Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1478/10 (JP Elektroprivreda d.d. – Sarajevo ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. - Tuzla)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1478/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1478/10, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda# d.d. Sarajevo ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda“ d.d. Sarajevo ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-08-000993 od 19. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000164 od 24. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-392/04 od 15. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda“ d.d. Sarajevo ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000993 od 19. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-07-000164 od 24. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-392/04 od 15. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-392/04 od 15. juna 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, obavezani su Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, kao prvotuženi (apelantov pravni prednik, u daljnjem tekstu: apelant), i Općina Lukavac (u daljnjem tekstu: drugotužena) da „Zemljokop inžinjeringu“ d.o.o Ilidža – Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno nadoknade materijalnu štetu za izuzeti i uništeni bager u iznosu od 95.850,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka bliže preciziranim u izreci presude. Presudom je dalje obavezan apelant da tužitelju na ime duga plati iznos od 63.859,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka bliže preciziranim u izreci presude, te je odbijen višak tužbenog zahtjeva tužitelja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno donio odluku kao u izreci presude. Općinski sud nije prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na apelantovoj strani zbog toga što je iz spisa proizlazilo da su tužitelj i apelant i prije izbijanja ratnih djejstava bili u određenim poslovnim odnosima, da su nakon izbijanja ratnih djejstava sporne mašine ostale u apelantovom posjedu, te da su tokom 1992, 1993. i 1994. godine zaključivali i određene protokole oko korištenja tužiteljevih mašina. Općinski sud je zaključio da apelant tokom postupka niti jednim dokazom sudu nije dokazao da predmetne mašine nisu bile u njegovom posjedu i da ih nije koristio. S tim u vezi, istaknuto je da se apelant obratio Odjeljenju Ministarstva za narodnu odbranu drugotužene zahtjevom od 12. januara 1993. godine da se predmetne mašine izuzmu od tužitelja, te da se apelantu stave na raspolaganje i dalje nesmetano korištenje. Općinski sud je dalje naveo da, prema odredbama člana 87. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba), tužitelju pripadala naknada za nastalu štetu zbog izuzimanja spornih mašina, a prema općim pravilima za naknadu štete. Dalje, zaključeno je da je drugotužena, u skladu sa Uredbom, izvršila mobilizaciju predmetnih tužiteljevih mašina. Pri tome tužitelj nije mogao trpjeti zbog činjenice da nije postojao akt - potvrda o izvršenom izuzimanju predmetnih mašina u smislu člana 58. Uredbe, što isto nije prošlo kroz evidenciju ustrojenu kod Sekretarijata u smislu čl. 62. i 63. Uredbe i što nadležni organ nije formalno donio i pismeno rješenje (koje je trebao i morao donijeti). Stoga je Općinski sud ocijenio da je i drugotužena odgovorna da nadoknadi štetu tužitelju prema općim pravilima o naknadi štete. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je utvrdio da su apelant i drugotužena solidarno obavezni da tužitelju, u smislu člana
206. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nadoknade štetu nastalu izuzimanjem i uništenjem spornog bagera u iznosu od 95.850,00 KM, što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka saobraćajno-mašinske struke. U pogledu odluke o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu za ekonomsko korištenje drugog bagera, navedeno je da je o tom dijelu tužbenog zahtjeva Općinski sud odlučio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koje je vještak zasnovao na protokolu od 6. aprila 1993. godine (u daljnjem tekstu: predmetni protokol), kojim su se stranke međusobno sporazumjele da je apelantova obaveza prema tužitelju po osnovu korištenja predmetnih bagera iznosila 63.859,00 KM. Stoga je obavezao apelanta, na osnovu odredbe člana 567. ZOO, da tužitelju plati iznos preciziran u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000164 od 24. aprila 2008. godine uvažena je žalba drugotužene i presuda Općinskog suda preinačena u stavu I izreke, tako da je u odnosu na drugotuženu u cijelosti odbijen kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete za izuzeti i uništeni bager u iznosu od 95.850,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je dalje djelomično uvažena apelantova žalba i presuda Općinskog suda u odnosu na apelanta preinačena u dijelu odluke sadržanom u stavu II izreke, tako da je odbijen u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 63.859,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka sadržanom u stavu I izreke na način bliže preciziran u izreci. U ostalom dijelu presuda Općinskog suda je potvrđena, odnosno ostala neizmijenjena, te je tužitelj obavezan da nadoknadi apelantu troškove žalbenog postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, bila pravilna odluka prvostepenog suda da je apelant obavezan da tužitelju isplati traženu naknadu štete za uništeni bager, ali da nije bio pravilan zaključak prvostepenog suda o postojanju i solidarne obaveze drugotužene na naknadu navedenog vida štete tužitelju. Imajući u vidu relevantne odredbe Uredbe, Kantonalni sud je zaključio da sama okolnost da je Opštinski sekretarijat za narodnu odbranu drugotužene vršio mobilizaciju materijalno-tehničkih sredstava tužitelja, među kojima su bila i dva predmetna bagera, a zašto je, prema odredbama Uredbe, bio ovlašteni organ, nije moglo opravdati stav prvostepenog suda o postojanju pasivne legitimacije drugotužene u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete za uništeni bager. S tim u vezi, istaknuto je da, prema sadržini odredaba Uredbe, za štetu zbog uništenog sredstva odgovara korisnik sredstava i to po općim pravilima imovinskog prava, a u konkretnom slučaju korisnik predmetnog bagera nije bila drugotužena. Stoga se pitanje odgovornosti za navedeni vid štete imalo raspravljati samo u odnosu na stvarnog korisnika predmeta bagera po principu pretpostavljene krivice sadržanom u odredbi člana 154. ZOO. Kantonalni sud je istaknuo da je iz provedenih dokaza i činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazilo da su se predmetni bageri tužitelja po izbijanju ratnih djejstava nalazili kod apelanta i da je apelant bio stvarni korisnik predmetnih bagera i prije i nakon podnošenja zahtjeva za mobilizaciju, što je u konačnom potvrdila i sadržina dopisa apelanta od 24. maja 1994. godine. Dalje, do stvarnog izuzimanja predmetnih bagera iz apelantovog posjeda za potrebe VJ 5571, kako je naveo Kantonalni sud, nije došlo, već su samo bili skinuti određeni dijelovi sa neispravnog bagera za koje je prvostepeni sud utvrdio da su bili neznatne vrijednosti. Kako apelant tokom postupka nije ponudio dokaze koji bi upućivali na zaključak da do štete na predmetnom bageru nije došlo njegovom krivicom, Kantonalni sud je zaključio da je, imajući u vidu navedenu činjeničnu i pravnu situaciju, bila pravilna odluka prvostepenog suda o apelantovoj obavezi da tužitelju za uništeni bager isplati traženi iznos od 95.850,00 KM.
6. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan apelantov žalbeni navod kojim se osporavala pravilnost odluke prvostepenog suda o apelantovoj obavezi da tužitelju na ime duga plati iznos od 63.859,00 KM, na ime naknade za ekonomsko korištenje drugog ispravnog bagera. Naime, ocijenjeno je da prvostepeni sud svoju odluku o osnovanosti tužiteljevog potraživanja po osnovu korištenja bagera nije mogao zasnovati pozivom na predmetni protokol, te na nalaz vještaka finansijske struke. Stoga, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti kao pravilne razloge prvostepenog suda navedene u obrazloženju presude, a niti datu ocjenu o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare za navedeni vid potraživanja. Naime, predmetni protokol je sačinjen 6. aprila 1993. godine a zahtjev za navedeni vid naknade prvi put je postavljen tek u podnesku tužitelja od 25. decembra 1998. godine. Dalje je istaknuto da to što se vještak istovremeno u dostavljenom nalazu pozvao i na predmetni protokol, pa time i na apelantov dug konstatovan u predmetnom protokolu u iznosu od 63.859,00 KM ne znači i da je vještak svoj nalaz zasnovao na navedenom protokolu, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud. Istaknuto je da tužitelj navedeni vid potraživanja i nije zasnivao na predmetnom protokolu u kojem je bilo navedeno da iznos od 63.859,00 DM predstavlja apelantov dug prema tužitelju po izvršenom poravnanju njihovih međusobnih obaveza i potraživanja, i to na 30. april 1992. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se nije mogao usvojiti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 63.859,00 KM, iznosa za koji su stranke u predmetnom protokolu utvrdile da predstavlja apelantov dug na 30. april 1992. godine, budući da tužitelj navedeni iznos i nije potraživao kao dug po predmetnom protokolu, već ga je potraživao kao naknadu po osnovu korištenja bagera, i to za period od izbijanja ratnih djejstava tj. od aprila 1992. godine. Dalje, tužitelj nije uspio dokazati visinu naknade, niti je u tom pogledu dokazao postojanje relevantnih činjenica koje bi kao takve davale osnova za utvrđenje visine ove naknade po članu 127. Zakona o parničnom postupku.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000993 od 19. januara 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno revizionim navodima, nije počinjena bilo kakva povreda postupka od drugostepenog suda, te su u pogledu dosuđenog iznosa dati valjani i pravilni razlozi koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud, jer su potkrijepljeni odgovarajućim materijalno-pravnim propisima. Dalje je navedeno da su revizioni navodi koji su se odnosili na pitanje lokacije bagera i analizu provedenih dokaza faktički predstavljali pobijanje činjeničnog stanja, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, reviziju nije bilo moguće izjaviti shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi selektivno ocijenili dokaze, te da stav sudova da je među strankama bilo nesporno da je predmetna tužiteljeva mašina mobilisana za potrebe apelanta ne proizlazi iz izvedenih dokaza, niti je apelant navedeno ikada učinio nespornim, ni izričito ni konkludentno. Tvrdi da drugostepeni sud u svojoj presudi nije prepisao tačno ono što je smatrao ispravno utvrđenim i nespornim od prvostepenog suda. Po apelantovom mišljenju, da je drugostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze, zaključio bi da je sporni bager sve do mobilizacije 1994. godine bio u vlasništvu i posjedu tužitelja, da nikad nije mobilisan za apelantove potrebe, niti je ikada služio za njegove potrebe van ugovora i tužiteljeve saglasnosti. Apelant, također, smatra da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i ističe da je konkretni odnos između njega i tužitelja bio čisto poslovni odnos regulisan ugovorom. Stoga, redovni sud nije mogao primijeniti odredbe Uredbe pogotovu zato što nikad nije ni postupljeno po odredbama čl. 59, 60. i 93. Uredbe. Dalje, ističe da je drugostepeni sud na potpuno pogrešno utvrđeni pravni osnov odgovornosti pogrešno primijenio odredbu člana 154. ZOO, jer, po apelantovom mišljenju, nije bilo nikakve uzročne veze između apelantovog ponašanja i eventualno nastale štete.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da je JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo apelantov osnivač, koji je označen kao zavisno društvo (ZD), sa učešćem u kapitalu u iznosu od 100%, proizlazi da i apelant ima status javnog preduzeća i da je kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu apelacione navode, u konkretnom slučaju ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Dalje, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva pri čemu su razmotrili apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić