Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1399/10 (M. S.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1399/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1399/10, rješavajući apelaciju Milana Stajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Stajića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-001530 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj RS-20/04 od 20. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Stajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-001530 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-20/04 od 20. marta 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj RS-20/04 od 20. marta 2006. godine, donesenom u vanparničnom postupku korisnika eksproprijacije RO „Transport“ Beograd, OOUR “Saobraćaj“ Sarajevo, transformirano i Jedinstveno društveno preduzeće „Transport“ Beograd i apelanta, Jelka Stajić i Žarko Stajić (u daljnjem tekstu: ostali vlasnici) radi utvrđivanja pravične naknade obustavljen je postupak za utvrđivanje pravične naknade za eksproprirane nekretnine rješenjima o eksproprijaciji br. 03/2-473-33/80 od 5. novembra 1980. godine i 03/2-473-33 od 10. novembra 1980. godine, te su apelant i ostali vlasnici upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na osnovu uvida u spis utvrđeno da je transformacijom i novim osnivanjem promijenjen korisnik eksproprijacije iz osnovnog rješenja o eksproprijaciji. Stoga je, po mišljenju Općinskog suda, bila isključena mogućnost da se u vanparničnom postupku po postojećem rješenju o eksproprijaciji vodi daljnji postupak. S tim u vezi, obrazloženo je da sud u vanparničnom postupku odlučuje samo o visini naknade, a ne i o pravu na naknadu i promjeni i izmjeni korisnika eksproprijacije, te time i obveznika za isplatu naknade. Istaknuto je da se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji može mijenjati samo u upravnom postupku (obnova postupka), a ne u postupku pred sudom za utvrđivanje visine naknade. Dalje, Općinski sud je naveo da je postupak utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine postupak p na to da su i sud i oba učesnika u postupku određivanja naknade isključivo vezani za pravosnažno rješenje o eksproprijaciji. U konkretnom slučaju predmet je bio dostavljen Općinskom sudu od Općinske komisije za urbanizam i imovinskopravne poslove Hadžići (akt broj 03/2-473-33/80 od 1. oktobra 1981. godine), te se u konkretnom slučaju nije radilo o pravnoj situaciji kada je raniji vlasnik sam pokrenuo postupak pred sudom u kom slučaju bi imao pravo izmjene stranaka u postupku. S obzirom na sve navedeno, ocjenjujući osnovano pravo apelanta i ostalih vlasnika za naknadu za izuzeto zemljište, Općinski sud je zaključio da navedeno pravo apelant i ostali vlasnici treba da potražuju po pravilima parničnog ili pak upravnog postupka.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-001530 od 18. novembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelantov žalbeni navod da je Općinski sud propustio ocijeniti ugovor od 25. augusta 1980. godine nije predstavljao dokaz koji upućuje na obavezu isplate naknade za eksproprirano zemljište od Općine Hadžići. Naime, prema članu 2. navedenog ugovora, obavezan je korisnik eksproprijacije na isplatu naknade, a u konkretnoj pravnoj stvari Općinski sud je obustavio postupak za utvrđenje naknade za eksproprirane nekretnine upravo zbog toga što je došlo do primjene korisnika eksproprijacije, jer to nije bio korisnik koji je zaključio ugovor od 25. augusta 1980. godine. Po mišljenju Kantonalnog suda, bilo je u nadležnosti organa uprave da u eventualnom obnovljenom postupku donese novo rješenje o eksproprijaciji sa označenjem stvarnog korisnika ekspropriranih nekretnina, jer su se ovlaštenje suda u vanparničnom postupku odnosila na odlučivanje o naknadi za eksproprirane nekretnine (član 80. ranijeg Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja). Dalje, kako je naveo Kantonalni sud, članom 64. važećeg Zakona o eksproprijaciji, određeno je da nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za ekspropriranu nekretninu, te stoga nije mogao u predmetnom postupku obavezivati lice koje nije rješenjem o eksproprijaciji označeno kao korisnik ekspropriranih nekretnina. Kantonalni sud je istaknuo da se navedeni zakon primjenjivao u svim postupcima u kojima nije došlo do isplate naknade za eksproprirane nekretnine (član 70). Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obustavio postupak, jer je došlo do promjene korisnika eksproprijacije, a navedena promjena nije bila usklađena sa predmetnim rješenjima o eksproprijaciji, prema kojima je korisnik eksproprijacije bio RO „Transport" Beograd OOUR „Saobraćaj" Sarajevo, koje je prestalo postojati.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Općina Hadžići 25. augusta 1980. godine zaključila ugovor sa korisnikom eksproprijacije, na osnovu kojeg je korisnik eksproprijacije uplatio na njen račun određeni novčani iznos, a Općina Hadžići se obavezala da će kao garant uplaćenih sredstava izvršiti isplatu naknada za sve nekretnine koje će se eksproprirati. Nakon toga, nekretnine su eksproprirane, a Općina Hadžići je isplatila naknadu drugim vlasnicima osim apelantu. Smatra da je sudski postupak neprimjereno dugo trajao da bi nakon 29 godina bio obustavljen. Ističe da je apsurdno nakon toliko godina upućivati ga da pokrene drugi postupak, te smatra da je trebalo obavezati Općinu Hadžići da mu isplati naknadu za eksproprirane nekretnine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da ,prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i Zakona o vanparničnom postupku, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je, u okolnostima konkretnog predmeta, utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić