Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1317/10 (M. L., Z. L. i Z. L.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1317/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1317/10, rješavajući apelaciju Mije Lučića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Lučića, Zdravka Lučića i Zvonka Lučića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Gž-577/05 od 20. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Lučić, Zdravko Lučić i Zvonko Lučić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vesela - Bugojno, koje zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnijeli su 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-577/05 od 20. januara 2010. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000804 od 27. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-766/04 od 13. maja 2005. godine, donesenom u ponovnom postupku, po tužbi apelanata radi naknade štete, obavezani su Općina Bugojno i GP „Gorica“ Bugojno (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) da solidarno apelantima za pričinjenu štetu isplate iznose pojedinačno navedene u izreci presude, a u ukupnom iznosu od 23.612,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 8.348,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-577/05 od 20. decembra 2006. godine, preinačena je presuda Općinskog suda u dijelu koji se odnosio na dospijeće zakonske zatezne kamate, na način preciziran u izreci presude, i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, pa su tužene obavezane da apelantima umjesto iznosa od 8.348,00 KM određen iznos od 1.313,99 KM. U preostalom dijelu presuda Općinskog suda je potvrđena i žalbe tuženih odbijene kao neosnovane.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-07-000804 od 27. novembra 2008. godine, djelomično je usvojena revizija prvotužene, presuda Kantonalnog suda ukinuta u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu. Revizija je odbijena u ostalom dijelu kojim je prvotužena tražila da se pobijana presuda preinači na način da sud apelante odbije sa postavljenim tužbenim zahtjevom u cjelosti i obaveže ih da joj naknade troškove postupka u preciziranom iznosu.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osnovan revizioni navod prvotužene da sudovi nisu odlučili o njenom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud u presudi nije dao ocjenu žalbenih navoda prvotužene na odluku o troškovima parničnog postupka, koji navodi su bili od odlučnog značaja. Propuštanjem da primjeni član 231. ZPP, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je učinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP, što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke o troškovima parničnog postupka obiju parničnih stranaka. Vrhovni sud je istaknuo da će u ponovnom postupku sud odlučiti i o zahtjevu prvotužene za naknadu troškova parničnog postupka primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP, kojim je propisan način odlučivanja o parničnim troškovima kada se spor okonča djelomičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva (uspjeh u sporu se utvrđuje prema prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu u tužbi, a ne prema visini konačnog, sniženog tužbenog zahtjeva). U navedenom slučaju uspjeh ili neuspjeh tužitelja srazmjeran je neuspjehu ili uspjehu tuženog jer ono što je za tužitelja uspjeh u sporu za tuženog je neuspjeh i obratno .
6. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-577/05 od 20. januara 2010. godine, preinačena je presuda Općinskog suda, broj P-766/04 od 13. maja 2005. godine, u dijelu dosuđenih troškova postupka, na način da su apelanti obavezani da solidarno prvotuženoj isplate na ime troškova postupka iznos od 7.034,00 KM.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je iz spisa prvostepenog suda proizilazilo da je vrijednost spora u predmetnoj parnici bila označena na iznos od 150.000,00 KM (što je prihvatio i Vrhovni sud u svojoj presudi). Međutim, prvostepeni sud nije utvrdio uspjeh parničnih stranaka u postupku u odnosu na navedenu vrijednost spora, već na osnovu preciziranog tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi u iznosu od 23.612,00 KM. Stoga je prvostepeni sud zaključio da su apelanti u cijelosti uspjeli u parnici i tužene obavezao na naknadu troškova postupka u cijelosti. Dosuđujući troškove na navedeni način, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio član 386. stav 1. ZPP. Naime, prvostepeni sud je trebao primijeniti stav 2. navedenog člana, tj. troškove dosuditi parničnim strankama na osnovu srazmjernog uspjeha u parnici, kako je isto zaključio i Vrhovni sud u svojoj presudi. Kako je prvobitni tužbeni zahtjev apelanata postavljen u tužbi glasio na iznos od 150.000,00 KM, a presudom je apelantima dosuđen iznos od 23.612,00 KM, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti uspjeli u parnici sa 15,74% a tužene sa 84,26%. Imajući u vidu da je visina troškova u predmetnoj parnici utvrđena u iznosu od 8.348,00 KM i da je prvotužena u parnici uspjela sa 84,26 %, Kantonalni sud je ocijenio da prvotuženoj, pravilnom primjenom člana 386. stav 2. ZPP, pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupku u iznosu od 7.034,00 KM. Stoga je Kantonalni sud, u skladu sa uputama Vrhovnog suda, preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u izreci presude.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Apelanti tvrde da nije dozvoljena revizija protiv pravosnažnog dijela odluke kojom je odlučeno o sporednim zahtjevima kao što su kamate, troškovi i slično, te stoga im nije jasno na osnovu čega je Vrhovni sud reviziju usvojio samo u pogledu troškova postupka. Nadalje, sve da je revizija i bila usmjerena samo na troškove parničnog postupka, Vrhovni sud je istu morao odbaciti zbog nedostatka imovinskog cenzusa. U pogledu rješenja Kantonalnog suda, apelanti ističu da je isto proizvoljno jer se temelji na nezakonitoj i proizvoljnoj odluci Vrhovnog suda. Nadalje, u istom se kao osnova uzimaju troškovi apelanata, a ne troškovi prvotužene, te kako određeni troškovi nisu mogli biti troškovi prvotužene, nisu joj mogli biti ni dosuđeni. Nadalje, apelanti smatraju da odluka o dosuđenju troškova parničnog postupka zavisi o uspjehu u parnici kako u kvantitativnom tako i u kvalitativnom pogledu. Kako je njihov punomoćnik uskladio tužbeni zahtjev sa nalazima vještaka, apelanti tvrde da se uspjeh u parnici trebao mjeriti prema odnosu usklađenog tužbenog zahtjeva i visine dosuđene štete, detaljno opisujući isto. Ističu da osporavanje navedenog stava bi značilo osporavanje jednog od temeljnih načela ZPP - da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka, u smislu člana 3. ZPP.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli apelaciju protiv presude Vrhovnog suda, broj 070-
0-Rev-07-000804 od 27. novembra 2008. godine, u dijelu kojim je usvojena revizija, i rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-577/05 od 20. januara 2010. godine. Međutim, presudom Vrhovnog suda u osporenom dijelu, djelomično je usvojena revizija u odnosu na troškove postupka i predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje, te je, u ponovnom postupku, osporenim rješenjem Kantonalnog suda pravosnažno odlučeno o troškovima postupka. Stoga Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda nije konačna odluka o troškovima parničnog postupka već konačnu odluku o troškovima postupka predstavlja rješenje Kantonalnog suda, te će navode apelanata ispitati samo u odnosu na navedeno rješenje. Osim toga, apelanti su blagovremeno podnijeli apelaciju samo u odnosu na rješenje Kantonalnog suda, dok u odnosu na presudu Vrhovnog suda, apelacija nije podnesena u roku predviđenom članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu odluku u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova parničnog postupka. Naime, u navedenoj odluci data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je troškove postupka trebalo dosuditi parničnim strankama na osnovu srazmjernog uspjeha u parnici, primjenom relevantnih odredaba ZPP, zbog čega su apelanti obavezani da prvotuženoj nadoknade troškove parničnog postupka, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža, da je prethodno prvotužena reviziju izjavila kako protiv odluke o glavnoj stvari tako i protiv odluke o troškovima postupka te je shodno navedenom Vrhovni sud svojom odlukom, suprotno navodima apelanata, mogao odlučivati o troškovima postupka. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić