Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1535/10 (Z. V.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1535/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1535/10, rješavajući apelaciju Zorana Vukomanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Vukomanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
3135/05 od 29. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-163/03 od 7. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Vukomanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 30. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3135/05 od 29. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-163/03 od 7. oktobra 2005. godine.
2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 3301/08 od 17. marta 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 16. oktobra 2008. godine protiv navedene presude Kantonalnog suda, budući da u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
3. Presudom Općinskog suda broj P-163/03 od 7. oktobra 2005. godine obavezan je apelant predati Općini Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) poslovni prostor u Ulici Behdžeta Mutavelića broj 55 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), slobodan od ljudi i stvari, i nadoknaditi troškove postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da nije bilo sporno među parničnim strankama da je između njih bio zaključen Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora broj 50/00 od 10. jula 2000. godine na određeno vrijeme i da je rok iz ugovora o zakupu istekao. Dalje, nesporno je bilo da apelant nije izmirio tužitelju ugovorenu zakupninu, pa je tužitelj dostavio apelantu izjavu o odustanku od predmetnog ugovora. Na osnovu izvedenih dokaza, a u pogledu statusa predmetnog poslovnog prostora, Općinski sud je utvrdio da je rješenjem tužitelja utvrđeno da je zajednička prostorija u predmetnoj zgradi izgubila prvobitnu namjeru i da ne služi svrsi za koju je izgrađena, te da se može pretvoriti u poslovni prostor. Dalje, utvrđeno je da je data urbanistička suglasnost JSP „Sarajevostan“ za izmjenu namjene zajedničke prostorije u poslovni prostor u predmetnoj zgradi, te nakon ispunjenja određenih uslova, doneseno je rješenje kojim je JSP “Sarajevostan“ odobrena izmjena namjene zajedničke prostorije u poslovni prostor u predmetnoj zgradi. Međutim, iz dopisa JSP “Sarajevostan“ utvrđeno je da nije okončan postupak po zahtjevu za tehnički prijem i izdavanje upotrebne dozvole za poslovni prostor u predmetnoj zgradi. Općinski sud je istaknuo da je za rješavanje predmetne stvari bilo irelevantno vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru, imajući u vidu činjenicu da je apelantu prestao osnov za korištenje istekom vremena na koje je bio zaključen predmetni ugovor o zakupu. Stoga, kako je apelantu osnov korištenja predmetnog poslovnog prostora bio ugovor o zakupu i kako je isteklo vrijeme na koje je ugovor bio zaključen, po mišljenju Općinskog suda, apelant je izgubio osnov za korištenje predmetnog poslovnog prostora, pa je pitanje vlasništva na njemu bilo irelevantno. Općinski sud je naveo da je na osnovu člana 319. Zakona o parničnom postupku odlučio o vrijednosti spora koji nije bio označen tokom postupka.
5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-3135/05 od 29. maja 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da tužitelj nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi, obrazloženo je da se ugovorom o zakupu ne zasniva stvarno-pravni, nego obavezno-pravni odnos, pa je tužitelj i kao nevlasnik mogao sa apelantom sklopiti ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, tužitelj bio ovlašten u ispunjenju ugovorenih prava i obaveza otkazati ugovor o zakupu i tražiti predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Dalje, kako je apelant predmetni poslovni prostor koristio na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa tužiteljem, navedeni obligacioni odnos je mogao prestati po zahtjevu tužitelja i njegovim prestankom je apelant izgubio osnov za posjed. Osim toga, primanjem tužiteljeve izjave o odustanku od ugovora zbog neplaćanja dospjele zakupnine apelant je izgubio osnov za posjed. Kantonalni sud je istaknuo da, pored prethodno navedenog, kako je predmetni ugovor o zakupu bio zaključen na određeno vrijeme do 1. septembra 2002. godine, proteklo je i vrijeme na koje je on zaključen (tužba je podnesena 24. januara 2003. godine), pa je apelantu i zbog navedenog razloga prestao osnov za korištenje predmetnog poslovnog prostora, kao što je pravilno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je smatrao da, kako je apelant predmetni ugovor potpisao slobodnom voljom i prihvatio obaveze iz njega, bio je dužan predmetni poslovni prostor predati u posjed onome po čijem je ovlaštenju bio u neposrednom posjedu. Stoga, kako apelant nije postupio po pozivu tužitelja za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, Kantonalni sud je ocijenio da je tužitelj na osnovu čl. 32. i 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija imao pravo da tužbom kod suda traži predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Stoga je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu. Dalje, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da su prigovori u pogledu prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru irelevantni s obzirom na zaključeni ugovor i činjenicu da je proteklo vrijeme na koje je ugovor zaključen. Dalje, pravo daljeg raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom će se rješavati između tužitelja i vlasnika stanova i pripadajućih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini, a u kojem se predmetni poslovni prostor nalazio. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da ostali apelantovi žalbeni navodi nisu bili od uticaja na pravilnost prvostepene presude.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001740 od 2. februara 2010. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda zbog toga što je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ispod iznosa od 10.000,00 KM, te da revizija nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi se, u suštini, svode na to da predmetni poslovni prostor nije poslovni prostor u smislu relevantnih zakonskih odredbi i da se, ustvari, radi o zajedničkim prostorijama zgrade, te kako je njegova supruga postala etažna vlasnica u zgradi u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, apelant tvrdi da je postao vlasnik dijela predmetnog poslovnog prostora. Osim toga, smatra da tužitelj nema nikakvog pravnog osnova za uživanje bilo kakvih prava na predmetnom poslovnom prostoru, te smatra da je predmetni ugovor o zakupu ništav, jer je suprotan pozitivnim zakonskim propisima. Ističe da je tužitelj crpio ovlaštenje za zaključivanje predmetnog ugovora o zakupu iz Odluke o priključenju poslovnih prostorija općinskom gazdovanju Općine Novo Sarajevo iz 1990. i 1991. godine, te je predmetni ugovor o zakupu zaključen 2000. godine, dakle, poslije stupanja na snagu zakona koji propisuje da su vlasnici stanova u zgradi vlasnici i zajedničkih dijelova i prostorija koji služe stanu i zgradi kao cjelini. Osim toga, apelant tvrdi da mu je, zbog nepravilnog određivanje vrijednosti spora od suda, u postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu i eventualno izjavljivanje revizije u predmetnoj pravnoj stvari. Također, ističe da osporene presude glase na predaju u posjed nečeg što sa pravne tačke gledišta ne postoji s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da predmetni poslovni prostor zapravo ne predstavlja poslovni prostor.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 3301/08 od 17. marta 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda, jer u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije bila donesena odluka o apelantovoj reviziji. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001740 od 2. februara 2010. godinerevizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Gž-3135/05 od 29. maja 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelant prvu apelaciju podnio 16. oktobra 2008. godine, a apelant je presudu Kantonalnog suda primio 21. augusta 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud u osporenim odlukama, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da tužitelju preda predmetni poslovni prostor, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je vrijednost spora određena na osnovu člana 319. Zakona o parničnom postupku prema jednogodišnjoj najamnini, odnosno zakupnini, te da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode koje ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je u predmetnom parničnom postupku usmjerenom na predaju poslovnih prostorija uopće moglo doći do povrede ovog prava. Stoga, Ustavni sud i apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić