Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1512/10 (O. P. i H. P.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1512/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1512/10, rješavajući apelaciju Omera Palikuće i Huse Palikuće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Palikuće i Huse Palikuće podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023499 09 Gž od 22. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 023499 00 P od 6. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Palikuća i Huso Palikuća (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Zečinović, advokati iz Mostara, podnijeli su 29. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023499 09 Gž od 22. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 023499 00 P od 6. aprila 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 023499 00 P od 6. aprila 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i obavezani JP „Elektroprivreda“ BiH Sarajevo i JP „Elektroprivreda“ HZHB Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) da apelantima na ime oštećenja stambenog objekta i uništenja građevinskog materijala u „plavnom valu“ isplate iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 23. maja 2000. godine i da im naknade troškove postupka u iznosima preciziranim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 6. aprila 2009. godine do isplate, sve u roku od trideset dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog a u visini od 4.500,00 KM je odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da je na objektima i građevinskom materijalu apelanata nastupila šteta usljed „plavnog vala“ nastalog zbog izlijevanja rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine kako usljed djelovanja više sile, tako i usljed neadekvatnog manevriranja u lancu hidro-energetskog sistema na Neretvi, odnosno HE Jablanica i HE Mostar. Općinski sud je utvrdio da udjeli tuženih u šteti nastaloj zbog neadekvatnog manevriranja iznose i to 85% prvotuženog i 15% drugotuženog, pa je Općinski sud, shodno odredbama člana 173. u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao tužene da apelantima isplate iznose precizirane u dispozitivu presude. Navedeno je da član 190. ZOO propisuje da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, te je Općinski sud, s tim u vezi, odbio zahtjev apelanata za isplatu iznosa od 4.500,00 KM, jer su im navedeni iznos, shodno odredbama člana 18. ZOO, a kako je obrazložio Općinski sud, tuženi isplatili kao dio naknade štete s ciljem poduzimanja aktivnosti na smanjenju štete i njenih posljedica apelantima, a ne kao jednokratnu pomoć. Navedeno je da je odluku o troškovima postupka sud utemeljio na odredbama člana 386. stav 2. i čl. 387. i 388. Zakona o parničnom postupku.
3. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 P 023499 09 Gž od 22. aprila 2010. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti. U obrazloženju presude je, u odnosu na žalbene navode apelanata, navedeno da su irelevantne tvrdnje da je iznos od 4.500,00 KM evidentiran kao „jednokratna pomoć“, budući da je nesporno da je, shodno odredbama člana 18. ZOO, navedeni iznos isplaćen kao dio naknade štete odmah nakon njenog nastanka, radi poduzimanja aktivnosti tuženih na umanjenju štete zbog čega je Kantonalni sud odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.
4. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je neodrživ stav da se iznos od 4.500,00 KM, koji je uplaćen na ime jednokratne pomoći treba uračunati u ukupan iznos štete. Apelanti ističu da je odgovornost tuženih za štetni događaj utvrđena pravosnažnim presudama u omjeru 85%:15% iz čega proizlazi da su pasivno legitimisani i odgovorni za štetu nastalu 16. decembra 1999. godine a što su tuženi u toku postupku osporavali, te da su isticali da iznos isplaćen neposredno nakon „plavnog vala“ predstavlja jednokratnu pomoć prvotuženog u znak solidarnosti. Na temelju navedenog, apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 211. ZOO kojim je propisano da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Apelanti smatraju da su im zbog navedenog nepravilno dosuđeni i troškovi postupka, jer im je trebalo dosuditi iznos od 1.164,00 KM, koliko su i tražili a s obzirom na to da tuženi nisu ni imali neke troškove postupka, niti su ih tražili a tuženi su sve vrijeme osporavali tužbeni zahtjev apelanata.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li su postupci u cjelini bili pravični u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1987/09 (vidi, Odluka broj AP 1987/09 od 6. decembra 2011. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu uz obrazloženje da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U citiranoj odluci Ustavni sud je, također, istakao da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te je još navedeno da, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, pa je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju apelacija odnosi na isto činjenično i pravno pitanje kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 1987/09, odnosno na odbijanje dijela tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je tražena isplata i iznosa od 4.500,00 KM, koji je ranije isplaćen apelantima, Ustavni sud se u kontekstu kršenja prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 1987/09, budući da se ti razlozi mogu u cijelosti primijeniti i na ovu odluku. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi vezani za primjenu materijalnog prava u odnosu na odbijanje isplate iznosa preko dosuđenog očigledno (prima facie) neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantima troškovi postupka dosuđeni na osnovu relevantnih odredaba ZPP preciziranih u presudi, te da je Općinski sud, s tim u vezi, dao obrazloženje koje je, u skladu sa standardima Evropske konvencije, pa i ove navode apelanata Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić