Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1418/10 („PROMET TEHNO“ d.o.o. Bihać i A. G. iz Mostara)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1418/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1418/10, rješavajući apelaciju „Promet tehna“ d.o.o. Bihać i Alena Gološa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Promet tehna“ d.o.o. Bihać i Alena Gološa podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pžp-10-000 009 od 23. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj PR-4-2353/08 od 28. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Promet tehno“ d.o.o. Bihać i Alen Gološ iz Mostara, odgovorna osoba u „Promet tehnu“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Senad Droce, advokat iz Mostara, podnijeli su 21. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pžp-10-000 009 od 23. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-4-2353/08 od 28. oktobra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj PR-4-2353/08 od 28. oktobra 2009. godine apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 11. stav 7. Zakona o zaštiti potrošača u BiH, kažnjiv po članu 125. st. 1. i 2. tačka d) istog zakona, pa je na temelju navedenih odredbi i uz primjenu čl. 10. i 11. Zakona o prekršajima FBiH, prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM a drugoapelantu u iznosu od 500,00 KM. Rješenjem su dalje apelanti obavezani nadoknaditi troškove prekršajnog postupka.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je ocjenom svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da su apelanti počinili prekršaj koji im je stavljen na teret. Dalje je navedeno da je odbrana apelanata ocijenjena neosnovanom i datom s namjerom da se izbjegne odgovornost za predmetni prekršaj, posebno iz razloga što su apelanti potvrdili tačnim stanje navedeno u zapisniku, odnosno prekršajnom nalogu. Općinski sud je istaknuo da je bila nesporna činjenica da je neposrednim inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je promet evidentiran putem trake registar-kase bio u iznosu od 75,00 KM, a da je u kasi zatečeno 279,50 KM, što apelanti nisu ni osporili, nego su to nastojali opravdati prilaganjem određenih dokaza. Stoga je Općinski sud zaključio da su se u radnjama apelanata stekla obilježja člana 11. stav 7. Zakona o zaštiti potrošača u BiH, zbog čega su im izdati prekršajni nalozi. Prilikom odmjeravanje vrste i visine sankcije Općinski sud je ocijenio sve okolnosti koje su mogle biti od uticaja, te izrekao apelantima novčane kazne određene prekršajnim nalozima koje su kao minimalne propisane za predmetni prekršaj.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Pžp-10-000 009 od 23. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno rješenje Općinskog suda.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, u pogledu žalbenog navoda da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio izvedene dokaze, naveo da je prvostepeni sud bio obavezan dati razloge zašto neke dokaze prihvata, a neke ne prihvata. S tim u vezi, navedeno je da je iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazilo da je prvostepeni sud ocijenio odbranu apelanata i u vezi s tim iznio zaključak, a, s druge strane, naveo je i zašto je prihvatio optužbu kao osnovanu. Naime, prvostepeni sud je naveo da je nesporna činjenica da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je promet evidentiran preko registar-kase i da je u kasi zatečeno znatno više novca nego što je to evidentirano registar-kasom, te da je osnovni razlog zbog kojeg je smatrao utvrđenom navedenu činjenicu da je nisu osporili niti apelanti. Stoga je Kantonalni sud zaključio da u prvostepenom rješenju nije izostala ocjena dokaza, niti ocjena odbrane apelanata u odnosu na činjenični opis iz izreke rješenja, te stoga nije bio osnovan prethodno iznijeti prigovor apelanata. Kantonalni sud je smatrao neosnovanim i žalbeni prigovor apelanata da sud nije poštovao odredbu člana 48. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH, u smislu da ovlašteni organ nije pružio niti jedan dokaz koji bi ukazivao na odgovornost apelanata, te da ga sud nije na to pozivao, niti je sud pozvao inspektora koji je sačinio zapisnik. S tim u vezi, obrazloženo je da se navedeni prigovor odnosio, prije svega, na ocjenu provedenih dokaza o čemu je prethodno Kantonalni sud dao obrazloženje. Dalje je istaknuto da je pri navođenju ostalih prigovora očito da su apelanti zaboravili da stranke u postupku predlažu, pa čak i osiguravaju pojavljivanje eventualnih svjedoka i podnošenje isprava, a sud ih ocjenjuje, pa je Kantonalni sud zaključio da je i u ovom dijelu žalba apelanata bila neosnovana.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Apelanti navode da su u toku postupka pružili sudu dokaze da nisu krivi i koji potkrepljuju tvrdnju da nisu prodavali robu bez računa, ali da je navedene dokaze sud ocijenio na proizvoljan način. Dalje, smatraju da ovlašteni organ nije pružio nijedan dokaz koji bi ukazivao na odgovornost apelanata, niti ga je sud pozvao na to, a nije čak ni pozvao na izjašnjenje postupajućeg inspektora koji je sačinio zapisnik. Apelanti ističu da su potpisivanjem zapisnika samo potvrdili da je on sačinjen zakonito u formalnom smislu, a ne tačnost sadržaja zapisnika. Tvrde da je donošenjem odluke sud prekršio čl. 3. i 15. Zakona o krivičnom postupku FBiH, jer je sud apelante doveo u neravnopravan položaj u odnosu na podnosioca, te nije dopustio apelantima pravo na odbranu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
12. Razmatrajući navode apelanata, te imajući u vidu predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da je protiv prvoapelanta, kao pravnog lica, i drugoapelanta, kao odgovornog lica, proveden prekršajni postupak u kojem je nesporno utvrđena odgovornost apelanata za počinjeni prekršaj. Proizlazi da je činjenično stanje u postupku utvrđeno na osnovu svih provedenih dokaza predloženih na usmenom pretresu, kojem je prisustvovao i punomoćnik apelanata i drugoapelant, te uvidom u materijalne dokaze koje je priložio ovlašteni organ i apelanti. Dalje, iz relevantnih odredaba Zakona o prekršaju FBiH nedvosmisleno proizlazi da su apelanti imali mogućnost da predlože dokaze za koje su smatrali da je potrebno izvesti. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu odgovornosti apelanata za počinjeni prekršaj. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti ni da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na pravično suđenje i imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić