Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1369/10 (S.T.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1369/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1369/10, rješavajući apelaciju S.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.T. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 03 0 K 001345 09 Kž 2 od 20. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.T. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Enisa Hamzić, advokat iz Tuzle, podnijela je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 03 0 K 001345 09 Kž 2 od 20. januara 2010. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 03 0 K 001345 09 K od 24. aprila 2009. godine, apelantica je proglašena krivom da je u sticaju učinila produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ FBiH, za koja su joj utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, odnosno, od osam mjeseci. Presudom je dalje, primjenom relevantnih odredbi KZ FBiH, apelantica osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u kojoj je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelantica je obavezana nadoknaditi troškove krivičnog postupka i paušala sudu, te isplatiti određeni iznos na ime imovinske koristi koju je pribavila krivičnim djelom. Presudom je dalje apelantica oslobođena od optužbe za radnje bliže opisane u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio da je dokazano činjenično stanje opisano u izreci presude. Pri tome, Kantonalni sud je činjenični opis iz optužnice izmijenio na način da je pobliže opisao vrijeme u kojem su Aida Bilalović i Jasminka Bilalović (u daljnjem tekstu: oštećene) radile u apelantičinom ugostiteljskom objektu. Dovodeći u vezu iskaze svjedoka Ramize Omerović, Rasima Ahmića i Ruždije Šeherkića, date na glavnom pretresu, u vezi sa iskazima datim u istrazi, te imajući u vidu činjenicu da su svjedoci u toku dokaznog postupka i mijenjali svoje iskaze, Kantonalni sud je zaključio da je izmjena iskaza svjedoka u odnosu na odlučne činjenice na glavnom pretresu posljedica uticaja koji je vršen na svjedoke, zbog čega nije prihvatio izmjenu iskaza svjedoka na glavnom pretresu. Nakon provedenog dokaznog postupka, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica, na način opisan u izreci presude, učinila krivična djela za koja je oglašena krivom, te je utvrdio pojedinačne kazne i odmjerio jedinstvenu kaznu, cijeneći sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj 03 0 K 001345 09 Kž 2 od 20. januara 2010. godine, odbijena je kao neosnovana žalba Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), a djelomično uvažene žalbe apelantice i njenog branitelja, te je presuda Kantonalnog suda preinačena u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da su se radnje izvršenja za koje je presudom Kantonalnog suda apelantica oglašena krivom pravno kvalifikovane kao jedno produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. U ostalom dijelu presuda Kantonalnog suda je ostala neizmijenjena.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoj zaključak - da je apelantica počinila predmetne krivično-pravne radnje, detaljno opisane u izreci presude, odnosno predmetna krivična djela. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud sve dokaze, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, cijenio na način predviđen odredbom člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Stoga je Vrhovni sud prihvatio kao osnovane zaključke prvostepenog suda koji su se odnosili na utvrđene činjenice. U pogledu žalbenih navoda apelantice i njenog branitelja koji su se odnosila na iskaze saslušanih svjedoka, Vrhovni sud je zaključio da isti nisu bili prihvatljivi. S tim u vezi, istaknuto je da je činjenica da niti jedan svjedok nije bio direktni očevidac odnosno nije mogao svjedočiti ništa o tome što se tačno dešavalo između oštećenih i apelantice, te s kim su sve oštećene, uz direktno posredovanje apelantice i za njen račun (većim dijelom) imale seksualne odnose. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da to nije bilo čudno, s obzirom, da se u konkretnom slučaju radilo o sofisticiranom krivičnom djelu, koje spada u grupu krivičnih djela protiv spolne slobode i koje je teško dokazati, jer se sve odvijalo na tih i prikriven način. Stoga je zaključeno da su bitnu ulogu u dokazivanju odlučnih činjenica imali takozvani posredni dokazi - indicije, čime se u krivičnom predmetu protiv apelantice koristio i prvostepeni sud na zakonit način. Dalje je navedeno da je na osnovu iskaza svjedoka, koji su opisali sve što im je bilo poznato o predmetnim događajima (s tim da su određeni svjedoci na pretresu u nekoliko izmijenili svoje svjedočenje iz istrage), prvostepeni sud posredno utvrdio sve odlučne činjenice u vezi predmetnog krivičnog djela, odnosno apelantičine krivnje, kako je to opisano i obrazloženo u prvostepenoj presudi. Po mišljenju Vrhovnog suda, svi dokazi na kojima je prvostepeni sud bazirao svoje zaključke o apelantičinoj krivnji, predstavljali su čvrste dokaze u pogledu relevantnih činjenica, u vezi krivične odgovornosti apelantice, te su bili u potpunom skladu. Stoga je zaključeno da je navedeno isključivalo svaku drugu verziju mogućnosti koju je ponudila apelantičina odbrana, u odnosu na onu koju je utvrdio prvostepeni sud. Također, Vrhovni sud je smatrao neosnovanim i žalbeni prigovori da je prvostepeni sud selektivno i favorizovano cijenio dokaze. S tim u vezi, istaknuto je da je prvostepeni sud dovoljno jasno i konzistentno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosio na ocjenu provedenih dokaza, te je pritom uzeo u obzir i odbranu apelantice i dokaze koji su joj išli u prilog, te je u vezi navedenih dokaza dao dovoljno obrazloženje zašto im sud nije vjerovao. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore vezane za oduzetu imovinsku korist od apelantice, s obzirom da je iz iskaza svjedoka Rasima Ahmića utvrđeno da je mesar Enver za seksualne usluge, koje je imao sa oštećenom, platio 100 eura, a sam svjedok 50 eura. Nadalje, na navedenu odluke prvostepenog suda nisu uticali ni žalbeni prigovori da je navedeni svjedok izjavio da je u oba ova slučaja novac u ruke dobila oštećena, s obzirom da je iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazilo da je novac od seksualnih usluga završavao kod apelantice, nakon čega je ona oštećenim davala dio novca, zbog čega su se i same oštećene žalile da im novac uzima gazdarica (apelantica) i da će je zbog toga prijaviti. U pogledu žalbenih prigovora apelantičinog branitelja koji su se odnosili na troškove krivičnog postupka, Vrhovni sud je ocijenio da su isti paušalni i ničim dokumentovani, te stoga neosnovani. Nadalje, istaknuto je da je odredbom člana 202. stav 4. ZKP FBiH, omogućeno apelantici i njenim braniteljima (u tom momentu bilo je tri branitelja, što je na svojevrstan način govorilo o materijalnom statusu apelantice) da naknadno podnese prijedlog za oslobađanje od plaćanja troškova krivičnog postupka.
6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza. Naime, apelantica smatra da sud nije imao relevantnih dokaza na osnovu kojih bi pouzdano utvrdio njenu krivnju. Ističe da je sud uveo kategoriju „sofisticirano krivično djelo“, kojeg nema u ZKP FBiH, te je u dokazivanju odlučnih činjenica koristio indicije, pri čemu nije bilo osnova da navedene indicije imaju čvrstu i logičnu povezanost, što je u suprotnosti sa članom 3. ZKP FBiH (in dubio pro reo). Apelantica tvrdi da je sud poklonio vjeru saslušanim svjedocima, mada su se njihovi iskazi svodili uglavnom na ono što su čuli, a niti jedan svjedok nije bio direktan očevidac predmetnih događaja opisanih u činjeničnim navodima optužbe. Apelantica posebno ističe je i odluka o oduzimanju imovinske koristi također zasnovana na posrednim dokazima – indicijama, a da pri tome dokazanost bitnih činjenica nije utvrđena izvan svake razumne sumnje. Smatra da u pogledu troškova krivičnog postupka sud nije trebao povezivati njen materijalni status sa brojem branitelja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza na kojima su sudovi temeljili svoje odluke, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da dokazivanje putem posrednih dokaza - indicija nije samo po sebi protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05, AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06 i AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 9/07).
11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su Kantonalni i Vrhovni sud u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelantica počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Kantonalni sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne, koje je kao pravilno i zakonito izvedene prihvatio i Vrhovni sud. Osim toga, nesporno je da su i Kantonalni i Vrhovni sud u toku postupka omogućili apelantici da predloži dokaze u svoju korist, te da ospori dokaze Tužilaštva. Ustavni sud smatra da obrazloženja koja su dali redovni sudovi zadovoljavaju kriterije iz člana 6. Evropske konvencije, te da njihova ocjena i neposrednih i posrednih dokaza ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantičinim navodima, ocjena dokaza koju su dali redovni sudovi ne doima očigledno proizvoljnom, te da osporena presuda sadrži obrazloženje koje u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić