Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1646/10 (M. I.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1646/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1646/10, rješavajući apelaciju Mirka Ivankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Ivankovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0P 022790 08 Gž od 2. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 05 78 P 022790 96 P od 6. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupaju advokati iz Zajedničkog odvjetničkog ureda «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnio je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0P 022790 08 Gž od 2. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 05 78 P 022790 96 P od 6. juna 2008. godine.

2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3841/08 od 15. aprila 2009. godine, kojom je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda, zato što je bila preuranjena jer je postupak po reviziji bio u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je Rješenjem broj 58-0-P-022790 09 Rev od 2. februara 2010. godine reviziju tužiteljice Amele Babić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelanta odbacio kao nedopuštenu primjenom člana 247. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Presudom Osnovnog suda u Mostaru broj P-27/96 od 7. juna 1996. godine razveden je brak između apelanta i tužiteljice. Dijete iz ovog braka, mldb. Sanja Ivanković, povjereno je na čuvanje i odgoj tužiteljici - majci. Istom presudom apelant je obavezan da doprinosi izdržavanju djeteta i to 40% od zarade počev od dana podnošenja tužbe dok se okolnosti ne izmijene, koji iznos je apelant dužan davati tužiteljici kao zakonskoj zastupnici mldb. Sanje Ivanković.

4. Apelant je 19. aprila 2005. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojem je naveo da u tom postupku nije sudjelovao i za presudu je, a samim tim i za postupak razvoda braka saznao 13. aprila 2005. godine, kada je primio prijedlog, odnosno rješenje o dozvoli izvršenja.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 07 58 P 022790 96 P od 20. aprila 2007. godine djelomično je dopušteno ponavljanje postupka i ukinuta pravomoćna Presuda Osnovnog suda u Mostaru broj P-27/96 od 7. juna 1996. godine, osim u dijelu kojim je razveden brak parničnih stranaka.

6. Presudom Općinskog suda broj 05 78 P 022790 96 P od 6. juna 2008. godine apelant je obavezan da na ime zakonskog izdržavanja kćerke Sanje Ivanković doprinosi davanjem alimentacije u mjesečnom iznosu od po 100,00 KM počev od 8. februara 1996. godine pa do 31. decembra 1996. godine, u mjesečnom iznosu od po 250,00 KM počev od 1. januara 1997. godine do 31. decembra 1998. godine, u mjesečnom iznosu od po 300,00 KM počev od 1. januara 1999. godine do 31. decembra 2002. godine, u mjesečnom iznosu od po 350,00 KM počev od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2006. godine i u mjesečnom iznosu od po 400,00 KM počev od 1. januara 2007. godine pa ubuduće, dok se okolnosti ne izmijene, s tim da je dospjele obroke dužan platiti odjednom, a ubuduće redovno najdalje do prvog u mjesecu, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, s tim da mjesečni iznos dospijeva svakog prvog u mjesecu. Također, apelant je dužan tužiteljici isplatiti troškove parničnog postupka u iznosu od 1.542,00 KM, sve u roku od 30 dana. Tužiteljičin zahtjev za dio izdržavanja - alimentacije preko dosuđenog iznosa je odbijen.

7. Općinski sud je, nakon izvršenog uvida u potvrdu „Aluminija“ d.d. Mostar broj 7971/07 od 5. jula 2007. godine, Ugovor o radu tuženog broj 103-53/01 od 5. aprila 2001. godine, obračunski list tuženog od 5/2006. godine i 8/2007. godine, te nakon provedenog finansijskog vještačenja, postupajući prema odredbi člana 8. ZPP, odlučio kao u izreci presude. U predmetnom postupku je kao nesporno utvrđeno da, nakon razvoda braka 1992. godine, njihova kći živi sa tužiteljicom i zakonskom zastupnicom, da je sa njom u dobi od tri godine otišla u izbjeglištvo u Njemačku, gdje su sa prekidima bile sve do 1999. godine i gdje su živjele od socijalne pomoći od 450,00 DM. Tužiteljica se sa kćerkom vratila u Mostar 1999. godine u devetom mjesecu i nastanila kao podstanar zajedno sa bolesnom majkom i sestrom. U tom periodu tužiteljica i njena kćerka su živjele od penzije koju je primala majka tužiteljice u iznosu od 130 KM, dok je ona povremeno radila poslove čišćenja, pomaganja bolesnim i starim ljudima. Dalje je utvrđeno da je tužiteljica radila u SFOR-u dva-tri mjeseca za plaću od 460,00 KM, dalje u auto-školi „Max Line“, gdje se zaposlila 2007. godine, i tu je radila do septembra 2007. godine “na crno“, nakon čega je ostala bez posla, tako da je i sada je nezaposlena. Tužiteljica sa kćerkom živi u sestrinom stanu, njena kćerka je sada student, pa su njene potrebe velike, a vezane su za upis na fakultet, plaćanje semestara, knjiga, troškova za garderobu, izlaske i dr. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, ukazao na odredbu člana 308. stav 2. Porodičnog zakona FBiH („Službene novine FBiH“ br.35/05 i 41/05, u daljnjem tekstu: Porodični zakon) kojim je propisano da je sud dužan da odluči o izdržavanju djece kada dijete dodijeli da živi sa jednim od roditelja, kao i u drugim slučajevima odvojenog života roditelja. Članom 215. Porodičnog zakona je utvrđeno da su roditelji dužni izdržavati maloljetno dijete i da u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti, dok je članom 235. navedenog zakona propisano da će sud utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje, a za stranu koja je dužna da daje izdržavanje uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze za izdržavanje. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan, sačinjen u skladu sa pravilima struke. Stoga je prigovor tužiteljice odbio kao neosnovan, zaključivši da tužiteljica nije sudu ponudila niti jedan dokaz da su netačni podaci „Aluminija“ d.d. Mostar na temelju čega bi se moglo posumnjati u istinitost tih podataka.

8. Općinski sud je dalje zaključio da su utvrđeni iznosi izdržavanja na koje je apelant obavezan primjereni njegovim mogućnostima, da apelant nema drugih zakonskih obaveza izdržavanja, zdravstveno je sposoban, stambeno osiguran, tj. vlasnik je stana površine 47 m2. Osim toga, Općinski sud je zaključio da, iako je apelantova kćerka u međuvremenu postala punoljetna, 14. decembra 2006. godine, to i dalje prema njoj teče obaveza tuženog u smislu izdržavanja prema članu 216. Porodičnog zakona, kojim je propisano da, ako se dijete nalazi na redovnom školovanju, roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima, osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetstva a najdalje do navršene 26 godine, a s obzirom na to da je utvrđeno da je apelantova kćerka redovni student, time su ispunjeni uslovi za plaćanje njenog izdržavanja. Dakle, iz svih navedenih razloga sud je obavezao apelanta da za kćerku plaća iznos utvrđen izrekom presude, ocijenivši da će on dijelom zadovoljiti njene osnovne potrebe, uz napomenu da su oboje roditelja dužni zajednički doprinositi za kćerku shodno svojim mogućnostima. Sud je troškove parničnog postupka tužiteljici dosudio na osnovu člana 386. stav 1. i člana 387. ZPP.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0P 022790 08 Gž od 2. oktobra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude dok je apelantičina žalba djelimično usvojena i presuda prvostepenog suda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je apelant obavezan tužiteljici isplatiti troškove parničnog postupka u iznosu od 3.835,50 KM, umjesto u iznosu od 1.5542,00 KM. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno dosudio iznose na ime izdržavanja, da je pravilno procijenio potrebe djeteta, kao i mogućnosti i obaveze oba roditelja da daju svoj doprinos njegovom izdržavanju. Uz to, ovaj sud ističe da je isključivu brigu o odgoju i podizanju djeteta sve vrijeme vodila tužiteljica, što sud ocjenjuje kao njen doprinos izdržavanju zajedničkog djeteta parničnih stranaka, pri tome vodeći računa da je tužiteljica jedno vrijeme radila, da je sada nezaposlena i da povremeno radi „na crno“, dok je apelant zaposlen u „Aliminiju“ Mostar d.d. Mostar. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud visinu apelantovih primanja pravilno utvrdio na temelju finansijskog vještačenja, koji nalaz i ovaj sud prihvata kao stručan i objektivan. Međutim, taj sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka tužiteljici, pa je primjenom čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 22/04) i člana 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05) preinačio pobijanu presudu i tužiteljici dosudio troškove postupka u iznosu od 3.835,50 KM umjesto iznosa od 1.542,00 KM.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju postupanja sudova u predmetnom postupku. Smatra da su dosuđeni iznosi na ime izdržavanja njegove kćerke previsoki, da su dosuđeni na njegovu štetu, mimo kriterija sudske prakse i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Stoga ističe da je stavljen u težak ekonomski, pa čak i socijalni položaj. Apelant tvrdi „da ne bježi od izdržavanja svoje kćerke“ dok za to postoje zakonski uslovi, jer joj je već na ime izdržavanja isplatio više od 37.000,00 KM.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st.1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 3841/08 od 15. aprila 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Kantonalnog suda broj 58 0P 022790 08 Gž od 2. oktobra 2008. godine i Presudu Općinskog suda broj 05 78 P 022790 96 P od 6. juna 2008. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanta i tužiteljice. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58-0-P-022790 09 Rev od 2. februara 2010. godine revizija tužiteljice i apelanta odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0P 022790 08 Gž od 2. oktobra 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda apelantu uručena 13. oktobra 2008. godine a da je apelacija u kojoj je apelant osporio Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 P 022790 08 Gž od 2. oktobra 2008. godine podnesena 11. decembra 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

13. Dalje, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe Porodičnog zakona u postupku određivanja iznosa koji je apelant dužan isplaćivati na ime izdržavanja svoje kćerke, koji iznosi su određeni na temelju vještačenja vještaka finansijske struke. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente kojim bi opravdao svoju tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić