Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1595/10 (N. Š. i M. D.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1595/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1595/10, rješavajući apelaciju Nade Šakan i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Šakan i Milke Dronjak podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 004842 09 Gž od 4. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004842 88 P od 21. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Šakan i Milka Dronjak (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zemuna podnijele su 6. maja 2010. godine apelaciju i 16. marta 2011. godine dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 004842 09 Gž od 4. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004842 88 P od 21. maja 2009. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelantice zajedno sa Radetom Rodićem i Nebojšom Rodićem podnijele tužbu Osnovnom sudu protiv Dušana i Jovanke Dronjak radi utvrđenja ništavosti ugovora o poklonu. Osnovni sud je Presudom broj 77 0 P 004842 88 P od 21. maja 2009. godine djelomično usvojio tužbeni zahtjev na način što je utvrđeno da je Ugovor o poklonu zaključen 17. novembra 1987. godine između Obrada Dronjka kao poklonodavca i Dušana Dronjka kao poklonoprimca, koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov 2207/87, ništav u dijelu kojim je darovana 1/3 nekretnina koje su predmet ugovora (koje su označene kao k.č. „Potkućnica“, u naravi kuća, zgrada, dvorište i voćnjak-bliže oznake navedene u izreci persude). Iznad dosuđenog zahtjeva (kojim je traženo da se utvrdi ništavost darovnog ugovora u cjelini) tužbeni zahtjev apelantica je odbijen. Apelantice su svoj tužbeni zahtjev zasnovale na činjenicama da je prednik tuženih Obrad Dronjak (u daljnjem tekstu: poklonodavac) predmetnim ugovorom o poklonu raspolagao nekretninama koje su bračna tečevina njegove supruge (majke apelantica Stevanije Dronjak) i njega. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelantice su zatražile da se utvrdi da je darovni ugovor zaključen između poklonodavca i Dušana Dronjka (u daljnjem tekstu: poklonoprimac) apsolutno ništav.
3. Osnovni sud je, kako je dalje navedeno u obrazloženju, uvidom u ugovor o poklonu utvrdio da je zaključen 17. novembra 1987. godine i da je navedenim ugovorom poklonodavac svom sinu u svojstvu poklonoprimca poklonio nekretnine, bliže označene u izreci presude. Među parničnim strankama tokom postupka nije bilo sporno da su predmet ugovora nekretnine koje su bile obuhvaćene tužbom Stevanije Dronjak protiv poklonodavca u parnici za utvrđenje bračne tečevine koja je pokrenuta mnogo prije (1968. godine) nego što je zaključen ugovor o poklonu. Uvidom u Presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-309/77 od 24. aprila 1986. godine utvrđeno je da je majka apelantica Stevanija Dronjak podnijela tužbu protiv poklonodavca radi utvrđenja bračne tečevine, da je tokom postupka umrla i da su postupak preuzele apelantice kao njene kćerke i zakonske nasljednice, da je tokom tog postupka usvojena privremena mjera kojom je poklonodavcu zabranjeno da raspolaže nekretninama koje su bile upisane na njegovo ime i da se zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina upiše u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog ureda u Prijedoru. Zabilježba zabrane otuđenja izvršena je, kako je dalje obrazloženo 17. aprila 1973. godine. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj P-309/77 od 24. aprila 1976. godine, koja je potvrđena Presudom tadašnjeg Vrhovnog suda BiH broj Gž-195/86 od 30. januara 1987. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je njihova majka Stevanija Dronjak predmetnu imovinu stekla u braku sa poklonodavcem, nakon čega je ukinuto rješenje kojim je bila određena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina, te je na osnovu tog rješenja Zemljišnoknjižni ured u Prijedoru brisao zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja. Zatim je, kako je dalje navedeno, Vrhovni sud u postupku revizije ukinuo Presudu broj Gž-195/86 (na temelju koje je brisana zabrana otuđenja) i predmet vratio na ponovno suđenje.
4. Obrazlažući dalje, Osnovni sud je istakao da je uvidom u Presudu istog suda broj P-958/88 od 21. maja 1991. godine, koja je potvrđena Presudom tadašnjeg Višeg suda u Banjoj Luci broj Gž- 1441/92 od 1. augusta 1992. godine, utvrđeno da je prednica apelantica Stevanija Dronjak po osnovu sticanja u braku sa poklonodavcem suvlasnik 1/3 nekretnina označenih u izreci presude, a suvlasnik ½ na pokretnim stvarima koje su navedene u izreci te presude. Iz provedenih dokaza proizlazi, kako je zaključio prvostepeni sud, da su nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora o poklonu zaključenog između poklonodavca i poklonoprimca bile zajednička svojina Stevanije Dronjak (majke apelantica) i poklonodavca u smislu odredbe iz člana 264. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 54/02) koju su stekli u toku trajanja bračne zajednice. Tačno je, kako je dalje navedeno, da je pokolonodavac bio upisan na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama, da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora o poklonu 17. novembra 1987. godine postojala pravosnažna presuda kojom je bio odbijen tužbeni zahtjev apelantica za utvrđenje da je te nekretnine majka apelantica (Stevanija Dronjak) zajednički stekla u braku sa pokolonodavcem. Međutim, kasnijom pravosnažnom presudom je utvrđeno pravo suvlasništva Stevanije Dronjak na poklonjenim nekretninama sa dijelom 1/3, pa je, po ocjeni prvostepenog suda, u tom dijelu ništav ugovor o poklonu od 17. novembra 1987. godine koji je predmet konkretnog spora. Osnovni sud je ocijenio da su predmetne nekretnine bile zajednička imovina Stevanije Dronjak i poklonodavca od momenta sticanja, bez obzira na to što su u zemljišnoj knjizi bile upisane samo na ime poklonodavca a donošenjem pravosnažne presude je određen udio Stevanije Dronjak u sticanju sa 1/3 dijela, kada je zajednička imovina pretvorena u suvlasničku. Stoga, poklonodavac nije mogao punovažno raspolagati cijelom zajedničkom imovinom stečenom u braku sa Stevanijom Dronjak, čiji je udio utvrđen pravosnažnom presudom, jer u 1/3 dijela tih nekretnina on nije bio vlasnik. Međutim, svojim suvlasničkim dijelom od 2/3 pokolonodavac je mogao raspolagati bez saglasnosti ostalih suvlasnika, u skladu sa odredbom člana 14. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, pa je u tom dijelu ugovor o poklonu od 17. novembra 1987. godien pravno valjan i samo u tom dijelu može proizvoditi pravno djejstvo. Stoga je sud odbio dio zahtjeva apelantica usmjeren na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora u cijelosti zbog navedenih razloga.
5. Okružni sud je Presudom broj 77 0 P 004842 09 Gž od 4. marta 2010. godine odbio žalbu apelantica i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u konkretnoj parnici bilo sporno da li je ugovor o poklonu od 17. novembra 1987. godine ništav i, ako jeste, u kom obimu. Prvostepeni sud je zauzeo pravni stav da je predmetni ugovor ništav u dijelu kojim je poklonodavac darovao 1/3 dijela nekretnina koje su predmet tog ugovora. Prvostepena presuda, po ocjeni Okružnog suda, u odbijajućem dijelu nije donesena uz povrede odredaba parničnog postupka, niti žalba ukazuje na eventualno učinjene povrede odredaba parničnog postupka od prvostepenog suda. Osim toga, u odnosu na žalbene prigovore apelantica da je sporni ugovor o poklonu u cijelosti ništav, Okružni sud je istakao da su takve tvrdnje paušalne i da žalba ničim nije ukazala zbog kojih razloga bi predmetni ugovor bio ništav u cjelini, a ne djelomično, kako je pravilno utvrdio prvostepeni sud.
6. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvncija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U podnesenoj apelaciji su istakle da je suština kršenja navedenih prava u postupanju Osnovnog suda, koji je u ranijem postupku pokrenutom od njihove majke radi utvrđenja bračne tečevine sa pokolonodavcem (kojeg su one nastavile), nezakonito dozvolio brisanje zabrane otuđenja nekretnina iz zemljišnih knjiga. Pojašnjavajući ove tvrdnje, istakle su da u vrijeme brisanja zabrane nije bila donesena pravosnažna sudska odluka, da je nakon toga donesena potpuno drugačija odluka kojom je utvrđeno pravo suvlasništva njihove majke Stevanije Dronjak, te su istakle da je poklonodavac upravo taj period iskoristio za sačinjavanje ugovora o poklonu za koji smatraju da je u cjelini, a ne djelomično, ništav. Međutim, redovni sudovi koji su donijeli osporene presude su ranije utvrđeno činjenično stanje iz kog proizlazi da je brisanje zabrane otuđenja iz zemljišnih knjiga bilo nezakonito potpuno ignorisali, prihvatajući da je sporni ugovor djelomično pravno valjan i djelomično ništav. U dopuni aplacije su zatražile da se osporene presude ukinu i da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, kakvo je bilo prije zaključenog ugovora o poklonu za koji smatraju da je ništav u cijelosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka, jer je njihov tužbeni zahtjev djelomično usvojen a preko usvajajućeg dijela odbijen. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić