Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1533/10 (G. M.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 49
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1533/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1533/10, rješavajući apelaciju Gordane Mandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Mandić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-
Pžp-10-000248 od 1. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-Pr-08-003081-VIII od 8. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Mandić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 30. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-10-000248 od 1. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-08-003081-VIII od 8. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-08-003081-VIII od 8. decembra 2009. godine apelantica je kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM zbog počinjenog prekršaja iz člana 49. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH („Službeni glasnik BiH" br. 6/06, 75/06, 44/07 84/09, u daljem tekstu: ZOBSBiH). Također, na osnovu člana 20. Zakona o prekršajima Republike Srpske i člana 235. stav 3. ZOBS-a BiH, apelantici je pored novčane kazne izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od jedan mjesec i utvrđeno da se ta mjera neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od šest mjeseci po pravosnažnosti rješenja ne učini prekršaj za koji se može izreći zaštitna mjera, shodno članu 246. stav
1. ZOBS-a BiH. Apelantici je navedena prekršajna mjera izrečena zato što je u vrijeme i na mjestu preciziranom u izreci rješenja, dolazeći iz suprotnog smjera na raskrsnicu i zadržavajući smjer svog kretanja, negirajući prvenstvo prolaza desnom bočnom stranom svog vozila udarila u prednji desni dio drugog automobila. Na usmenom pretresu održanom 8. decembra 2009. godine apelantica je prihvatila odgovornost za prekršaj koji joj je stavljen na teret, navodeći da je dugogodišnji vozač i da koristi vozilo u saobraćaju svakodnevno. Sud je apelantici, pored novčane kazne, izrekao i zaštitnu mjeru zabrane upravljanja vozilom ,,B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, te odložio njeno izvršenje jer se, prema okolnostima prekršaja, a s obzirom na njen raniji život, može s osnovom očekivati da apelantica i bez izvršenja zaštitne mjere ubuduće neće vršiti prekršaje, te da će se samim izricanjem zaštitne mjere ostvariti svrha kažnjavanja. Prilikom odmjeravanja kazne, kao i zaštitne mjere sud je na strani okrivljene ocijenio od olakšavajućih okolnosti da je prihvatila odgovornost za prekršaj, da je do sada nekažnjavana, da je porodična žena, majka dvoje djece, da je penzioner, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, pa je odlučeno kao u izreci tog rješenja.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-10-000248 od 1. aprila 2010. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kako je Okružni sud naveo, iz stanja spisa prvostepenog suda nesporno proizlazi da je apelantica prihvatila odgovornost za počinjeni prekršaj, što je jasno navedeno u zapisniku o usmenom pretresu prvostepenog suda od 8. decembra 2009. godine, a u skladu sa odredbama člana 48. stav 1. Zakona o prekršajima Republike Srpske, u kom je propisano da će sud tražiti od okrivljenog da se izjasni da li prihvata odgovornost za prekršaj. Ako prihvati odgovornost, sud će razmotriti samo vrstu i visinu sankcije. U tom slučaju rješenje o prekršaju ne treba sadržavati obrazloženje, a okrivljeni se može žaliti samo na vrstu i visinu sankcije i zaštitne mjere. Okružni sud je dalje naveo da su, stoga, nedozvoljeni osnovi i razlozi istaknuti u apelantičinoj žalbi u pogledu bitnih povreda prekršajnog postupka i povrede materijalnog propisa o prekršajima. Razmatrajući odluku o sankciji, kao žalbenom osnovu, Okružni sud je zaključio da je apelantici izrečena novčana kazna u minimalnom zakonom propisanom iznosu (propisana od 300,00 do 1000,00 KM), utvrđena joj zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u najkraćem zakonom propisanom trajanju (propisana od jedan do šest mjeseci), koju je prvostepeni sud ublažio i zaštitnu mjeru uslovio u izvršenju. Pritom je prvostepeni sud ocijenio težinu i posljedice počinjenog prekršaja, apelantičinu nekažnjavanost, te njene lične i imovinske prilike, ne nalazeći otežavajućih okolnosti na strani apelantice, te je u pobijanom rješenju dao potpuno i validno obrazloženje o svom stavu i odluci, pa je i Okružni sud zaključio da se blažim sankcijama ne bi postigla opća, niti posebna svrha kažnjavanja, a posebno imajući u vidu stalni porast i učestalost izvršenja prekršaja u oblasti javnog saobraćaja.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su sudovi nepotpuno i nepravilno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili materijalno pravo i napravili propuste u dokaznom postupku. Apelantica smatra da navođenje podataka o nastupanju materijalne štete, bez detaljne konkretizacije u čemu se šteta sastoji, nije dovoljno da bi se prekršaj kvalifikovao kao saobraćajna nesreća. Navodi da je drugostepenim rješenjem odbijena žalba kao neosnovana, uz jedno krajnje oskudno i nedovoljno obrazloženje, pa se stiče se utisak da drugostepeni sud gotovo da nije ni razmatrao žalbu, nego da je svoju odluku donio bez upuštanja u suštinu stvari.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, oOluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u prekršajnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u prekršajnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić