Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1363/10 (M. H.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1363/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1363/10, rješavajući apelaciju Mehmeda Hajdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Hajdarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-08-001050 od 12. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-07-002 430 od 21. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Visokom, broj P-887/05 od 22. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-001050 od 12. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-07-002 430 od 21. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
887/05 od 22. oktobra 2007. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelantov punomoćnik je 1. februara 2011. godine dostavio primjerak apelacije ovjeren pečatom.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-887/05 od 22. oktobra 2007. godine, donesenoj po tužbi Fatima Hajdarević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelanta kao prvotuženog i Kenan Hajdarević (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu nasljeđa i po protivtužbi apelanta i drugotuženog protiv tužiteljice također radi radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu nasljeđa, utvrđeno je da su tužiteljica, apelant i drugotuženi zakonski nasljednici umrlog Mustafe Hajdarevića (u daljnjem tekstu: ostavilac) sa nasljednim dijelom od po 1/3 na nekretninama pobliže označene u izreci presude, te da će se na osnovu ove presude izvršiti upis prava suvlasništva imenovanih na navedenim nekretninama (stav I izreke). Presudom su dalje apelant i drugotuženi obavezani tužiteljici nadoknaditi troškove postupka (stav II izreke). Dalje je utvrđeno da su tužiteljica, apelant i drugotuženi zakonski nasljednici ostavioca na dijelu od 1/2 nekretnina pobliže označenih u izreci presude, kao i na dijelu nekretnina od ½ stanbenog objekta , vanknjižno vlasništvo sa dijelom od po 1/3, te da će se na osnovu predmetne presude izvršiti upis prava suvlasništva na navedenim nekretninama u korist apelanta i drugotuženog sa dijelom po 1/6 (stav III izreke). Tužiteljica je obavezana apelantu i drugotuženom nadoknaditi troškove postupka. Presudom su dalje apelant i drugotuženi odbijeni sa protivtužbenim zahtjevom za utvrđivanje prava vlasništva po osnovu naslijeđa na nekretninama pobliže označenim u izreci presude preko utvrđenih dijelova od po 1/6, sa zahtjevom da se iz imovine ostavioca izluči vrijednost od 10.859,00 KM, te sa zahtjevom da se uknjiže kao suvlasnici na svakoj drugoj pokretnoj i nepokretnoj imovini koja je bila vlasništvo ostavioca i koja se nalazila u Saveznoj Republici Njemačkoj (stav V izreke).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku glavne rasprave u parnicu na strani apelanta i drugotuženog stupio Nusret Hajdarević kao umješač (u daljnjem tekstu: umješač). Općinski sud je odbio zahtjev umješača za izvođenje novih dokaza iz razloga što umješač, prema odredbi člana 371. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), parnicu mora primiti u stanju u kakvom se nalazi u trenutku kada se miješa u parnicu. Istaknuto je da je umješač nakon stupanja u parnicu mogao da preduzima radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla poduzimati stranka kojoj se pridružio. U pogledu utvrđivanja visine duga ostavioca apelantu i drugotuženom na ime izdržavanja, Općinski sud je izveo dokaze saslušanjem tužiteljice i svjedoka, te izvršio uvid u potvrde o predaji novca na ime alimentacije. S obzirom da spis Općinskog suda, broj I-290/99 nije pronađen kod suda, Općinski sud je na glavnoj raspravi dozvolio izvođenje dokaza: uvid u rješenje broj I-290/99 od 21. juna 1999. godine, saslušanje svjedoka Raifa Aliomerovića, koji je u svojstvu izvršnog organa postupao u predmetu I-
290/99, i saslušanje svjedoka Zahida Hadžića, koji je zastupao apelanta i drugotuženog u izvršnom postupku. Uvidom u rješenje broj I-290/99 od 21. juna 1999. godine, utvrđeno je da je rješenjem dozvoljeno izvršenje radi naplate zaostalih obroka alimentacije za period od 1. maja 1996. godine do 31. jula 1998. godine u iznosu od 10.800,00 DEM i troškove postupka u iznosu od 95 KM. Nadalje, istaknuto je da izvedenim dokazima nije utvrđeno da li je u izvršnom postupku nešto naplaćeno od izvršenika i koliko, međutim, iz potvrda od 19. jula 1999. godine i 20. maja 2000. godine proizilazilo je da je „prednik tužilaca“ (vjerovatno se radilo o ostaviocu) putem izvršnog organa isplatio alimentaciju za period od jula 1999. godine do juna 2000. godine. Kako se radilo o isplatama tekućih alimentacija koje nisu bile predmet izvršenja i kako su isplate izvršene preko sudskog izvršitelja, Općinski sud je zaključio da su i ranije obaveze izmirene. Općinski sud je dalje istaknuo da je odredbama čl. 35. i 36. Zakona o nasljeđivanju regulisano u kojem slučaju potomci mogu tražiti izlučenje imovine iz zaostavštine, međutim, u konkretnoj pravnoj stvari ne traži se izlučenje imovine po prethodno navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju. Nadalje, Općinski sud je naveo da je pitanje odgovornosti nasljednika za dugove ostavioca regulisano odredbama čl. 143. i 144. Zakona o nasljeđivanju. Odredbama člana 143. st. 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju propisano je da nasljednici solidarno odgovaraju za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da i u slučaju da je u postupku utvrđeno da je ostavilac imao neizmiren dug prema apelantu i drugotuženom, kao i visina tog duga, tužiteljica bi bila odgovorna samo za dio obaveze ostavioca, srazmjerno svom nasljednom dijelu, dok bi na strani apelanta i drugotuženog, srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, došlo do sjedinjenja obaveze i potraživanja. Stoga je Općinski sud odbio apelanta i drugotuženog sa zahtjevom da se iz imovine ostavioca izluči imovina u vrijednosti od 10.895,00 KM.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-002 430 od 21. aprila 2008. godine, odbijena je žalba apelanta, drugotuženog i umješača, i potvrđena presuda Općinskog suda.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice vezane za tužbu i protivtužbu, u cijelosti poštovao sve odredbe ZPP i u cijelosti je pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odgovarajuće odredbe Zakona o nasljeđivanju. Kantonalni sud je smatrao da je neosnovan žalbeni navod da je Općinski sud dozvolio da na strani tuženih učestvuje i umješač na nastavku ročišta za glavnu raspravu, a onda nije dozvolio izvođenje dokaza koje je on predložio. S tim u vezi, istaknuto je da je prvostepeni sud navedeno pitanje pravilno obrazložio, jer su prava umješača tačno propisana odredbama čl. 369. do 372. ZPP. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod u pogledu odbijanja da se iz imovine ostavioca izluči vrijednost od 10.859,00 KM po osnovu dugovanja ostavioca na ime izdržavanja apelanta i drugotuženog. Naime, Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud u pogledu istog naveo valjano obrazloženje i pravilno se pozivao na odgovarajuće odredbe Zakona o nasljeđivanju, primjenjujući čl. 35., 36., 143. i 144. Zakona o nasljeđivanju. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno zauzeo stav da se protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotuženog u navedenom dijelu nije zasnivao na čl. 35. i 36. Zakona o nasljeđivanju.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-001050 od 12. januara 2010. godine, odbijena je revizija u odnosu na protivtužbeni zahtjev, a odbačena u odnosu na tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 10., 35., 36. i 143. Zakona o nasljeđivanju i čl. 251. stav 1. i 252. stav 1. Porodičnog zakona, kada su o protivtužbenom zahtjevu odlučili kao u izreci prvostepene presude. Dalje je navedeno da su za svoje odluke nižestepeni sudovi dali pravilne i potpune razloge, koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan ponovljeni prigovor iz žalbe da je drugostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 143. Zakona o nasljeđivanju kada nije umanjio nasljedni dio tužiteljice za iznos od 10.859,00 KM (dug ostavioca na ime neplaćene alimentacije tuženim). Istaknuto je da je navedeni prigovor cijenio drugostepeni sud i dao razloge zašto se nije mogla primijeniti odredba člana 143. Zakona o nasljeđivanju u konkretnom slučaju.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Općinski sud nije dozvolio umješaču da predloži niti jedan dokaz, kojim bi dokazao da sporne nekretnine nisu bile bračna stečevina, a koji dokaz bi bio od koristi apelantu i drugotuženom, i kojim bi umješač opravdao svoje stupanje u parnicu. Nadalje, apelant smatra da je Općinski sud pogrešno utvrdio da je ostavilac izmirio svoju obavezu na ime izdržavanja prema apelantu i drugotuženom, te da se navedeno utvrđenje zasniva na pretpostavkama. Posebno ističe da Općinski sud nije komentarisao iskaz svjedoka Zahida Hadžića, koji je bio njihov punomoćnik u izvršnom postupku, i koji je izjavio da ostavilac nije izmirio svoju obaveze utvrđene rješenjem o izvršenju Općinskog suda, broj I-290/99 od 21. juna 1999. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenjee te da se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili navode apelanta vezano za odbijanje prijedloga umješača za provođenje dokaza te da su dali iscrpne razloge zašto smatraju neosnovanim protivtužben zahtjev apelanta i drugotuženog da se iz imovine ostavioca izluči precizirani novčani iznos na ime izdržavanja, a dana obrazloženja imajući u vidu relevantne odredbe ZPP i Zakona o nasljeđivanju na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić