Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1597/10 (J. P.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1597/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1597/10, rješavajući apelaciju Jakova Pinjuha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jakova Pinjuha podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-
Pžp-10-000129 od 3. maja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Pr-09-000154-2 od 16. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jakov Pinjuh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-10-000129 od 3. maja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Pr-09-000154-2 od 16. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-Pr-09-000154-2 od 16. novembra 2009. godine apelant je proglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 41. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju („Službeni glasnik RS“ br. 96/03 i 123/06-u daljnjem tekstu: Zakon) u vezi sa članom 3. Uredbe o iznošenju i unošenju efektivnog stranog novca, konvertibilnih maraka, čekova i hartija od vrijednosti („Službeni glasnik RS“ br. 16/05 i 15/07-u daljnjem tekstu: Uredba) i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 600,00 KM koju je bio dužan platiti u roku od osam dana od dana pravosnažnosti rješenja, a u protivnom će se kazna izvršiti primjenom odredaba čl. 79. do 81. Zakona o prekršajima RS. Apelantu je rješenjem izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja-novca u iznosu od 29.000,00 HRK i 2.000,00 eura, te je apelant obavezan da plati i troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM u istom roku kao i novčanu kaznu. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u rješenju utvrđeno da je apelant u vrijeme navedeno u rješenju došao na granični prelaz Gradiška sa namjerom da izađe iz BiH i uđe u Hrvatsku, te da carinskoj kontroli nije, shodno odredbama člana 3. u vezi sa članom 2. Uredbe, prijavio da prenosi novac u vrijednosti znatno većoj od dozvoljene za iznošenje iz zemlje (vrijednost do 4.500 eura uz predočenje dokaza da je efektivni novac podigao sa svog deviznog računa, devizne štedne knjižice ili da ga je kupio od ovlaštene banke dok je za veće iznose potrebno posebno odobrenje nadležnog organa) a što je prilikom pretresa apelantovog vozila utvrdila Granična policija BiH, čiji se punkt nalazi nakon carinske kontrole.
3. Navedeno je da je apelant u toku postupka predočavao potvrdu UniCredit banke o podizanju iznosa od 200.000 eura koja je datirana sa 23. januarom 2009. godine, ali da predmetnu potvrdu nije predočio prilikom prelaska granice. Stoga je, s obzirom na to da je apelant prenosio iznos veći od dozvoljenog za prenos preko granice za čije je prenošenje potrebno odobrenje Ministarstva finansija Republike Srpske, koje apelant nije imao, apelant proglašen krivim za predmetni prekršaj i izrečena mu kazna i zaštitna mjera navedena u dispozitivu rješenja. Osnovni sud je naveo i da je neosnovano apelantovo pozivanje na činjenicu da ima i hrvatsko državljanstvo, te da se zbog toga na njega ne mogu primijeniti navedeni propisi s obzirom na to da je Osnovni sud utvrdio da je apelant rezident BiH sa stalnim mjestom prebivališta u Širokom Brijegu, na adresi preciziranoj u rješenju, i da posjeduje validnu ličnu kartu BiH. Osnovni sud je naveo i da apelant u toku postupka ničim nije dokazao da je državljanin Hrvatske, niti da u inostranstvu ima privremeni boravak duže od jedne godine, čime bi se pokretalo pitanje njegovog statusa nerezidenta, te je i ove apelantove navode odbio kao neosnovane.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 011-0-Pžp-10-000129 od 3. maja 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj sud utvrdio da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno zaključio da je apelant počinio prekršaj za koji mu je izrečena novčana kazna i zaštitna mjera, kao i da je prvostepeni sud prilikom izricanja navedene sankcije vodio računa kako o olakšavajućim okolnostima (lične i porodične prilike apelanta), tako i o otežavajućim okolnostima (da je apelant više puta kažnjavan za slične prekršaje za koje su mu izricane novčane kazne o čemu, prema navodima Okružnog suda, u spisu postoje dokazi). Imajuću u vidu navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da se na njega nisu mogli primijeniti propisi Republike Srpske, jer je on stanovnik Federacije BiH, zbog čega smatra da nije bio dužan poznavati propise Republike Srpske, budući da se sporna uredba ne primjenjuje na graničnim prelazima u Federaciji BiH.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 41. stav 1. Zakona a u vezi sa članom 3. Uredbe, zbog čega mu je izrečena novčana kazna od 600,00 KM i zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja, te utvrđeno da će se u slučaju neplaćanja kazne, postupiti u skladu sa odredbama čl. 79. do 81. Zakona o prekršajima. Ustavni sud, također, primjećuje da je navedenim odredbama Zakona o prekršajima propisano da će se u slučaju neplaćanja izrečene novčane kazne ona registrirati u Registru neplaćenih kazni, te pristupiti i prinudnoj naplati putem Poreske uprave. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 245/10 od 13. marta 2013. godine i broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
8. Naime, uzimajući u obzir vrstu prekršaja (prenošenje nedozvoljene količine stranog efektivnog novca preko granice), kao i odredbama Zakona utvrđenu vrstu i visinu sankcije za taj prekršaj (novčana kazna u iznosu od 500,00 KM do 9.000,00 KM) i mogućnost izricanja zaštitnih mjera oduzimanja predmeta prekršaja i zabrane obavljanja privredne djelatnosti u trajanju od tri mjeseca do jedne godine za poduzetnika-rezidenta, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantu izrečena kazna i zaštitna mjera ima potreban stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter „utvrđivanja krivične optužbe“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, posebno ako se ima u vidu da je apelant već ranije kažnjavan za slične prekršaje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
9. Dalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je članom 2. Zakona propisano da se rezidentima smatraju, između ostalih, poduzetnici i sva fizička lica koja imaju registriranu djelatnost, odnosno prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine, pa apelantove navode da na njega, kao stanovnika FBiH, nisu mogli biti primijenjeni navedeni propisi, Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić