Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1366/10 (M. Š.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1366/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1366/10, rješavajući apelaciju Mehdije Škrijelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehdije Škrijelja podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-08-001719 od 14. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-1628/99 od 11. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehdija Škrijelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Semizovca, kojeg zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajevo, podnio je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-001719 od 14. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1628/99 od 11. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1628/99 od 11. maja 2006. godine, obavezan je apelant da isplati Ratomiru Maunagi (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 25.000,00 KM na ime duga, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu po osnovu štete nastale za preuzeti inventar, zalihu robe i automobil u iznosu od 110.000,00 KM, te odbačen zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je između tužitelja i apelanta krajem 1992. godine zaključen ugovor o čuvanju ugostiteljskog objekta, tipa pansion zvani „Imidž“ i u njemu cijelog inventara i zaliha roba u vrijednosti od 20.000,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan. Naime, u toku postupka apelant je učinio nespornim da je ostao u obavezi isplatiti tužitelju iznos od 25.000,00 KM na ime duga za prodaju tužiteljeve kuće, te je tužbeni zahtjev osporio samo zbog istaknutog prigovora zastare. Međutim, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare, Općinski sud je zaključio da je isti neosnovan. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku priznao svoju obavezu da tužitelju isplati predmetni dug. Naime, apelant, saslušan kao parnična stranka, na ročištu od 13. novembra 2001. godine, izričito je izjavio da duguje tužitelju iznos od 25.000,00 KM, jer mu je već dao 5.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene kuće, i da će mu ostatak dati „kada se steknu vremena“, a sve na osnovu potvrde da se isti iznos duguje. Stoga je Općinski sud zaključio da se navedena apelantova izjava, uz potpisivanje zapisnika o glavnoj raspravi, imala smatrati pismenim priznanjem zastarjele obaveze, i odricanjem od zastarjelosti u smislu člana 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je novi zastarni rok počeo teći od dana navedenog odricanja, a tužbeni zahtjev za isplatu predmetnog duga je postavljen na ročištu od 19. oktobra 2004. godine, Općinski sud je zaključio da nije protekao opći zastarni rok od pet godina predviđen odredbom člana 371. ZOO. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan prigovor zastarjelosti, te usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na isplatu nespornog novčanog iznosa od 25.000,00 KM.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-
06-002301 od 23. maja 2008. godine, djelomično je uvažena apelantova žalba i presuda Općinskog suda preinačena, tako da je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i presuda Općinskog suda potvrđena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužitelj 26. novembra 1999. godine podnio tužbu kojom je tražio da se apelant obaveže na predaju u posjed nekretnina, bliže preciziranih u tužbi, zajedno sa objektima sagrađenim na istim. Tužitelj je zatim na pripremnom ročištu od 19. oktobra 2004. godine predao pismeni podnesak o preinačenju tužbe, kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime duga isplati iznos od 25.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Na navedeni preinačen tužbeni zahtjev apelant je dao pismeni odgovor, kojim je istaknuo da se ne radi o preinačenju tužbe nego o potpuno novom tužbenom zahtjevu, jer se više nije tražila predaja u posjed nekretnina nego isplata duga, koje potraživanje je zastarjelo, i stoga predložio odbijanje navedenog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu odredbu člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je ocijenio da je tužitelj, isticanjem zahtjeva za isplatu duga umjesto predaje u posjed nekretnina, preinačio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev isticanjem drugog zahtjeva, što je za posljedicu imalo odustanak od prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva i podnošenje nove tužbe. Stoga su se rokovi zastarjelosti potraživanja za preinačenu tužbu trebali računati od dana dospjelosti potraživanja do dana podnošenja nove tužbe, tačnije preinačenja tužbe. Kantonalni sud je istaknuo da je među strankama bilo nesporno da je apelant, kao tužiteljev punomoćnik, tužiteljevu kuću prodao 12. februara 1997. godine, da je tužitelju po navedenom osnovu isplatio 5.000,00 KM, a da mu je ostao dužan iznos od 25.000,00 KM, navodeći u potvrdi da će taj iznos isplatiti do kraja 1997. godine, te da taj iznos nije isplatio. Dalje je naveo da potraživanje duga, u smislu odredaba člana 371. ZOO, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. Kako je potraživanje isplate kupoprodajne cijene dospjelo sa 1. januarom 1998. godine kao rokom za koji se apelant bio saglasio da će isplatiti dugovani iznos, a preinačena tužba je podnesena 19. oktobra 2004. godine, Kantonalni sud je zaključio da je ista podnesena nakon isteka roka od pet godina potrebnog za zastarjelost potraživanja. Istaknuto je da u prvostepenoj presudi pogrešno ocijenjena apelantova izjava data na ročištu održanom 13. novembra 2001. godine kao priznanje duga i odricanje od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366. stav 1. ZOO. Naime, Kantonalni sud je smatrao da je odredbu člana 366. stav 1. ZOO trebalo tumačiti tako da je prije svega morao biti ispunjen uslov da je obaveza zastarjela, te da je za odricanje od zastarjelosti trebalo pismeno priznanje zastarjele obaveze, kako bi bio ispunjen uslov da se takva izjava smatra odricanjem od zastarjelosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da, kako je apelantova obaveza dospjela 1. januara 1998. godine, a apelant na ročištu od 13. novembra 2001. godine priznao da tužitelju duguje iznos od 25.000,00 KM, nije protekao rok od pet godina potreban za zastarjelost potraživanja. Stoga po mišljenju Kantonalnog suda nije bio ispunjen prvi uslov propisan odredbom člana 366. stav 1. ZOO, pa davanje izjave apelanta nije imalo značaj odricanja od zastarjelosti, nego je samo moglo biti od značaja kao priznanja činjenice koje je stranka priznala i koje ne treba dokazivati u smislu relevantnih odredbi ZPP. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan apelantov prigovor da je potraživanje predmetnog duga zastarjelo, jer je od dospjelosti (1. januar 1998. godine) do podnošenja preinačene tužbe (19. oktobar 2004. godine) proteklo više od pet godina, u smislu odredbe člana 371. ZOO. Stoga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-001719 od 14. januara 2010. godine, usvojena je tužiteljeve revizija i presuda Kantonalnog suda preinačena u dijelu odluke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu duga, tako da je u odnosu na navedeni dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda. U ostalom dijelu je presuda Kantonalnog suda ostala neizmijenjena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je bio osnovan revizioni navod da je drugostepeni sud odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje je navedeno da je apelant prodao tužiteljevu kuću i po navedenom osnovu isplatio mu 5.000,00 KM, te ostao dužan 25.000,00 KM, koji dug je dospio za naplatu 1. januara 1998. godine. Vrhovni sud je smatrao da je apelant potpisivanjem zapisnika na ročištu od 11. marta 2001. godine (u obrazloženju presude je očito pogrešno naveden datum, jer je u prethodnim presudama naveden datum 13. novembar 2001. godine) priznao da na ime prodaje kuće tužitelju duguje 25.000,00 KM, te da je navedenim priznanjem duga došlo do prekida zastare u smislu odredbe člana 387. ZOO. Kako je odredbom člana 292. stav 2. ZOO propisano da zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova, Vrhovni sud je ocijenio da je bio pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužiteljevo potraživanje za isplatu duga zastarjelo. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da od dana priznanja pa do preinačenja tužbe od strane tužitelja, nije protekao opći zastarni rok od pet godina predviđen odredbom člana 371. ZOO. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja na osnovu pravilne primjene materijalnog prava.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene odluke donesene uz pogrešnu primjenu odredbi ZOO kojim se uređuje zastara, te pogrešno zaključeno da se apelant odrekao zastare potraživanja. Naime, apelant navodi da je tokom cijelog prvostepenog postupka isticao prigovor zastare potraživanja tužitelja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO koje regulišu zastaru, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić