njih predlaže i iznosi dokaze, te raspravlja o ovoj pravnoj stvari. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da su neosnavani navodi žalbe da se radilo o nezakonitom postupanju i da apelantu nije data mogućnost raspravljanja pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud je istakao da je tačno da, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, te Evropske konvencije, postoji obaveza prvostepenog suda da obrazloži svoju presudu, ali ova obaveza se ne shvata kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, te da, u tom smislu, sud ima diskrecionu ocjenu koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, tako što se navode jasni i razumljivi razlozi na kojima se ova odluka temelji, pri čemu prvostepeni sud ocjenjuje samo relevantne dokaze za rješenje konkretne pravne stvari.
8. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, ističe da pobijane presude nisu na zakonu zasnovane i da je tim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeno stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi psljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić