Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1177/10 (KARAKA PROMET“ DOO-ČITLUK)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1177/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1177/10, rješavajući apelaciju „Karaoka prometa“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Karaoka prometa“ d.o.o. Čitluk podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 902529 09 Pz od 26. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 902529 05 Ps od 19. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Karaoka prometa“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, koga zastupa Nikola Sivirić, advokat iz Čitluka, podnio je 5. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 PS 902529 09 Pz od 26. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902529 05 Ps od 19. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 902529 05 Ps od 19. decembra 2008. godine apelant, kao prvotuženi, te Ruža Vidić i Mira Dugandžić (u daljnjem tekstu: drugotužena i trećetužena ili tužene) su obavezani da solidarno isplate tužitelju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 5.927,58 KM, od čega na ime glavnog duga iznos od 4.967,32 KM, na ime kamate 945,59 KM i troškova opomene 14.67 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. decembra 2008. godine do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Kako je Općinski sud utvrdio, među parničnim strankama djelimično su sporni osnov i visina potraživanja, kao i istaknuti prigovor aktivne i pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja. Navedeno je da je iz Ugovora o kreditu za kupnju vozila 03-2F od 28. aprila 1998. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) Općinski sud utvrdio da se Glumina Banka d.d. Mostar
- Ljubuški, kao kreditor, obavezala isplatiti apelantu, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 23.575,48 DM i da će apelant vratiti predmetni kredit na način određen ugovorom, te da je kredit namjenski određen za kupnju vozila kod Glumina Leasinga d.o.o. sa redovnom godišnjom kamatnom stopom od 9%. Dalje je navedeno da je nad Glumina bankom otvoren likvidacioni postupak, pa su sva potraživanja Glumina banke d.d. postala dospjela. Općinski sud je naveo da je Ugovorom o ustupu radi ispunjenja zaključenim 31. augusta 2002. godine Glumina banka d.d. ustupila svoje novčane tražbine, dijelove aktive i kredita i slične tražbine, a tužitelj ih primio, te da je privitak I. sastavni dio predmetnog ugovora iz kojeg je vidljivo da je tužitelj preuzeo i potraživanja prema apelantu. Sud je dalje naveo da je na pripremnom ročištu koje je održano po tužbi tužitelja kao drugotužitelj označena Hypo Alpe Adria Bank AG Klagenfurt. Kako je dalje naveo Općinski sud, tužitelj je sa kupcem primateljem zaključio ugovor o mandatu/nalogu od 24. marta 2005. godine, te je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj ovlašten da u ime Hypo Alpe Adria Bank AG Klagenfurt preduzima sve pravne radnje na naplati ustupljenih potraživanja lično, preko svojih djelatnika i da je tužitelj kao nalogoprimac dužan dostavljati nalogodavcu Hypo Alpe Adria Bank AG Klagenfurt periodične izvještaje o stanju poslova, te sve što je primila na osnovu obavljenih poslova, bez odlaganja prenijeti njemu, zbog čega je sud potraživani iznos dosudio tužitelju.
4. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužitelj u ovom postupku aktivno legitimisan i da je prigovor tuženih o aktivnoj legitimaciji tužitelja potpuno neosnovan, te da je i prigovor pasivne legitimacije drugotužene i trećetužene, također, neosnovan. Kako je Općinski sud zaključio, parnične stranke su bile u poslovnom odnosu po predmetu ovog spora, po osnovu ugovora o kreditu, pa kako tuženi nisu izmirili svoju obavezu isplate glavnice, obračunate zatezne kamate i troškova u ukupnom iznosu od 5.927,58 KM, to je Općinski sud primjenom odredaba člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u odnosu na apelanta i odredaba člana 1004. stav 3. ZOO u odnosu na drugotuženu i trećetuženu odlučio kao u dispozitivu ove presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 PS 902529 09 Pz od 26. januara 2010. godine žalba apelanta i tuženih je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je, prije svega, zaključio da je tužitelj aktivno legitimisan u sporu, a što proizlazi iz samih navoda i ponašanja apelanta i tuženih. Dalje je navedeno da je kao tužitelj tokom čitavog postupka ostala Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, pored ostalog, i zbog protivljenja tuženih da se kao tužitelj označi, kako su i sami izjavili, „nova pravna osoba“. Također, prvostepeni sudovi su utvrdili da ne stoje navodi tuženih da nisu imali kome platiti rate kredita. Iz stanja spisa se vidi da je Glumina banka postojala u likvidaciji i u 2002. godini, apelant je dug trebalo da izmiri do 28. aprila 2001. godine, što očito nije uradio. Otvaranjem postupka likvidacije javno su pozvani svi dužnici da izmire svoja potraživanja, pa su, prema tome, i tuženi znali i morali znati da je pokrenut postupak likvidacije Glumine banke i da moraju izmiriti svoje obaveze prema njoj. Po mišljenju Kantonalnog suda, pogrešni su apelantovi navodi da „vlasnička struktura tužitelja nije dokaz o aktivnoj legitimaciji“. Prema mišljenju Kantonalnog suda, jedino što je bitno za presuđenje u ovoj pravnoj stvari jeste činjenica da je apelant ostao dužan ranijoj Gluminoj banci neisplaćene rate kredita, te da ih je dužan, zajedno sa ostalim tuženim kao jemcima, da plati onome ko je preuzeo ta potraživanja od Glumine banke, a to je tužitelj. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu bio formalan i da su se sve izmjene, također, trebale obaviti u istoj formi da bi mogle proizvesti pravno djejstvo. Prema tome, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant nije dokazao da mu je u Gluminoj banci i Gluminom lizingu obećano da neće vratitu šest rata zbog više naplaćene carine, pa ako je smatrao da je prevaren od ovih pravnih osoba, mogao je blagovremeno tražiti raskid ugovora. Kako slijedi iz spisa predmeta, tužitelj je sudu prezentirao dokaze u pogledu visine duga, a na apelantu i tuženima je bilo da te dokaze ospore. Prema tome, po mišljenju Kantonalnog suda, ako su smatrali da visina duga nije tačno utvrđena, apelant i tužene su ti koji su trebali da predlože finansijsko vještačenje na ovu okolnost. Kako, dakle, ne postoje razlozi žalbe, a ni drugi razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je, u smislu odredbe član 226. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), odlučio kao u izreci.
6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da tužilac nije mogao biti nikako aktivno legitimiran u predmetnom sudskom postupku, jer je Hypo Alpe Adria Bank AG Klagenfurt (koja je kasnije promijenila naziv u Hypo Alpe Adria Bank International Klagenfurt) aktivno legitimirana stranka u postupku koja je vlasnik potraživanja prema apelantu, što je, po apelantovom mišljenju, tokom postupka utvrđeno i nedvojbeno dokazano, a ne tužitelj. Sud je po službenoj dužnosti, tokom cijeloga postupka, morao paziti da je lice koje se pojavljuje kao punomoćnik ovlašteno za zastupanje. Kako navodi apelant, u ovom predmetu se može čak govoriti i o nadripisarstvu, jer društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar nije ovlašteno za pružanje pravnih usluga, što je dokazano i izvodom iz sudskog registra koji je kao dokaz čitan na glavnoj raspravi. Zbog svega navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu, te predlaže Ustavnom sudu da donese odluku kojom se njegova apelacija usvaja, ukida Presuda Županijskog suda broj 58 0 Ps 902529 09 Pz i predmet se vraća Kantonalnom sudu na ponovni hitan postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i dali iscrpne razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za legitimaciju tužitelja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić