Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1287/10 (M. D.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1287/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1287/10, rješavajući apelaciju Mensura Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mensura Derviševića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 03 0 K 000593 09 Kž 3 od 28. januara 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 03 0 K 000593 08 K od 12. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensur Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant), smješten u Kazneno-popravnom zavodu Tuzla, kojeg zastupa Branka Praljak, advokat iz Novog Travnika, podnio je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 03 0 K 000593 09 Kž 3 od 28. januara 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 03 0 K 000593 08 K od 12. juna 2009. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj 03 0 K 000593 08 K od 12. juna 2009. godine, apelant je proglašeni krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je dalje od apelanta oduzet pištolj kao predmet kojim je učinjeno krivično djelo, obavezan apelant da nadoknadi troškove krivičnog postupka, a oštećeni upućeni da imovinsko-pravni zahtjev mogu ostvarivati u parničnom postupku.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je izvedene dokaze na glavnom pretresu ocijenio pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvedenih dokaza zaključio da je dokazano činjenično stanje navedeno u izreci presude. Na osnovu izvedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio da je kritičnog dana, nakon što su apelant i njegov brat izvedeni iz ugostiteljskog objekta, apelant otišao do bratovog auta parkiranog u blizini i uzeo pištolj. Apelant se zatim vratio na mjesto događaja i nakon što je ispalio dva metka u zrak, dok je prema njemu išao Rasim Kučević, sa udaljenosti preko jedan metar, ispalio jedan metak u pravcu Rasima, kojom prilikom je isti zadobio teške tjelesne ozljede opasne po život i usljed istih umro. U pogledu osporavanja kvaliteta dokaza zapisnika o uviđaju i zrna koje je bilo predmet vještačenja, Kantonalni sud je na osnovu izvedenih dokaza ocijenio da zapisnik o uviđaju u dijelu koji se odnosio na mjesto gdje je pronađena čahura koja je označena pozicijom broj „9“, kao i taj dio foto-dokumentacije i skice lica mjesta, nisu bili prihvatljiv dokaz u odnosu na činjenicu da je navedena čahura u vrijeme uviđaja bila na mjestu označenom pozicijom broj „9“. Međutim, Kantonalni sud nije prihvatio tezu apelantove odbrane da je zapisnik o uviđaju, sa skicom i foto-dokumentacijom lica mjesta, zbog navedene činjenice, u cijelosti nezakonit dokaz i da se na istom sudska odluka ne može temeljiti. Naime, ostale činjenice u odnosu na predmete i tragove koji su bili pronađeni na licu mjesta u vrijeme vršenja uviđaja, i koje su navedene u zapisniku o uviđaju, nisu bile osporene u dokaznom postupku od strane apelantove odbrane. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza, Kantonalni sud je zaključio da činjenica da je vrećica sa zrnom koje je izvađeno iz tijela Rasima Kučevića dostavljana na vještačenje u FUP Sarajevo u kutiji u kojoj su se nalazili dokazi vezano za drugi predmet, umjesto u kutiji gdje su se nalazili dokazi vezani za konkretan predmet, nije dovela u sumnju da je zrno koje je izvađeno iz tijela Rasima Kučevića zrno koje je dostavljeno na vještačenje. Osim toga, Kantonalni sud je, nakon izvršenog vještačenja, prihvatio zaključak odnosno nalaz i mišljenje vještaka FUP Sarajevo, Centra za forenziku i podršku, da dostavljeno sporno zrno izvađeno iz tijela Rasima Kučević potječe od metka ispaljenog iz predmetnog pištolja, iz razloga bliže navedenih u obrazloženju presude. Pri tome Kantonalni sud je imao u vidu i činjenicu da provedenim dokazima nije dokazano da je još neko pucao osim apelanta. Polazeći od činjenice da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su dva metka ispaljena u prolazu između zgrada, te ocjenjujući iskaze vještaka i pismene nalaze i mišljenja i dopune istih, pismene dokaze, iskaze saslušanih svjedoka, zapisnik o uviđaju sa skicom i foto-dokumentacijom lica mjesta i zapisnikom sa rekonstrukcije, iskaze apelanta kao osumnjičenog i prilikom psihijatrijskog intervjua, Kantonalni sud nije prihvatio iskaz apelanta kao svjedoka, da je treći metak ispalio u prolazu i da nije skrivio smrt Rasima Kučević. Stoga, imajuću vidu sve izvedene dokaze, Kantonalni sud je ocijenio da je objektivno dokazano da je apelant kritičnog dana iz pištolja pucao da bi usmrtio Rasima Kučevića. Kako je apelant upotrijebio vatreno oružje - pištolj, kojim je znao da rukuje, zaključeno je da je apelant bio svjestan da Rasima Kučevića može usmrtiti, pa je navedeno i htio, tako da je postupao sa umišljajem. Kantonalni sud nije prihvatio apelantovu odbranu da je postupao u nužnoj odbrani, niti da je pištolj ispalio iznenada kako je tvrdio u istrazi, iz razloga bliže opisanih u obrazloženju presude.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj 03 0 K 000593 09 Kž 3 od 28. januara 2010. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe Kantonalnog tužitelja u Tuzli i apelanta, te potvrđena presuda Kantonalnog suda.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, u pogledu apelantovih prigovora u vezi aktivne uloge prvostepenog suda, naveo da sud u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama ima aktivnu ulogu, te može ne samo izvoditi svoje dokaze već i postavljati pitanja u svakoj fazi ispitivanja kako svjedoka optužbe tako i svjedoka odbrane. Stoga korištenjem navedenih ovlaštenja sud nije mogao dovesti u pitanje načelo jednakosti strana u postupku, a niti načelo akuzatornosti. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je prvostepeni sud za svoje postupanje u pogledu redoslijeda izvođenja dokaza imao uporišta u odredbama člana 276. stav 2. u vezi sa članom 255. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Stoga je Vrhovni sud ocijenio da odstupanje predsjednice vijeća od redoslijeda izvođenja radnji na glavnom pretresu nije moglo predstavljati ni jednu od navedenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka na koje je ukazao apelant u žalbi. Ispitujući pobijanu presudu u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje date na glavnom pretresu da je treći metak također ispalio u prolazu i da sa tim hicem nije uzrokovao smrt Rasim Kučevića, te da je sud svoje zaključke je dovoljno potkrijepio izvedenim dokazima na koje se pozvao u obrazloženju prvostepene presude U pogledu žalbenog prigovora da izvađeno zrno metka nije ispaljeno iz predmetnog pištolja, Vrhovni sud je istaknuo da se prvostepeni sud u obrazloženju presude detaljno bavio prigovorima odbrane vezanim za okolnosti koje se odnose na pakovanje zrna koje je izvađeno iz tijela Rasima Kučevića, u smislu da isto nije bilo propisno zapakovano. Naime, prvostepeni sud se pravilno pozvao na iskaze svjedoka i vještaka za sudsku medicinu, te foto-dokumentaciju od 22. aprila 2009. godine, iz koje je proizilazilo kao prihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je sporno zrno pravilno zapakovano bez narušavanja njegovog integriteta i da je ostalo podobno za vještačenje. Također je istaknuto da je prvostepeni sud sa jedne strane naveo vrlo detaljne razloge zbog čega je prihvatio navode vještaka za balistiku da je pronađeno zrno u tijelu Rasima Kučevića ispaljeno iz pištolja iz kojeg je pucao apelant, a sa druge strane radi čega nije prihvatio suprotna tvrđenja vještaka odbrane. Konačno, u vezi sa žalbenim prigovorima apelanta u pogledu različitih balističkih vještačenja optužbe i odbrane, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo dovoljno argumentirane razloge zbog čega je prihvatio navode vještaka optužbe, a ne odbrane. Navedeni razlozi su bili u saglasnosti sa načelom slobodne ocjene dokaza, a obje strane su imale priliku da vještacima postavljaju pitanja, čime je realizirano načelo ravnopravnosti strana u postupku. Stoga je Vrhovni sud smatrao da nije bilo potrebe da se provodi novo vještačenje, kako je predložio apelant u žalbama. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i naveo odgovarajuće razloge zbog čega je neke prihvatio, a druge nije, i radi čega je neosnovana apelantova odbrana u njenom esencijalnom dijelu (da nije pucao u Rasima Kučevića i lišio ga života). Zbog detaljnog navođenja svih potrebnih razloga, ocijenjeno je da nisu bile prihvatljive apelantove žalbene tvrdnje da nedostaju razlozi u obrazloženju prvostepene presude i da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Također, Vrhovni sud je ocijenio da sa aspekta krivičnog materijalnog prava, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da apelant nije postupao u nužnoj odbrani, jer je apelant otišao po pištolj radi obračuna i na mjestu događaja preduzeo protivpravan napad protiv Rasima Kučevića, koji ga je smirivao, te iz pištolja ispalio jedan hitac kako bi Rasima Kučevića lišio života i pogodio ga u predjelu grudi usljed čega je nastupila njegova smrt. Stoga su, po mišljenju Vrhovnog suda, u apelantovim radnjama bila sadržana sva bitna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH, te je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta oglasio krivim. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanja, te nije povrijedio krivični zakon kada je radnje apelanta pravno kvalifikovao kao u izreci prvostepene presude, pa kako nije učinio ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a niti je povrijedio ustavne i konvencijske norme na koje se apelant u žalbi pozivao, bili su neosnovani apelantovi suprotni žalbeni prigovori.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u povredi odredaba člana 312. stav 1. tač. d) i k) ZKP FBiH: Apelant takođe smatra da Kantonalni sud nije bio nepristrasan, jer su povrijeđena osnovna načela ZKP FBiH: načelo jednakosti u postupku, slobodna ocjena dokaza i princip akuzatornosti, te odredba člana 254. stav 2. čl. 276. i 277. ZKP FBiH. Ističe da je načelo jednakosti u postupku grubo prekršeno od strane tužilaštva i policijskih organa, što je dovelo u razumnu sumnju istinitost podataka navedenih u zapisniku o uviđaju, istinitost kazivanja svjedoka optužbe, vjerodostojnost prikupljenih dokaza i pouzdanost nalaza i mišljenja datih od strane vještaka optužbe. Smatra da je način na koji je Kantonalni sud koristio svoje ovlasti predviđene relevantnim odredbama ZKP FBiH, doveo u pitanje i princip akuzatornosti. S tim u vezi, obrazlaže da je Kantonalni sud u toku izvođenja dokaza optužbe naložio i saslušao u svojstvu svjedoka suda sedam svjedoka, ispitivao svjedoke više nego tužitelj i odbrana, te naložio vještačenje. Stoga je apelant zaključio da Kantonalni sud nije navedeno činio u interesu utvrđivanja istine, nego da se stavio na stranu optužbe i stoga nije bio nepristrasan. Apelant smatra da je Kantonalni sud povrijedio i princip slobodne ocjene dokaza. Naime, u toku izvođenja dokaza optužbe i dokaza suda, a prije nego što je odbrana pristupila izvođenju dokaza, Kantonalni sud je prihvatio prijedlog tužitelja da se obavi rekonstrukcija događaja samo prema svjedočenju svjedoka optužbe. Ističe da iako se njegova odbrana saglasila sa navedenim predloženim dokazom optužbe u cilju utvrđenja istine i provjeravanja izvedenih dokaza, da Kantonalni sud nije mogao izvesti takav dokaz suprotno članu 93. ZKP FBiH. Ovako izvedenom rekonstrukcijom apelant smatra da je Kantonalni sud oduzeo mu pravo na odbranu, što je predstavljalo bitnu povredu odredbe člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Nadalje, tvrdi da osporena presuda Kantonalnog suda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, opširno opisujući utvrđeno činjenično stanje, te ističe da od tačnog utvrđenja kako je i sa kojeg mjesta Rasim Kučević krenuo prema apelantu, zavisi i konačna ocjena vjerodostojnosti apelantove odbrane da treći metak nije ispalio da bi usmrtio bilo koga, pa ni njega.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u osnovi se svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava, te pristrasnosti Kantonalnog suda, koja se ogleda u povredi procesnog prava (osnovnih principa i pojedinačno pobrojanih odredbi ZKP FBiH). U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Razmatrajući apelantove navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi razmotrio identične navode vezane za navodne povrede procesnog prava pred Kantonalnim sudom, koje apelant ponavlja u apelaciji, i uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP FBiH dao iscrpne razloge zašto ti navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično pravne stvari, a Ustavni sud u datim obrazloženjim s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i sadržaj relevantnih odredbi ZKP na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Osim toga Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant bio u nejednakom položaju u odnosu na tužilačku stranu budući da iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant tokom postupka imao mogućnost da predlaže dokaze kao i da svoje argumente suprotstavlja argumentima suprotne strane čime je u potpunosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti postupka. Stoga Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a naročito ne ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu navoda apelanta kojima izražava sumnju u nepristrasnost Kantonalnog suda, koja se ogleda u povredi procesnog prava (osnovnih principa i pojedinačno pobrojanih odredbi ZKP FBiH), Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju apelant izražava sumnju u nepristrasnost Kantonalnog suda, zbog navodne povrede osnovnih načela i pojedinačno pobrojanih odredbi ZKP FBiH, što je opširno obrazložio. Ustavni sud zapaža da se ovi apelantovi navodi tiču primjene relevantnih odredbi procesnog prava, a koje je Ustavni sud već razmotrio i zaključio da primjena procesnog prava nije bila proizvoljna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da su redovni sudovi bili pristrasni prilikom donošenja odluka u konkretnom slučaju. Tokom predmetnog postupka apelant je, po mišljenju Ustavnog suda, uživao sve proceduralne garancije iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o nepristrasnosti suda očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili za donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1287/10 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio