Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1477/10 (S. I.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1477/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1477/10, rješavajući apelaciju Stipe Ivezića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Ivezića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 652 od 21. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-0001426 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2974/01 od 15. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipe Ivezić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibenika, koga zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 652 od 21. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-0001426 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2974/01 od 15. jula 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2974/01 od 15. jula 2005. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv Ostoje Mavija, Zorana Mavija i Biljane Lolić, rođene Mavija (u daljnjem tekstu:prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) radi utvrđenja, te u pravnoj stvari drugotuženog i trećetužene kao protivtužitelja protiv apelanta kao protivtuženog radi isplate, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su pravno ništavi ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključio apelant sa prvotuženim kojim je apelant zamijenio svoje nekretnine u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: nekretnine u Banjoj Luci) za nekretnine prvotuženog u Općini Šibenik, preciznije označene u izreci presude, te da se slijedom toga utvrđuje i da je ništav ugovor o poklonu koji jeprvotuženi zaključio sa drugotuženim i trećetuženom (sin i kćerka prvotuženog), kojim je nekretnine u Banjoj Luci poklonio drugotuženom i trećetuženoj sa zahtjevom za uspostavu zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja u Zemljišnoknjižnom uredu Banja Luka, odnosno Republičkoj upravi za katastar nekretnina - Područna jedinica Banja Luka, te u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Šibeniku i Republičkoj upravi za katastar nekretnina SO Šibenik, koji je postojao prije zaključenja ugovora o zamjeni i predajom u posjed i na korištenje nekretnine u Banjoj Luci apelantu, odnosno nekretnina S. Bilice Općina Šibenik tuženom. Također je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog i trećetužene kojim su tražilili da se apelant obaveže da im na ime troškova ulaganja u predmetni objekat u Banjoj Luci i uređenja isplati 6.491,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelant i prvotuženi zaključili ugovor o zamjeni nekretnina 28. januara 1993. godine i ovjerili ga kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-275/93 od 1. februara 1993. godine. Osnovni sud je prilikom odlučivanja sa posebnom pažnjom ocijenio pitanje da li su ugovorne strane izrazile volju da zaključe predmetni ugovor ocjenjujući pritom da li je apelant bio pod pritiskom nekog lica ili pritiska opće situacije u kojoj su zaključili predmetni ugovor, te je ocijenio intenzitet tog pritiska. Na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno i na zakonit način, jer nijednim relevantnim propisom nije izričito i decidirano navedeno da su svi ugovori o prometu nekretnina zaključeni u ratnom periodu ništavi zbog općih prilika koje su vladale na teritoriji BiH, već treba u svakom konkretnom slučaju utvrditi sve činjenice koje su bitne za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora. Izvedenim dokazima sud nije utvrdio da je postojao pritisak ili neka druga nedozvoljena radnja od tužene strane prema apelantu i njegovoj porodici, što u svom iskazu ne spori ni apelant, niti da je neko treće lice izvršilo bilo kakav pritisak na apelanta. Osnovni sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da je bio pod pritiskom i da je u takvim ratnim okolnostima zaključio predmetni ugovor pogotovo ako se ima u vidu da apelant nije živio na ovim prostorima, već u Njemačkoj, gdje ni u kom slučaju nije mogao biti izložen prijetnjama i pritiscima. Po ocjeni Osnovnog suda, na zaključak ovog suda da je predmetni ugovor zaključen na dobrovoljan način, odnosno da je na strani parničnih stranaka postojala volja da se predmetni ugovor zaključi ukazuje i to što apelant u svom iskazu navodi da mu je brat sugerisao da, s obzirom na ratna zbivanja, mijenja svoje nekretnine, da je sam inicirao zaključenje predmetnog ugovora i sam došao do prvotuženog, što se vidi iz zapisnika od 23. januara 2003. godine. Konačno, kako je Osnovni sud zaključio, u radnjama koje slijede nakon zaključenja predmetnog ugovora a koje se sastoje u tome da je apelant uknjižio zamijenjene nekretnine u zemljišnim knjigama na svoje ime, tražio upotrebnu dozvolu, renovirao kuću koju je dobio u zamjenu se vidi jasno izražena apelantova volja za zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina. S obzirom na navedeno, Osnovni sud smatra da predmetni ugovor nije ništav, jer nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je stoga sud u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-0001426 od 12. marta 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je omogućio apelantu da izvede dokaze u pogledu volje stranaka za zaključenje ugovora o razmjeni i stupanja stranaka u posjed nekretnina, odnosno upis razmijenjenih nekretnina u javne knjige. Dalje se navodi da je apelant tvrdio da je u vrijeme izbijanja ratnih djejstava na ovim prostorima živio i radio u Njemačkoj, da je kuću u Banjoj Luci gradio za sebe i svoju djecu s namjerom da se jednog dana u nju vrati i da nije bilo rata, da kuću nikad ne bi mijenjao. Kako je dalje naveo Okružni sud, iz navoda pred prvostepenim sudom se vidi da je apelant isticao da je to prvenstveno učinio jer su njemu, a naročito njegovom sinu koji je sa svojom suprugom u to vrijeme živio u toj kući, bile upućivane prijetnje da će, ukoliko ne napuste kuću, ona biti dignuta u vazduh. Međutim, bez obzira što je prvostepeni sud u skladu sa navedenim omogućio apelantu da iznese pred sud i izvede dokaze u pogledu subjektivnih okolnosti na strani apelanta koje su utjecale da se odluči na zaključenje ugovora o razmjeni svoje nekretnine, apelantove navedene tvrdnje, kao i navedenih svjedoka nisu, po mišljenju Okružnog suda, u dovoljnoj mjeri konkretizovale subjektivne okolnosti koje bi bile osnov da se navedeni ugovor utvrdi ništavim. Po ocjeni Okružnog suda, da je apelant imao namjeru da stvarno razmijeni nekretnine i da se prema razmijenjenoj nekretnini ponaša kao vlasnik, govori činjenica da se odmah po preuzimanju nekretnina u Hrvatskoj upisao u javnim knjigama kao njihov vlasnik, da je na kući promijenio krovnu konstrukciju, sredio kupatilo, gornju ploču i redovno je održavao, odnosno preduzeo sve radnje kako bi poboljšao standard življenja u kući i koje po redovnom toku stvari preduzimaju vlasnici stvari u odnosu na svoju kuću. Okružni sud je naveo da je apelant tužbu kojom traži utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora podnio tek 2001. godine, znači, pet godina nakon prestanka rata (računajući od 19. juna 1996. godine).

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 652 od 21. januara 2010. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da se tokom postupka pokazalo nespornim da parnične stranke nisu međusobno vršile nikakve pritiske i prijetnje radi zaključenja spornog ugovora i da nije bilo prisile sa njihove strane. Dalje je navedeno da je sporni ugovor zaključen u vrijeme trajanja rata, odnosno u ratnim okolnostima na području bivše SRBiH tokom 1992. godine. U vrijeme zaključenja ugovora apelant je živio i radio u Saveznoj Republici Njemačkoj a kuću u Banjoj Luci, koja je predmet ugovora o razmjeni, koristili su njegov sin i snaha. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, apelant nije bio na teritoriji zahvaćenoj ratnim djejstvima, tj. na području bivše SRBiH, što znači da on, suprotno njegovoj tvrdnji, pri zaključenju ugovora nije trpio nelagodnosti svakodnevnog življenja i strahovanja i svega što bi se moglo dogoditi, a što bi moglo utjecati na formiranje njegove volje, jer tvrdnje da su ga nepoznata lica uznemiravala u Njemačkoj telefonskim pozivima, i po nalaženju Vrhovnog suda, izvedenim dokazima nije dokazao. Vrhovni sud smatra da sama činjenica da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u vrijeme rata na prostorima bivše SRBiH ne daje dovoljan osnov za zaključak da se radi o ništavom ugovoru. Tokom postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda raspravljene su sve relevantne činjenice i okolnosti koje su pratile zaključenje predmetnih ugovora, te ponašanje stranaka u odnosu na razmijenjene nekretnine. Zato, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani apelantovi navodi da je ugovor o razmjeni zaključen zbog ratnih okolnosti i nesigurnosti apelanta i njegove porodice a ne rezultat slobodno izražene volje. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelant ni u reviziji nije konkretizovao subjektivne okolnosti na koje se uopćeno poziva, a koje bi bile osnov da se navedeni ugovor utvrdi ništavim, pa se prigovori revizije da je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava ukazuju neosnovanim. Iz navedenog proizlazi da, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepene presude nemaju nedostataka na koje ukazuje apelant, odnosno na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zato revizija odbijena kao neosnovana u smislu odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPPRS).

6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu pravo na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da u dosadašnjem postupku sudovi nisu pravično odlučili o njegovim zahtjevima, da su štitili prvenstveno interese tuženih a na njegovu štetu, te da nisu sagledali okolnost da je apelant cijeli život uložio u stjecanje imovine u Banjoj Luci da bi je na kraju izgubio bez svoje volje i krivice. Apelant dalje navodi da je lišen svoje imovine i doma bez svoje volje i da je ozbiljnim prijetnjama i napadima na imovinu rođaka u neposrednoj blizini dio apelantove porodice bio prinuđen napustiti Banju Luku. Razumljiv je apelantov interes da sačuva svoju imovinu i dom od uništenja kako je prijećeno njegovom sinu, bacanjem bombi ili sinovljevom puncu kada mu je naređena predaja ključeva pa je stoga i zaključio sporni ugovor, ne bi li bar nešto dobio za imovinu za koju je tada smatrao da je gubi. Apelant ne spori da je iskoristio sve dozvoljene pravne lijekove, ali nijedan od njih nije bio djelotvoran, smatrajući da su se sudovi potrudili da ospore njegov zahtjev i opravdaju njihovo odbijanje pozivanjem na zakonske propise u čemu apelant vidi povredu prava na djelotvoran pravni lijek. Apelant smatra da su sudovi RS primijenili zakone na njegovu štetu kao pripadniku hrvatske nacionalnosti, u čemu apelant vidi povredu prava na zabranu diskriminacije. Apelant predlaže Ustavnom sudu da razmotri sve dokaze, kao i osporene odluke nižestepenih sudova, te utvrdi povrede njegovih ustavnih prava i u tom smislu naloži sudovima RS poduzimanje radnji za pravilnu primjenu materijalnog prava domaćeg zakonodavstva.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu, odnosno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi već razmatrao pitanja vezana za pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio sljedeći stav: «... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju redovni sudovi uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da apelant nije dokazao da su postojale konkretne subjektivne okolnosti koje su povezane sa općim ratnim okolnostima bitno ograničavale slobodu izražavanja njegove volje. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

Zabrana diskriminacije

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. S obzirom na zaključke Ustavnog suda iznesene u prethodnoj tački ove odluke, te budući da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1477/10 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio