Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1391/10 (B. S.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1391/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1391/10, rješavajući apelaciju Boška Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Stankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 007870 08 Rev od 7. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradca, kojeg zastupa Branko Mandrapa, odvjetnik iz Čapljine, podnio je 20. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 007870 08 Rev od 7. januara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 007870 07 P od 6. februara 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan OTP „Neumpromet“ d.o.o Neum (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime naknada plaće sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose za PIO za periode precizirane u presudi u iznosima, također, preciziranim u presudi, te da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.916,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. februara 2008. godine kao dana donošenja presude pa do isplate a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant bio na efektivnom radu kod tuženog do kraja 2001. godine, kada mu je usmeno saopćeno da, zbog smanjenja posla, ne dolazi više da radi, odnosno da nikada nije dobio nikakav pismeni dokument u vezi sa prestankom rada, da je apelant pismenim putem otkazao ugovor o radu sa tuženim 14. februara 2007. godine i u međuvremenu radio na „crno“ u drugoj firmi, kao i da u periodu od 31. decembra 2010. godine, kao dana prestanka rada kod tuženog, pa do dana davanja otkaza apelantu tuženi nije isplaćivao plaću, niti uplaćivao doprinose. Općinski sud je naveo da u vezi s navedenim smatra da je apelantovo potraživanje za isplatu naknada plata i uplatu doprinosa za PIO osnovan. Navedeno je da je čl. 68. i 69. Zakona o radu FBiH propisano da se plaća utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, odnosno da je kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđena najniža plata i uvjeti i načini njenog usklađivanja, te da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor i pravilnik o radu ne može zaposleniku isplatiti platu manju od utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Obrazloženo je i da je članom 72. stav 3. istog zakona propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plate za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnju i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

3. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza i odredaba Zakona o radu nedvojbeno proizlazi da je apelant radio kod tuženog do kraja 2001. godine, kada je došlo do prekida rada zbog smanjenja obima posla a za što apelant nije kriv, te da mu pripada pravo na naknadu plata i uplatu doprinosa za taj period. Općinski sud je naveo da nije prihvatio navode tuženog da je apelant posao napustio samoinicijativno i da se nakon toga zaposlio u preduzeću „Jadranpromet“ u Neumu jer, kako je naveo Općinski sud, iz dokaza proizlazi da je apelant u tom preduzeću radio na „crno“, i to zato što je bio prinuđen obezbijediti sebi i obitelji egzistenciju. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i donio presudu kao u dispozitivu.

4. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Presudom broj 53 0 P 007870 08 Gž od 13. juna 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove prvostepenog suda.

5. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 53 0 P 007870 08 Rev od 7. januara 2010. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju je navedeno da je nepravilno stanovište nižestepenih sudova prema kojem je kod tuženog došlo do prekida rada zbog smanjenja obima posla za koje apelant kao zaposlenik nije kriv, pa da je, zbog toga, njegov tužbeni zahtjev osnovan. Vrhovni sud je istakao da iz odredaba člana 103. Zakona o radu, između ostalog, proizlazi da zaposlenik ima pravo zahtijevati od poslodavca da otkloni sve nepravilnosti u radu kod poslodavca zbog kojih je zaposleniku povrijeđeno pravo iz rada, te da takva zaštita podrazumijeva i zaštitu prava na rad, kao i zaštitu prava na isplatu plate ili naknade plate. Navedeno je i da podnošenje takvog zahtjeva poslodavcu ne sprečava zaposlenika da podnese i tužbu nadležnom sudu u roku od godinu dana od dana dostave odluke kojom mu je povrijeđeno neko pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima nedvojbeno utvrđeno da apelant nije koristio zaštitu u smislu navedenih odredaba Zakona o radu sve do 2008. godine, kada je podnio predmetnu tužbu iako je već početkom 2002. godine znao da su njegova prava iz radnog odnosa povrijeđena zbog čega taj sud smatra navode revizije u vezi s navedenim osnovanim. Vrhovni sud je naveo i da je, u kontekstu navedenog, nesporno da je apelant kod tuženog radio sve od 31. decembra 2001. godine i do tada redovno primao platu, te da je tog datuma samoinicijativno napustio posao i zaposlio se, istina na „crno“, kod drugog poslodavca, te da, nakon navedenog datuma, nije uživao nikakva prava od tuženog, niti je ispunjavao bilo kakve obaveze prema tuženom. Vrhovni sud je, također, naveo da Zakon o radu ne poznaje status (privremenog) prekida radnog odnosa, kako su to utvrdili nižestepeni sudovi, te je, imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega je usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude na način preciziran u dispozitivu.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da nije tačno da je utvrđeno da je samoinicijativno napustio posao, jer je nesumnjivo dokazao da mu je usmeno rečeno da više ne dolazi na posao, te da se suprotnim zaključkom Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja što mu nije dopušteno. Smatra i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer njemu nije prekinut radni odnos krajem 2001. godine, već je prekinuo rad zbog čega smatra da je imao pravo na naknadu plate za vrijeme prekida rada zbog čega na njegov slučaj nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 103. Zakona o radu, već odredbe člana 106. istog zakona.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te zašto je trebalo preinačiti nižestepene presude i odbiti apelantov tužbeni zahtjev pri tome se pozivajući na relevantne odredbe člana 103. Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo stoga što je nesporno da apelant skoro punih šest godina (od dana prestanka rada kod tuženog pa do podnošenja predmetne tužbe) nije tražio zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, kako je to konstatirao i Vrhovni sud. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, takođe suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud nije u revizionom postupku utvrđivao činjenično stanje, već je prezentirao činjenice utvrđene u postupcima pred nižestepenim sudovima, utvrđene činjenice dovodio u kontekst sa relevantnim zakonskim odredbama i na tom osnovu izveo zaključak, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

11. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1391/10 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio