Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1523/10 (M. Đ.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Sudska nagodba
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1523/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1523/10, rješavajući apelaciju Mirjane Đuzel, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Đuzel podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-000137 od 27. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-0-P-06-
000222 od 17. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Đuzel (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijela je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-000137 od 27. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-
06-000222 od 17. novembra 2008. godine.
2. Odlučujući o tužbi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice i Gordane Vuković (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi poništenja sudske nagodbe, Osnovni sud je donio Presudu broj 096-0-P-06-000222 od 17. novembra 2008. godine, potvrđenu Presudom Apelacionog suda, kojom je utvrđeno da je ništava sudska nagodba koju su zaključile apelantica i drugotužena 5. maja 2005. godine pod brojem R-300/04 i da kao takva ne može proizvoditi pravne posljedice, što su apelantica i drugotužena dužne trpjeti i priznati, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je istakao da je tužitelj svoju tužbu utemeljio na tvrdnji da su apelantica i drugotužena raspolagale pravima kojima ne mogu raspolagati, budući da je sudskom nagodbom čije je poništenje zatraženo utvrđeno da je apelantica jedini i isključivi nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu u Brčkom, u Ulici Josipa Juraja Štrosmajera broj 9, površine 42 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da slijedom toga može pristupiti zaključenju ugovora o korištenju i ugovora o otkupu stana. Tužba je podnesena, kako je dalje navedeno, zato što je sudska nagodba zaključena protivno odredbama člana 8. Zakona o vanparničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 5/01, 1/02, 10/02 i 17/04, u daljnjem tekstu: Zakon o vanparničnom postupku). Apelantica i drugotužena su osporile postavljeni tužbeni zahtjev, istakle prigovor nedostatka aktivne legitimacije i argumentaciju iz koje proizlazi da nije prekršen Zakon onako kako tvrdi tužitelj.
3. Osnovni sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u spis istog suda broj R-300/04, uvid u sudsku nagodbu broj R-300/04 od 5. maja 2005. godine, uvid u prepis poduloška zk.ul. Dn. KPU 41, poduložak 2029, i u svojstvu parnične stranke saslušao apelanticu. U pogledu istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije, ocijenjeno je da je neosnovan, jer je sporni stan u vlasništvu tužitelja počev od 8. marta 2000. godine, kao dana donošenja konačne Arbitražne odluke za Distrikt Brčko BiH. Na osnovu navedene odluke tužitelj se pojavljuje kao prodavac u postupku otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Iz navedenog proizlazi da je pravo vlasništva tužitelja, u skladu sa članom 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 26/04), po službenoj dužnosti upisano na svim nekretninama upisanim u zemljišnoj knjizi Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH na pravna lica u društvenom ili državnom vlasništvu. Iz podataka sadržanih u spisu broj R-300/04 Osnovni sud je utvrdio da je u tom postupku drugotužena imala status predlagača, a apelantica status protivnika predlagača i da su prijedlogom jedna drugoj osporavale status korisnika stana – člana porodičnog domaćinstva njihove majke Vinke Vuković, koja je do svoje smrti bila nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na spornom stanu. Vanparnični sud je u tom postupku bio dužan kao prethodno pitanje riješiti da li su vanparnične stranke imale status člana porodičnog domaćinstva njihove majke kao NSP prema odredbama člana 6. st. 1. i 2. u vezi sa članom 21. preuzetog Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/84, u daljnjem tekstu: ZSO), pa tek nakon toga odlučiti o njihovoj stranačkoj legitimaciji u tom postupku, te s tim u vezi ocijeniti dopuštenost prijedloga za utvrđenje NSP. Odredbom člana 22. stav 2. ZSO je propisano da poslije smrti NSP članovi njegovog porodičnog domaćinstva (...“koji zajedno s njim trajno žive i stanuju“...) sporazumno određuju ili, u nedostatku sporazuma, određuje sud, koji će član porodičnog domaćinstva biti NSP. Vanparnični sud je, prejudicirajući činjenicu da su i apelantica i drugotužena (kao protivnik predlagača i predlagač) bile članovi porodičnog domaćinstva svoje majke kao NSP, te istovremeno bile i korisnici spornog staana, dozvolio strankama da u tom postupku zaključe sudsku nagodbu prema kojoj je drugotužena (protivnik predlagača) omogućila apelantici da uz plaćanje naknade drugotuženoj u iznosu od 5.821,20 KM stekne status nosioca stanarskog prava. Osnovni sud je zaključio da su postupanje apelantice i drugotužene u toku vanparničnog postupka, kao i zaključena sudska nagodba suprotni odredbama člana 8. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku, kojima je propisano da stranke u tom postupku ne mogu zaključiti sudsku nagodbu u vanparničnim stvarima koje se odnose na lična i porodična stanja, kao i u pravnim stvarima koje se odnose na prava i pravne ineterese kojima sudionici ne mogu raspolagati. Odredbama člana 11. stav 3. ZSO utvrđena je zabrana prodaje, kupovine i prenosa na drugi način stanarskog prava, kao i sticanje stanarskog prava suprotno odredbama tog zakona i ne proizvodi nikakva pravna djejstava. Osim toga, odredbom člana 1092. stav
3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da ne mogu biti predmet poravnanja sporovi koji se tiču statusnih odnosa. Odredbom člana 240. stav 4. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 31/06-prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZPP) je propisano da se pred sudom ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati i da sud neće dozvoliti raspolaganja stranaka koja su suprotna prinudnim propisima i pravilima morala društva. Sudska nagodba koja je predmet konkretnog postupka je, po ocjeni Osnovnog suda, zaključena između apelantice i drugotužene uz povredu svih prethodno navedenih propisa zbog čega je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te mu je udovoljeno utvrđenjem ništavosti predmetne sudske nagodbe.
4. Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-Gž-09-000137 od 27. januara 2010. godine odbio apelanticčinu žalbu i presudu Osnovnog suda potvrdio, prihvatajući razloge prvostepene presude kao pravilne i valjane. Apelacioni sud je, osim toga, istakao da je sporni stan vlasništvo tužitelja i da je nezakonito svako raspolaganje stanom bez učešća tužitelja kao stranke u postupku. Obrazlažući neosnovanost žalbenih prigovora, Apelacioni sud je istakao da iz utvrđenja u prvostepenom postupku proizlazi da je drugotužena, nakon smrti svoje i apelantičine majke, proglašena nasljednikom stanarskog prava, po kom osnovu je zaključila ugovor o korišćenju spornog stana sa OJDP „Stambeno“ Brčko. Komisija za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: Komisija) je u postupku kontrole konstatovala da rješenje o nasljeđivanju nije moglo biti osnov za zaključenje ugovora o korišćenju predmetnog stana (stanarsko pravo ne može biti predmet nasljeđivanja), pa je Presudom Osnovnog suda broj P-80/99 od 11. decembra 2001. godine poništena odluka ostavinskog suda. Komisija je zatražila „dopunu predmeta“ a nakon dopune i provedenog upravnog postupka konstatovano je da drugotužena „ostvaruje pravo na prenos stanarskog prava po osnovu zajedničkog domaćinsta“ sa ranijim NSP, zbog čega je ugovor o korišćenju stana potvrđen. Dakle, kako je konstatovao Apelacioni sud, osnov potvrđivanja ugovora nije bilo rješenje o nasljeđivanju, nego zajedničko domaćinstvo sa ranijim NSP. Međutim, kako je dalje navedeno, Apelaciona komisija je u postupku kontrole rješenja Komisije potpuno zanemarila ovaj osnov stanarskog prava zbog čega je postupak prekinut i drugotuženoj naloženo da kod Osnovnog suda pokrene postupak za određivanje nosioca stanarskog prava. Drugotužena je, zatim, pokrenula vanparnični postupak i u tom postupku je zaključena sudska nagodba prema kojoj se drugotužena saglasila da apelantica na osnovu sudske nagodbe može zaključiti ugovor o korišćenju stana i da može otkupiti stan. Apelacioni sud je iz svih navedenih razloga potvrdio prvostepenu presudu, jer je, kao što je u presudi navedeno, sudska nagodba zaključena protivno odredbi člana 8. Zakona o vanparničnom postupku, budući da stranke ne mogu zaključiti sudsku nagodbu u stvarima koje se odnose na lična i porodična stanja, niti u pravnim stvarima koja se odnose na interese kojima učesnici ne mogu raspolagati. Ovakvo raspolaganje je suprotno i odredbi iz člana 11. stav 3. ZSO kojom je propisana zabrana prodaje, kupovine ili prenosa na drugi način stanarskog prava, kao i sticanje stanarskog prava suprotno odredbama ZSO.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava apelantica je prezentirala činjenično stanje, te iz navoda apelacije proizlazi da u suštini osporava odluke redovnih sudova zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kao argument za svoje navode apelantica ističe da je organ uprave drugotuženu uputio da svoje pravo za utvrđenje nosioca stanarskog prava ostvari u sudskom postupku i da je iz tog postupka proizašla sudska nagodba za koju su redovni sudovi utvrdili da je ništava. Apelantica smatra da je zaključena sudska nagodba zakonita, jer je sud po službenoj dužnosti obavezan voditi računa o mogućnosti zaključenja sudske nagodbe, a isključivom primjenom člana 8. Zakona o vanparničnom postupku i pogrešnim tumačenjem odredbe člana 11. ZSO sudovi su u osporenim presudama zanemarili njeno stečeno pravo, ne dajući valjane razloge u vezi sa ova dva propisa. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava i predmet vrati na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku, Zakona o parničnom postupku, ZSO i ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj upravnoj stvari vodio po zahtjevu vlasnika stana radi poništenja sudske nagodbe koju su apelantica i drugotužena zaključile bez učešća tužitelja. U odredbi člana 8. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku je propisano da stranke u vanparničnom postupku ne mogu zaključiti sudsku nagodbu u stvarima koje se odnose na lična i porodična stanja, kao i u pravnim stvarima koje se odnose na prava i pravne interese kojima učesnici ne mogu raspolagati. Apelantica u apelaciji ne spori činjenično utvrđenje redovnih sudova, već svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava zasniva na vlastitom tumačenju propisa i istim tvrdnjama koje je iznijela u toku postupka o čemu su redovni sudovi u osporenim odlukama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić