Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1566/10 (P. M.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1566/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1566/10, rješavajući apelaciju Pietra Morenija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pietra Morenija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 005155 09 Gž od 8. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 005155 07 P od 2. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pietro Moreni (u daljnjem tekstu: apelant) iz Italije, kojeg zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnio je 4. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 005155 09 Gž od 8. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 005155 07 P od 2. septembra 2009. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv GHA d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga. Općinski sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu, donio Presudu broj 51 0 P 005155 07 P od 2. sepembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, tako što je odbio apelantov zahtjev da mu tuženi na ime duga za isporučene mašine isplati iznos od 9.065,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je među strankama nesporno da je tuženi pravni sljednik „Jekin company“ d.o.o. Travnik, koji je bio u poslovnom odnosu s preduzećem „De Gara“ iz Italije, da mu je preduzeće „De Gara“ isporučilo mašine u ukupnoj vrijednosti od 5.249,20 eura i da je apelant, obavljajući poslove kontrolora kod naručitelja poslova, od firme „De Gara“ naručio mašine za tuženog i dao garanciju za plaćanje. Također je nesporno da je tuženi za isporučenu robu isplatio prvu ratu u iznosu od 600,00 eura. Svjedoci Suada Gradinčić i Alem Gasal su u svojim iskazima potvrdili da je apelant sarađivao sa tuženim i da mu je bez potpisivanja priznanice isplaćen iznos od 6.000,00 eura. Navode svjedoka, kako je dalje navedeno u obrazloženju, apelant nije osporio, nego je potvrdio da je zaista primio iznos od 6.000,00 eura, ali po osnovu tehničkih poslova koje je obavljao kod tuženog, a ne po osnovu duga za preduzeće „De Gara“ za isporučene mašine. Osim toga, potvrdio je da prilikom isplate nije potpisana priznanica, budući da je sa tuženim bio u dobrim poslovnim odnosima. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je utvrdio da je apelant u martu 2007. godine preduzeću „De Gara“ platio ostatak iznosa do ispostavljene fakture po datoj garanciji, da je nakon te isplate učinjene za tuženog (prema datoj garanciji) apelantu tuženi isplatio iznos od 6.000,00 eura i da te navode apelant nije osporio. Osim toga, apelant nije dokazao iz kojeg bi drugog poslovnog odnosa potjecala isplata iznosa od 6.000,00 eura, niti je u tom pravcu ponudio dokaze. Naime, kako je zaključio Općinski sud, apelant je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na plaćanju računa za mašine koje su isporučene tuženom. Pošto je nesporna činjenica da je apelant od tuženog primio iznos od 6.000,00 eura za koji je tokom postupka tvrdio da se odnosi na poslove koje je obavljao za tuženog, te pošto u postupku nije dokazao o kakvom drugom poslovnom odnosu je riječ, prvostepeni sud je njegov tužbeni zahtjev odbio, te istakao da apelant svoja eventualna potraživanja (iz drugog poslovnog odnosa) prema tuženom može ostvarivati zasebnom tužbom.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 P 005155 09 Gž od 8. aprila 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud smatra da je Općinski sud potpuno i pravilno, na osnovu predloženih i izvedenih dokaza, utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te je donio ispravnu odluku kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Za svoju odluku, kako je dale obrazloženo, prvostepeni sud je naveo jasne, potpune i logične razloge koji proizlaze iz provedenih dokaza ocijenjenih na način propisan u odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 16/06). U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je apelant istakao da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer ga prvostepeni sud nije pozvao da uredi tužbu, Kantonalni sud je naveo da je tužba imala sve elemente propisane u odredbi člana 53. ZPP, a činjenica što u postupku apelant nije uspio dokazati osnovanost svog zahtjeva, ne predstavlja njegovo onemogućavanje da raspravlja pred sudom.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kao argument za kršenje navedenih prava apelant ističe proizvoljnu primjenu ZPP, jer je u odredbi člana 125. stav 1. propisano da „ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice“. U tom smislu apelant je istakao da iz pismene izjave kojom je tuženi potvrdio dug prema apelantu, a koja je izvedena kao dokaz tokom postupka, proizlazi da je tuženi prema njemu prihvatio dug, dakle priznao dug, te da isplata u iznosu od 6.000,00 eura predstavlja plaćanje za druge poslove tehničke prirode koje je obavljao za tuženog, a ne za isporučene mašine, kako su sudovi pogrešno zaključili. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić